Susret s Anesom Šabani dogovorili smo u jednoj od poznatijih pivnica u istočnom dijelu Zagreba. Nismo se poznavali prije toga pa sam se prepustio standardnim metodama detekcije. Anesa je Romkinja, ne bi trebalo biti teško, šaputala je predrasuda u meni.
Na terasi pivnice je toga dana bilo jedva desetak ljudi. Omanje društvo za stolom sam odmah isključio, baš kao i jedan par, a za dugokosu djevojku u plavoj majici pomislio sam da nije dovoljno tamna.
"Stigao sam, javite se kad ste tu", glasila je moja poruka čim sam se smjestio. Uskoro je stigla njezina iz koje je bilo jasno da je Anesa upravo ona djevojka u plavoj majici.
Vjerojatno je to jedan od razloga što tijekom odrastanja nije bila na meti šovinista koji za Rome ne koriste jedini službeni naziv već isključivo onu pogrdnu riječ na "c" i njezine izvedenice.
Prst sudbine odveo je na krivi ulaz
Ova rođena Zagrepčanka je nakon osnovne škole poželjela je biti forenzičarka. No u kemiji nije bila baš dobra u osnovnoj školi pa se i želja morala revidirati. Sestrična joj je predložila da upiše školu za medicinske sestre i njoj se ta ideja svidjela. Ali u sve se umiješao prst sudbine.
Pročitajte i ovo
"Došla sam pred Školu za medicinske sestre i potražila ulaz. Kad sam ga konačno pronašla, vidim mjesto gdje se djeca upisuju. Upišem se i ja i tek poslije shvatim da sam ušla na krivi ulaz i upisala se u krivu školu – Školu za primalje", kroz smijeh se prisjeća Anesa koja danas ne može biti sretnija zbog takvog raspleta događaja. Svoj poziv naprosto obožava, a kad priča o njemu oči joj čak na tren zasuze.
Nažalost, Anesu je prvi put diskriminacija ošamarila upravo u srednjoj školi, ali udarac nije stigao od učenika već od jedne profesorice. "Taj mi predmet nije baš išao pa sam čak uzela i instrukcije. Kad sam dobro svladala gradivo javila sam se i odgovarala. I super sam odgovarala, znala sam bar za četvorku, ali mi je dala tek dvojku. 'Nije bitno tko koliko zna, nego tko odgovara', tako je rekla", prisjeća se Anesa rečenice koja joj se zauvijek urezala u memoriju.
Emocije su tada preplavile ovu inače odličnu učenicu. "Prestrašno mi je bilo u tom trenutku, teško mi je i opisati osjećaje. Ali rekla sam si tad – nećeš više nikad čuti takvu rečenicu", priča Anesa dok joj lice odaje odlučnost.
Šok u naselju
Možda dijelom i zbog toga, Anesa se još više angažirala u romskoj zajednici tijekom srednje škole. Isprva je to bilo kroz folklor i neke kulturne manifestacije, no vrlo brzo se počela uključivati u konkretne akcije. Poseban šok joj je bila prva posjeta romskim naseljima u Međimurju. "Bilo mi je strašno to vidjeti, nisam na to bila navikla u Zagrebu. Ali me i to još više potaknulo da se angažiram", kaže Anesa koja otad često posjećuje i romska naselja.
Počela je s pomaganjem mladim Romima pri upisima u školu ili na fakultet. Kako studira sestrinstvo, često im drži predavanja o reproduktivnom zdravlju. Već godinama organizira humanitarne akcije, a posebno je ponosna na onu kojom se prikuplja osnovni školski pribor za male Rome. "To radimo već pet godina i nije uvijek sjajno. Ima tu puno stresnih situacija, dobivala sam ja i slom živaca. Ali kad vidiš te klince kako su sretni jer imaju gumicu u obliku lopte i Barbie olovku, sve ono teško se obriše", priča nam Anesa.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
I sama će priznati da je veoma uporna osoba koja čini sve da ostvari cilj koji si zacrta, još uvijek nije sigurna što želi raditi u budućnosti. "Ovisi kako sam trenutno raspoložena. Jedan dan želim spasiti planet, drugi dan želim ostati u krevetu", smije se.
Ipak priznaje da joj nisu strane ni političke ambicije, ali možda nekad kasnije, kad još malo sazrije. "Imam samo 27 godina, još je rano", odgovara kroz smijeh. Ali apsolutno zna dvije stvari – gdje i s kim želi raditi.
Ima rješenje
"Želim i dalje raditi s Romima. I cilj mi je ostati u Zagrebu, to jedino znam", govori nam i pritom zvuči vrlo odlučno, kao da je riječ o tezi o kojoj nema pregovora. I pritom vjeruje da se problemi s kojima se suočavaju Romi zaista mogu riješiti te da za to čak ni ne treba proći cijela vječnost.
"Rezultati se mogu dobiti za 10 godina, sigurna sam u to. Najvažnije je da se nikad ne odustane. Problem je kad projekte pišu ljudi koji nisu Romi pa kasnije shvate da se ti projekti ne mogu provesti. Iz vrlo jednostavnog razloga, oni nisu upoznati sa situacijom Roma. Ali ključno je da se ne odustaje u radu s Romima. I meni često dođe da odustanem, znam da je teško, ali onda se opet uspravim i krenem dalje", priča ova mlada žena o kojoj ćemo svi, uvjereni smo u to, još puno puta čuti.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
