''Bio je 3. kolovoza navečer 1995. Zapovjednik satnije okupio nas je sve i katko nam rekao: 'Ide se na Knin'. Znali smo da će se to kad tad dogoditi, znali smo da treba svaki čas, no svejedno nas je nekako zateklo. To je bilo to. Šutjeli smo i pogledavali se. A onda se sabrali: 'Ajde, idemo na Knin!', prisjeća se posljednjih sati uoči Oluje Tihomir Buden.
Pročitajte i ovo
Tad je bio zapovjednik voda II. satnije, I. bojne 7. gardijske brigade Pume. Imao je samo 24 godine, ali već i golemo ratno iskustvo. I respekt prema onom što je pred njim. Oslobađanje Knina, lomljenje SAO Krajine. Kraj rata. Noć prije napada nitko nije spavao.
''Svatko od nas je vrtio neki svoj film. Milijun pitanja nam je prolazilo kroz glavu; što će biti s nama, kako će sve izgledati, kako će se ponašati neprijatelj“, kaže Tihomir.
Svanuo je dan bitke, 4. kolovoza su konačno krenuli. Sa Crvene zemlje, vojnog poligona na Dinari odakle je pucao pogleda na grad.
''Gledaš u taj mitski Knin i misliš si: Sad je to to. Svi smo dobro znali što znači to što mo tad radili. Znali smo i da cijela zemlja čeka oslobođenje, bili smo svjesni što radimo“, kaže Tihomir.
Njegov zadatak je bio otići do bolnice u centru grada, osigurati je do dolaska pripadnika UNPROFOR-a, tzv. Plavih kacigi. Paziti da ne dođe do incidenata. Dok je prilazio gradu mislio je o svemu ono o čemu se pričalo o Kninu, o borbama, raketiranju. No zatekla ga je pustoš.
"Bolnica koja miriše na Vukovar"
Možda koje razbijeno staklo i rupe od metaka. Grad je bio prazan. Tek ponegdje vidio bi se pokoji civil. I tišina. Sam ulazak u Knin poseban je doživljaj, za cijeli život.
''I sad kad pričam o tome, sav se naježim. Borim se s riječima i danas da to opišem“, kaže.
Do bolnice nije ni stao. Zgrada je bila prepuna srpskih civila. Morali su paziti da se ranjenicima ništa ne dogodi, da ne dođe ni do jednog incidenta. Osigurati zgradu do dolaska UNPROFOR-a.
''Čim sam kročio u bolnicu, sjetio sam se '91. i vukovarske bolnice. Miris me zapuhnuo. Sjetio sam se kako su oni granatirali civile i ranjenike u bolnici i nas koji smo strogo pazili da se nikome ništa ne dogodi“, kaže. Predaja zgrade bolnice prošla je bez problema. U gradu je poslije naišao na skupinu srpskih civila. Zbog njih je razbio izlog jedne trgovine i tamo ih sklonio. Bojao se da ne nastradaju ako dođe do borbi. U Knin su u međuvremenu došli i ostali. Poslije Puma, stigli su pripadnici 4. Gardijske. Nazdravili su s nekoliko gutljaja pića kojeg su našli u gradu. No nije bilo vrmenena za puno slavlja. Pume su čekali novi zadaci, borbe su službeno završile 11., a u Varaždinu su Pume bile 17. kolovoza.
Tek tada zaista im je sjelo što su učinili.
''To je za nas bio kraj rata. Tad smo mogli nazdraviti kako spada. Ovaj put ne samo sa nekoliko gutljaja“ kaže kroz smijeh. Zna i kako je moguće da je akcija Oluja provedena tako spektakularno brzo.
''U Oluji smo pobijedili jer smo se borili za svoje. Zato je i Vukovar toliko odolijevao. Naš motiv bio je veći“, zaključio je Buden.
Prvi sam sa tenkom ušao u Knin
Slično misli i Vladimir Miljenović, zvani Bronx, još jedna ''Puma“. Bio je zapovjednik tenka T-55 koji je prvi ušao u Knin. Motiv je taj koji je nemoguću misiju učinio mogućom. I domišljatost.
''Tenkovi nisu namijenjeni za operacije na iznad 1000 metara nadmorske visine odakle smo mi kretali na Knin. Iznenadili smo neprijatelja koji nisu očekivali tenkovske napade. A mi smo imali buldožer koji nam je, gdje nisu mogli tenkovi, čistio put sa Crvene zemlje. Imali smo svu potrebnu logistiku“, rekao je Miljenović koji o Oluji danas misli sa velikim zadovoljstvom i ponosom.
Nakon akcija Grahovo i Ljeto 95, čekalo se naređenje za Knin. Na Dinaru su se vratili 1. kolovoza. Kad su konačno čuli zapovijed ''idemo“, isprva nisu bili svjesni što se događa, a onda je profesionalnost opet odradila svoje. Naređenje je značilo da opet moraju biti pribrani, vojnici. A u gradu ih je zateklo iznenađenje.
''Očekivali smo veliki otpor, no grad je bio prazan. Vidio sam samo dva oklopna vozila UNPROFOR-a. Kao filmovima, samo je vjetar nosio prašinu“, kaže Miljenović. Borbi nije bilo tog dana, tek nekoliko dana kasnije. Kad su se pobunjenici vraćali iz Drniša. Veze su, zaključuje Miljenović, među njima bile loše, očito nisu znali da je grad oslobođen.
Nema vremena za strah
Miljenović je osobno radio na osiguranju dolaska prvog predsjednika, Franje Tuđmana u grad. Stajao je u podnožju kninske tvrđave u povijesnom trenutku podizanja hrvatske zastave na jarbol. Kao dragovoljac se u vojsku javio sa samo 23 godine. Za strah tada nije bilo vremena.
''Strah morate pobijediti. Kad krene borba, opreza mora biti, ali za strah nema mjesta. Inače gubite“, rekao je i prisjetio se kolega koji s s njim bili u tenku. Osim njega kao zapovjednika, bili su i ciljač Mario Gerić iz Šemovca, poslužitelj Kristijan Vajcek iz Brista te danas pokojni vozač Ivica Delić iz Velike Gorice.
Žali samo za jednom stvari. Kolega je snimio kako njihov T-55 ulazi u grad.
''Postojala je snimka. No nestala je neposredno nakon rata. Ne znamo kako. Da mi je to još jednom pogledati...“, zaključuje Miljenović.
-
U STRAHU SU VELIKE OČIMađarska povukla novi potez, pogledajte što gomila na granici s Ukrajinom: "Eskalacija nikad nije bila bliža"
-
Princ ZadraŠto će se dogoditi s brodom koji je potonuo na dno Jadrana? "Prema mojim saznanjima, u ponedjeljak bi trebalo krenuti...."
-
Beroševo trošenje šakom i kapomOvo je lista poliklinika koje su dobile najviše novca od HZZO-a: Prva na popisu dobila 19 i pol milijuna eura
