Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Rak testisa s 15 godina, rak kostiju ili leukemija s 8, cijena je to života u jednom od najzagađenijih gradova u Hrvatskoj. Dobrodošli u Sisak.


Smrtnost od raka u tom je gradu gotovo 10 puta veća nego u ostatku Hrvatske. Najnoviji su to podaci Državnog zavoda za rak nad kojima se zgrozila cijela zemlja. Međutim, Siščane nisu šokirali ti brojevi, jer oni ih zapravo poznaju i žive među njima, to su njihova djeca. Sitna, živahna djevojčica primila je ukupno 16 ciklusa kemoterapija, izvađena joj je i zamijenjena kost, koju sada, kako bi mogla rasti drži proteza, koja joj omogućava samostalno kretanje. 'Teško, jako teško je to podnosila. jako je povraćala, samo je spavala, ja sam bila s njom, jako teško je to podnosila', kaže za Provjereno njezina majka Gracija Sever Smrček.

Vezani članci Propala operacija grudi - 3 Optužile splitskog kirurga da ih je unakazio: "Kad legnem na leđa, grudi mi dođu ispod ruku" Kirurg uzvraća: "To su sve bezobzirne laži!" Ana Mari Ljutić s obitelji Četiri godine herojske borbe: "Ana Mari se cijelo vrijeme bori, za dan bez napada, dan bez boli, bez mučenja za udah. Svaki napad može biti koban"

Kada je imao samo 2 mjeseca, počeli su Ivanovi zdravstveni problemi, hidrocefalus ili visak vode u glavi, dvije operacije, prestanci disanja u snu. Sa tri godine tumor pa opet operacije! Pretrage koje je Ivan obavio na dan našeg posjeta za njega su mačji kašalj. 'Prvo sam išao na uho-grlo-nos-pa sam povraćao, i to na rampi, kad sam išao doma, onda je moja mama otišla kod doktora, kod kojeg sam bio, onda je rekao da idemo na neuropedijatriju, onda je doktorica rekla da idemo vaditi krv u laboratorij i onda smo morali čekati nalaze na neurokirurgiji', prepričao je neke od svojih brojnih liječničkih pregleda za Ivan.

'Znam jednom mi je mama rekla sto je to leukemija i sve, ali ja nisam uopće znala, nisam bila svjesna. Ja sam znala da sma bolesna, ali sad...', priča Estela Toporan. 'Sjećam se tog dana, baš se sjećam, znam da sam neku ženu gurnula, ljuta na sav svijet, zašto se to meni dogodilo, njoj...', prisjeća se Estelina majka Žaklina. Gospođa Gordana Brajković se s karcinomom koji putuje njezinim tijelom bori već 6 godina. Ono sto je zajedničko, njoj, Leonardi, Ivanu i Esteli je prebivalište. Naime, svi su iz Siska. 'To je bio nekakav period kad se stvorila neka kritična masa nezadovoljnih građanja u Gradu Sisku, u kratkom roku dvije udruge s istim ciljem su osnovane, a to je pravo Siščana na zdravlje', ističe Nada Jagić, predsjednica Udruge oboljelih od raka.

'Uvijek se traži krivac, zašto baš moje dijete, zašto baš meni...normalno ako imate slike kakve imate, kad šećete gradom Siskom, industrijskom zonom, kad vidite dimnjake i osjetite smrad, onda ti roditelji počinju vezati to s tim što im se dogodilo', smatra Danijel Prerad, novinar i aktivist Sisačke eko akcije. U 2009.godini sisački centar 112 primio je 340 poziva građana zbog neugodnih mirisa. Njihove sumnje, kao i sumnje roditelja oboljelih od raka da u Sisku ne smrdi samo zrak, potvrdila je i posljednja studija Državnog registra za rak. 'Ove godine je izašlo to da je i smrtnost mladih od malignih bolesti dosta iznad hrvatskog prosjeka', kaže Prerad.

Podaci vidljivi, no nitko ne odgovara...

Brojke oboljelih, posebice od karcinoma dišnih puteva i leukemije, Siščanima čak ni nisu veliko iznenađenje. Zna se da ovdje zrak oduvijek smrdi. Teška industrija prisutna je desetljećima. Rafinerija, željezara, spalionica otpada i Termolektrana. 'Kad se ujutro probudiš, osjetiš prvo miris onog ,ili raifnerijskog mirisa nafte, ili plina, ili osjetim miris Herbosa od spalionice', veli gospođa Gordana. Naši sugovornici tvrde kako ih smrad tjera na mučninu i podsjeća na pokvarena jaja. Zbog nesnosnog smrada, i zdravlja svoje kćeri, Žaklina je odlučila zauvijek odseliti iz Siska. Sada žive u Petrinji, u Sisak se kaže ne vraća. Državno izvješće upravo je u Sisku pokazalo najveću stopu djece oboljele od leukemije. 'Struci ne pada na pamet da možda isto tako izdvoji podatke za Karlovac, Rijeku ili Slavonski Brod, koji su isto tako bili zahvaćeni ratom, isto su industrijski gradovi, pa da vide je li to neka trenutačna pojava, u svim takvim industrijskim gradovima, i onda bi se mogli izvuci neki konkretni zaključci', naglašava novinar Prerad.

Mi smo pokušali izvući konkretan zaključak i odlučili zasukati rukave. Uzeli smo uzorke zemlje na tri lokacije u okolici rafinerije. Također smo odlučili testirati i vodu iz Kupe, kojom nerijetko plutaju masne naftne mrlje. 68 obitelji oboljelih od malignih bolesti odlučilo je tražiti odštetni zahtjev od Ina sisačke rafinerije, smatrajući njihova zastarjela postrojenja najvećim zagađivačem i samim time izravnim uzrokom njihovih bolesti. 'Ne postoji nekakva odgovornost i Ina to tvrdi, ne postoji nikakva uzročno posljedična veza između oboljelih i zagađenja, a normalno da ne postoji, kad do sada unatoč svemu što se govori, nitko od službenih tijela u nas nije potakao da se to pokuša dovesti, ili da se to demistificira', zaključuje Prerad.

Iz Ministarstva za zaštitu okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva dobili smo pismeni odgovor u kojem kažu kako su svjesni situacije sa zrakom u Sisku i upravo zato je još 2007. s Inom postignut dogovor o modernizaciji pogona koji ce zagađenje smanjiti na minimum. 'Podaci postoje, podaci su vidljivi, pokazuju da rafinerija nafte u Sisku krši propise RH i ne snosi nikakve posljedice', ističe Prerad. Za razliku od zagađenog zraka, analiza vode i zemlje koju smo uzeli oko rafinerije, pokazale su da u njima nema opasnih tvari, odnosno da su u granicama dozvoljenog. Eto, bar jedan umirujući podatak za građane Siska, koji je Reuters proglasio primjerom strašno zagađenog grada. Svakom bolesniku san je udahnuti život punim plućima. I Leonarda, Ivan, Estela i Gordana zaslužili su život pri kojem se neće morati bojati svakog udisaja. Njihov strah ide na dušu zavoda za javno zdravstvo i Ministarstvo za zaštitu okoliša. Od zagađivača suosjećanje ionako ne očekuju.