Galerija
7 sati. Početak jutarnje smjene. Ali sestre su na poslu pola sata ranije. Obavlja se pripromedaja.
„Noćas je bilo jako teško. Kolegica sama radi na 23 pacijenata i stvarno je imala jako tešku noć, pacijenti su bili zahtjevni. Bilo im je loše, teško. Imali smo jedan hitni prijem tako da stvarno cijelu noć nije stala“, govori Monika Jurić, medicinska sestra.
Jutarnjoj je smjeni nešto lakše. O 23 pacijenta brinu 4 sestre. Dona je najmlađa.
„Idem iz Siska vlakom i budim se svako jutro u 20 do 4, idem na vlak. Naša smjena je do 14, dok predamo smjesnu to je već 15,16 ili 17 sati“, opisuje Dona svoj radni dan.
I pretvori se to u radni dan od 12 sati. Ali umor je nepoznanica, jer koncentracija u svakom trenutku mora biti 100 posto. Sami smo se u to odmah uvjerili. Tek što smo stigli, jedan od težih pacijenata počeo je tumarati hodnikom.
„On je sad izašao. Nije znao gdje je, u potkošulji, bez čarapa, krenuo kući. Mi smo ga ulovili na hodniku, sva sreća nije pao. Većinom su u nekim terminalnim fazama bolesti, neki imaju moždane metastaze pa su pogubljeni. Sestra im kaže jedno, oni rade drugo“, objašnjava situaciju sestra Monika.
Podkapacitiranost je "rak rana" hrvatskog zdravstva
Vizita, podjela terapije, presvlačenje i njega pacijenata jutarnja je rutina. Sestri Moniki su 23 godine radnog staža. Iako je glavna sestra odjela, zadužena za organizaciju posla i administraciju, radi i sve ostalo, jer naprosto nema tko. Pacijenti to vide i cijene. Većina njih.
„Neke stvari i ne možeš zaboraviti. Nekako ostave traga na tebi, a opet s naše strane trudimo se pomoći koliko možemo i stvarno se trudimo da posao bude dobro odrađen i da se ništa ne propusti“, govori nam Dona.
Hrvatskoj prema podacima komore medicinskih sestara, nedostaje oko 12 tisuće sestara. Zemlju je samo prošle godine napustilo njih 1800.
„Uvjeti jesu razočaravajući. Ja sam se osobno jako razočarala što se tiče toga. Najviše je problem obujam posla na malo medicinskog osoblja. I doslovno si rastragan na sve strane. Ne znaš kud bi prije krenuo, a malo nas je“, govori Dona.
Štednja važnija od ljudskog života
Jednog liječnika manje broji od prošlog petka i Dom zdravlja u Vrginmostu. Mladi liječnik opće prakse odbio je na savjesti nositi nečiji život – zato što Dom zdravlja radi ilegalno.
„Na vratima ustanove je jedno radno vrijeme, na službenim stranicama Doma zdravlja je drugo radno vrijeme, a na stranicama HZZO-a treće radno vrijeme. Iz toga proizlazi kaznena odgovornost liječnika.
Ja sam zato dao otkaz od straha zbog sudskog progona, jer je neminovno da će se takva situacija ponoviti“, objašnjava Jurica Kravaršćan, mladi liječnik.
10 godina je ovdje putovao na posao iz Zagreba. Bio je omiljeni liječnik, cijenjen, voljen. Na radno vrijeme koje je u suprotnosti s Pravilnikom o radnom vremenu - upozoravao je dvije godine. A onda se dogodilo najgore. Pred zaključanim vratima Doma zdravlja preminuo je pacijent, otac troje djece.
„Tu u obližnjem kafiću dečki su sjedili s mojim pokojnim sinom, kad mu je pozlilo, pozvali Dom zdravlja koji je trebao raditi drugu smjenu, međutim nikoga nije bilo tu, pozvali su hitnu koja je došla za nekih 20-ak i više minuta“, opisuje tragičan događaj otac preminulog, Pero Miličević.
Da je bilo liječnika u smjeni Pero je uvjeren da bi njegov sin imao veće šanse preživjeti.
„Ovdje su doktori dobri i da su skočili u pet ili šest minuta, što bi im maksimalno trebalo, najvjerotnije bi pomoć bila adekvatna“, govori Pero te dodaje kako „bi želio da se to istraži.“
U mjestu živi pretežno starije stanovništvo. Radno vrijeme liječnika njima nikada nije bila stvar o kojoj bi razmišljali, a sada...
„Dvije smjene trebaju bit kao što je bilo, narod će bit zadovoljan, rade uvečer do 8 sati, mene zaboli i doktor stiže“, rekla je mještanka Vrginmosta.
Službeni razlog ukidanja jedne smjene jest, ni više, ni manje - ušteda na grijanju.
„Ovdje oba liječnika rade u jednoj smjeni. Drugi dio dana je nepokriven, a u mjestu nema hitne pomoći. Ljudi u selu ima otprilike 2 tisuće“, govori liječnik Jurica.
Što je u ovom slučaju donijela ušteda za grijanje? Odlazak liječnika, za kojeg će se zamjenu teško naći. Jer u zabačena mjesta poput Vrginmosta, nitko ne želi doći raditi. Ali što je najgore - grijanje se stavilo ispred brige za ljudsko zdravlje.
