SDP ima novog predsjednika. Predsjednika mlađeg od 40 godina, politički dovoljno iskusnog (kako sam Bernardić voli isticati) i retorički potpuno drugačijeg od svog prethodnika Zorana Milanovića i svog najvećeg oponenta Ranka Ostojića.
No, znači li retorički drugačiji ujedno i retorički bolji? Što je Davor Bernardić do sada pokazao, kakvu će retoriku njegovati? Sudeći prema pobjedničkom govoru i prema razgovoru u Dnevniku, njegovat će jednu klišejiziranu, „sto puta smo to već čuli“ retoriku. Socijaldemokracija je spremna preuzeti odgovornost, pred nama je izazovno vrijeme. U subotu on opet govori o Oreškovićevoj Vladi koja je bila eksperiment HDZ-a i Mosta, koji je Hrvatsku koštao puno vremena i novaca, očito vadeći poruke iz pretinca „političke floskule“. Poruke u pobjedničkom govoru tipa: Snaga SDP-a nije samo u njenom predsjedniku nego u svima vama, zvuče kao primjeri parola iz retoričkog priručnika za početnike. U razgovoru „jedan na jedan“ Bernardić nastoji pokazati samopouzdanje i sigurnost, namjeru da odlučno završi što je naumio reći (iako reda jednu floskulu na drugu) u stilu: Svatko ima svoje mjesto u SDP-u, spremni smo preuzeti odgovornost, reforma obrazovanja je nama najvažnija, to je cilj svih nas, imati stručnjake koji mogu konkurirati na tržištu rada.
Slušajući Davora Bernardića s gotovo apsolutnom točnošću možete pogoditi što će reći i bez da ga slušate. Na pitanje, što će biti s vašim protivnicima u kampanji: u SDP-u nema poraženih, svi smo mi jedna stranka, svatko u njoj ima mjesto.
Iako će netko reći da su manje-više svi političari postali predvidljivi i da uvijek govore jedno te isto, što je donekle i istina, ipak su, barem nekada, kod nekih govornika formulacije stavova informativne, drugačije, originalne. I za Ranka Ostojića se može reći da znamo da će iskoristiti svaku prigodu (pa čak i onu postizbornu) da na sebi svojstven način kritizira HDZ, ali on to ubaci u nekom trenutku u nekoj rečenici koju je ipak teško predvidjeti. Razlog tomu je Ostojićeva prirodna opuštenost i sigurnost kada javno govori, a koja je rezultat višegodišnjeg bavljenja visokom politikom i nebrojeni verbalni obračuni u kojima je sudjelovao. Naravno, Ostojićeva retorika bila bi samo nastavak načina komunikacije koji je njegovao Zoran Milanović, a članovi SDP-a očito su pokazali kako žele promjenu i načina vođenja stranke i načina komunikacije.
Međutim, da bi bio autentičan vođa najveće oporbene stranke, Davor Bernardić mora pronaći svoj stil koji neće biti pokušaj kopije nekog samouvjerenog govornika (pa će onda djelovati neuvjerljivo), koji neće biti redanje prokušanih političkih formula (pa će onda djelovati dosadno) nego pokušati, barem pokušati izaći iz okvira uniformiranog političara koji, retorički gledano, igra na sigurno.
Davor Bernardić ističe kako je njegova prednost nad premijerom to što ima 10 godina manje, a 10 godina političkog iskustva više. U komunikacijskom smislu, te godine političkog iskustva su mu postale teret. Klišejizirano izražavanje bez originalnosti, bez vlastitog pečata, bez izražene osobnosti pretvara ga u dosadnog govornika, pretvara ga u nekog „ziheraša“.
No, možda će sada, kada je pobijedio, kada se dokazao i postao šef SDP-a, konačno sebi dopustiti da se izražava slobodnije, kaže što misli bez pretjeranog uvijanja, bez populizama kojima kupuje glasove birača (jer do idućih parlamentarnih izbora, nadamo se, ima još vremena). Možda će sada iskoristiti poziciju i vrijeme da izgradi svoju retoričku prepoznatljivost pa da šira javnost lakše odgovori na pitanje: A tko je taj Davor Bernardić? Što je on i o čemu ikada govorio?
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
