Tko ne bi htio ovako biti ispraćen u mirovinu? Profesor odlazi uz svoje "mlađe prijatelje"

Ono što se prošloga četvrtka događalo u popularnoj sedmici, jednoj od najvećih dvorana zagrebačkog Filozofskog fakulteta, prepričavat će se još generacijama. Napetost, uzbuđenje, iščekivanje. Sve je to treperilo u zraku i srcima nekoliko stotina onih koji su se u dvorani okupili samo zbog jedne osobe.

Profesoru Stjepanu Damjanoviću ovo je bilo posljednje predavanje prije odlaska u mirovinu. A njegovi su mu studenti pripremili nezamislivo. Zbunjen i zatečen, skromno je odmahivao rukama i u nevjerici slušao pljesak koji je trajao pune tri minute. Gesta koju će, kaže, pamtiti cijeli život i pothvat koji njima, i tjedan dana nakon, još uvijek mami osmijeh na lice.

Pročitajte i ovo Problem privatnih nekretnina Četiri godine ne žive u svom domu: "Teško mi je što ne mogu tu stanovati, ali Bože dragi..." Donosi Provjereno Šokantna priča iz osnovne škole otkrila velik problem s kojim živimo: Slučajeva je mnogo, a samo ih se malo otkrije

Ipak, upravo je profesor Damjanović dokaz da ovo nije poklon koji nije zaslužen i to svakim danom svoje 45 godina duge profesorske karijere: svakim održanim predavanjem, svakim ispravljenim ispitom, dobronamjernim savjetom.

„Mislim da sam ja od onih ljudi koji su pogodili svoje zanimanje. To znači, ja sam postao ono što sam želio postati.“

Od studenata samo riječi hvale

„Cijeli je skroman. Uopće nema one nadmenosti, nema onoga stava: ja sam veliki profesor sad ste vi pod menom, morate se bojati,“ izjavila je studentica Ema Botica.

„Njegov je pristup: dođite meni, ja ću vas naučiti, samo me slušajte, pričat ću s vama, naučit ću vas. Zavolite ovaj predmet koji vam nudim. Podijelite to u budućnosti ako budete radili u struci drugoj djeci, nastavite tu ljubav za glagoljicu, za hrvatski jezik,“ zaključila je Botica, studentica 3. godine kroatistike i komparativne književnosti.

Poput djeda čije priče obožavate slušati, tako ga opisuju njegovi studenti. Uvijek pristupačan, otvoren, dobronamjeran. Veliki navijač zagrebačkog Dinama s godinama je nizao titule, od sveučilišnog profesora preko akademika do predsjednika Matice hrvatske. Ali u duši i prema svojim studentima uvijek je uspijevao ostati tek Stjepan iz Strizvojne.

„Vi trebate biti srdačni, ne namješteno srdačni, vi trebate njih doživljavati ovo što sam rekao kao svoje mlađe prijatelje, vi morate se ponašati kao njihov pomoćnik, a ne kao neki sveznajući bog koji sada njima dijeli pravdu na ispitu i vi održite svoje predavanje pa njih zovete i tako. Ja sam želio i postizao to da imam s njima neki odnos,“ dodaje profesor.

Svi cijenimo uzajamno poštovanje, a posebno je važno održati takav odos sa studentima, što profesori često zaborave.

„Bunio sam se kad sam vidio neke svoje mlađe kolege kada bih vidio da neka studentica ne zna, onda on njoj kaže, odite prodavat cipele u pothodnik... Onda ja kažem, nemojte im to govorit, to nije u vašoj kompletenciji.“

Rezati krila i uništavati studentske snove nikada, kažu, nije bio njegov stil. Upravo suprotno, i to Valentina jako dobro zna. Oduvijek je željela studirati kroatistiku, ali jednako su je dugo plašili staroslavenskim. Kolegijem koji drži profesor Damjanović i koji je sve, samo ne lagan.

„Staroslavenski mi je bio prvi ispit koji sam pala i sada naravno, ja dođem u kabinet sva jadna, ništa ja ne vrijedim, ja sam glupa, što ja radim na ovom fakultetu, ali uvijek ću pamtiti taj njegov pogled pun ljubavi i suosjećanja i njegove riječi: kolegice, ići će to, bit će sve u redu. I zapravo i danas kad padnem nešto, kad se mučim, kad izlazim osam puta, kad ne ide, uvijek mi padne na pamet taj osjećaj koji sam imala tada - da nikad neću uspjeti i taj njegov, ta njegova rečenica – „ići će to kolegice, bit će u redu“. I stvarno je bilo u redu i eto na kraju sam čak imala tri (smijeh).“

U studentskim anketama uvijek je bio pri vrhu. Kako i kod onih profesora koji najviše ruše, gdje je zauzeo treće mjesto, tako i onih koji su studentima najomiljeniji. Tu je bio prvi.

No osim anonimnih anketa, prilika da mu iskreno kažu što misle i osjećaju prema njemu, nije bilo. Distanca i respekt prema profesoru, nešto su što se na fakultetu očekuje, što se podrazumijeva.

Baš zato nekoliko dana prije posljednjeg predavanja došli su na ideju da svojem profesoru Damjanoviću prirede iznenađenje. Dogovori i planovi razrađivali su se na društvenim mrežama, kupile se grickalice i prigodni pokloni. A onda je došao i taj trenutak, posljednje predavanje omiljenog profesora.

„Tresla sam se, svi smo se tresli jer profesor inače kroz čitav svoj radni vijek, a to je 45 godina nikad nije kasnio i znali smo ako je u 12:30 predavanje, on će točno u 12:30 bit tu sa svojim uručcima, spreman za predavanje i heheh bilo je 12:31, a njega još nije bilo. Mi smo se svi prepali da neće ni doći, da nas je prokužio.“

On, kaže, nije imao pojma, ništa nije očekivao. Iako posljednje, trebalo je to biti samo još jedno predavanje, na čijem bi kraju, tek onako usput i kako samo on zna, zahvalio studentima na svemu, od njih se kratko oprostio.

„Zbilja ništa nisam slutio, samo sam... poslije sam shvatio da je bilo puno znakova po kojima sam mogao nešto prepoznati da sam nešto znao.“

„Ja nisam nikad mislio da sam ja sad nekakav izniman profesor. Neki je profesor draži, neki je malo manje drag i različitim ljudima različiti profesori jer smo različiti ljudi, a sad da će oni stvoriti ovako srdačnu atmosferu, ovako nabijenu energijom i emocijama atmosferu, ja to nisam očekivao i normalno da sam bio dirnut.“

Koliko duboko i iskreno, još uvijek mu je riječima teško iskazati. U danu toliko savršenom, kroz smijeh priznaje, bilo je i sitnih propusta. Barem ako se pita profesorovu ženu.

„Na kraju je sve ispalo jako spontano i svi smo se slomili na neki način. Baš je... znali smo da je to oproštaj, da ćemo o tome pričati svojoj djeci jer je gospodin Stjepan Damjanović ličnost koja se ne može zaboraviti,“ dodali su studenti.

Pamtit će i on njih, u to nema sumnje, sa smješkom na licu i ispunjena srca. Na kraju 45 godina duge karijere u kojoj je radio ono što je najviše volio. Učio i poštovao svoje studente.