Velika odgovornost, duge smjene, a uvjeti rada - nikakvi
U bolnici Jordanovac vrijem je za poslijepodnevnu smjenu, a na 22-23 pacijenta u smjeni su samo dvije sestre. To znači da se svakom pacijentu u prosjeku stignu osobno posvetiti svega 20-ak minuta u smjeni. A pored nekih bi trebale dežurati i čitave noći. Ne čudi onda da nakon dva sata smjene, brojač koraka na mobitelu pokaže zavidnu kilometražu. Popodnevna je smjena tek naoko mirnija. Pacijenti su umorniji, osoblja je manje, ali situacije budu teže.
„Ono što je najgore što sam tu doživjela su te hemoptoje. Obilno iskašljavanje krvi i to nije često, ali se zna desiti. I to zaista bude prestrašno za vidjeti. Ti bude krvi po zidu, podu, krevetu. Tu nažalost nema pomoći kad dođe do toga, jednostavno pustiti da se to završi i onda moramo čistit“, govori nam sestra Tea.
Nerijetko se dogodi da pacijente moraju fiksirati jer zbog poodmakle faze bolesti, nekada ne znaju što rade. Tek što su jednog pacijenta vezale, oko drugog se sjatila cijela smjena.
„Ima nažalost metazstaze na mozgu. Njima je teško bilo što objasnit. Da se ne smiju ustajati, da su nestabilni na nogama. Gospodin ima urinarni kateter, one ne razumije što je to ni kako to funkcionira. Pa to odspaja, ustaje se. Čupa branilu“, objašnjava Tea s čime se medicinske sestre moraju svakodnevno boriti.
Tea je nedavno proživjela možda i najgoru smjenu otkad radi na Jordanovcu.
„Imala sam nažalost težak dan. Dvije žene su preminule. Treća je umirala. Morate ih stalno obilaziti. Sami smo po noći na takve teške pacijente, tako da je to noć koju si zapamtite za neko vrijeme.
Preminuli pacijet mora biti 2 sata nakon što je preminuo na odjelu. Onda radimo trasport. Mora nas biti minimalno 4. I transportiramo pacijenta u mrtvačnicu. U tom trenutku odjel ostaje prazan. Zamolimo kolegice preko puta da pripaze ako nešto bude“, prepričava Tea svoja iskustva.
„Malo je jezivo. Kad znate da ste prepušteni sami sebi. Sve odluke vi donosite. U bilo kojem trenutku, usred noći morate razmišljati o svemu. Pazit na sve. A i morate paziti ako se bilo što krene događati, morate odreagirati“, dodaje medicinska sestra Karla.
A što kada zdravstveni radnici ne odreagiraju?
„Imala sam vrtoglavicu, duplu sliku, nisam mogla stajati na nogama. Jasam došla teturajući unutra, legla, to je bilo pola minute razgovora i rekao mi je obrattie se svojoj liječnici“, opisuje neadekvatnu skrb koju je dobila Mikaela Trbojević.
Zajedno sa svojim suprugom, Mikaela je došla na hitni prijem jer je njena liječnica bila na godišnjem odmoru. Zabrinuli su se zbog znakova nekoordiniranosti nakon što je preboljela meningitis. Pregled u bjelovarskoj bolnici, dokazuje to i otpusno pismo, trajao je jednu minutu. Otpravljena je kući, iako se brzo ispostavilo se da je hitni prijem bio nužan. Primljena je u Pakracu.
Tek poslije 10-ak dana postavljena je dijagnoza.
„Na kraju je bio spazam vratne krvne žile i nemogućnost protoka kisika i krvi u mozak“, govori Mikaela.
Napisali su i prigovor bolnici. Unutarnji nadzor je pokazao da kršenja kodeksa nije bilo.
Sustav. Nelogičan. Nepravedan. Bešćutan. Prelama se preko njihovih leđa
„Dođe trenutak kad vam se stvarno krene plakati i uhvati vas taj neki osjećaj gdje bi vi iz kože iskočili, ali onda se skulirate. Kad završi smjena, znate koliko ste toga napravili, koliko ste ljudi pomogli i to vam da snage da se sutra vratite i da oper nastavite raditi kao i dan prije“, govori medicinska sestra Karla. No Tea dodaje kako nije optimistična jer „otkako radim, ne radim dugo, samo je sve gore. Tako da ne vidim da će se u bliskoj budućnosti nešto promijeniti.“
Empatične, vrijedne, nasmijane, visokoobrazovane. Država ih se tek ponekad sjeti u situacijama kad stradaju ili dignu glas, ali i onda dobiju samo tapšanje po ramenu.
„Treba misliti na bolesne i zahvaliti onima koji se o njima brinu“, rekao je Milan Kujundžić, ministar zdravstva.
Što dobivaju za zahvalu? Potplaćene su i podcijenjene, rade ono što i ne bi trebale. A brinu o onom najvrijednijem - ljudskom zdravlju i životu. Svoj posao doživljavaju kao poziv. U zdravstvenom sustavu štedi se na osoblju i pacijentima, potvrđuju to primjeri iz ove priče. Ne čudi onda što Hrvatska, prema Europskom indeksu potrošača zdravlja, ima jedan od najgorih sustava zdravstvene skrbi u Europi. Gore su jedino Makedonija i Litva.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
