Psihologinja Gordana Kuterovac Jagodić sa odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu objašnjava kako ovi potresi, osobito u jeku pandemije utječu na naše mentalno zdravlje.
Pročitajte i ovo
"Razorni potres je prirodna katastrofa koja ostavlja jednu od najtežih trauma koje se mogu dogoditi čovjeku. Razlog tome je nepredvidivost potresa te činjenica da se na potres ne možemo pripremiti. Ako se potres nadoveže uz panedmiju koja je također jedan iznimno stresan događaj, događa se kumulacija traumatskih iskustava koje slabe naše mogućnosti prilagodbe te samim time ugrožavaju naše mentalno zdravlje.
Ovaj potres je izazvao jake emocionalne i fiziološke reakcije te se svi osjećamo iscrpljeno. To ukazuje na akutnu stresnu reakciju koja se čak može gledati kao poremećaj u iznimno jakim reakcijama. Normalno je da svi osjećamo jače kucanje srca, probavne teškoće, nesanicu, anksioznost, tjeskobu i strah. Međutim, kada bi ti simptomi potrajali duže od mjesec dana ili kada bi narušavali našu mogućnost funkcioniranja u svakodnevnom životu to bi označavalo da postoji mogućnost prelaska u anksiozni, depresivni ili posttraumatski stresni poremećaj", rekla je Kuterovac Jagodić.
Iako su potresi nepredvidivi no to nije više prvi koji nam se dogodio u bliskoj prošlosti. Stoga postoji mogućnost istrenirati bržu reakciju na situaciju.
"Nažalost, čini se da je jedina psihološka pomoć za potres je biti pripreman u fizičkom smislu. Dakle, pripremiti ruksak sa najbitnijim stvarima poput baterije, dokumenata i lijekova. Sukladno tome, da budemo pripremni skloniti se na sigurno mjesto u stanu ili kući. To nam daje barem nekakvu kontrolu nad situacijom. Neki ljudi u takvim situacijama bistrije funkcioniraju, dok neki padnu u paniku te im u tim situacijama trebamo pomoći. Za roditelje i bilo kakve skrbnike nemoćnih osoba je važno da zadrže nekakvu pribranost kako se ne bi ozlijedili. Iz tog razloga bi trebali imati organiziranu civilnu pripremu kako bi izvježbali svoje reakcije u ovim izvanrednim situacijama. Srećom su trenutno praznici, bilo bi puno gore kada bi djeca i srednjoškolci imali nastavu, pogotovo jer su te zgrade stare i loše su prošle. Moramo puno više raditi na sigurnosti zgrada i putevima evakuacije jer će nam upravo to dati neki osjećaj sigurnosti", dodala je Kuterovac Jagodić.
Puno je lakše pomagati nego primati pomoć
Pandemija nije prestala, ona nas je kao zajednicu zbog distance otuđila, a opet ovo zajedništvo koje svjedočimo ponovno nas povezuje.
"Ovo je fenomen koji pokazuje da je ljudima u situaciji u kojoj se čini da su bespomoćni važno da nešto mogu učiniti. Mnogima koji nisu u stradalim područjima je lakše nešto napraviti nego sjediti kod kuće jer osim što pomažu ljudima u nevolji pomažu i sebi. Važno je da ljude kojima pomažemo ne stavimo u potpuno bespomoćni položaj odnosno da ih pitamo kako im uopće možemo pomoći te da se ne ljutimo ako pomoć nije primljena onako kako bi željeli jer je puno lakše pomagati nego primati pomoć.
Isto tako mislim da je jako važno dati oduška ljudima da tuguju, ne samo za svojim najmilijima nego i za kućnim ljubimcima, kućama, autima i slično. Vrlo često kažemo: glavno da je glava na ramenu, pusti kuću sagradit ćemo. Ipak, trebamo dozvolit tugovanje za kućom jer je dom velik dio našeg identiteta, sadrži naše uspomene, dio života gdje smo se sigurno osjećali", kaže Kuterovac Jagodić.
Ipak, mnogi su zbog nezapamćene godine u strahu, tjeskobi, depresiji. Stoga je psihologinja dala savjet kada i gdje zatražiti pomoć.
"Za bilo koji simptom koji nam onemogućava odmor ili bilo šta slično možemo potražiti liječničku pomoć. Dok psihološku pomoć sada daju Hrvatsko psihološko društvo, Hrvatska psihološka komora, razni su psihijatri organizirali teflonsku pomoć za prvu ruku. No, ako simptomi traju duže te nam otežavaju rad, učenje ili slično treba potražiti stručnu pomoć", napominje Kuterovac Jagodić.
Dnevnik Nove TV gledajte svakog dana od 19:15, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr
