Pročitajte nevjerojatnu priču o ženi iz Sarajeva: U trenutku je donijela veliku odluku, a desetljeće poslije - nije požalila

Adila je naime, posvojila djevojčicu koja je kao beba ostavljena u Domu za nezbrinutu djecu. Biološki roditelji je nisu htjeli, jer Fetka ima Down sindrom. Učinili su joj najbolju moguću uslugu, jer 9 godina poslije, u život joj je ušla, majka o kakvoj je samo mogla sanjati. Priča Kristine Čorak potvrda je da za ulogu roditelja nisu važni ni geni ni kromosom viška već isključivo i samo- istinska ljubav.

Pročitajte i ovo Borba za istinu Zašto Centar za socijalnu skrb nije posvojiteljima rekao istinu o zdravstvenom stanju djece? "Ne bježimo od odgovornosti, spremni smo na inspekciju" izgubili dokumentaciju Na mirovinu je čekao 14 godina, a onda se uključilo Provjereno: "Mislio sam da će ići brže, ali ovako..."

U Adilinom i Fetkinom domu ima nestašnosti i puno smijeha jer su njih dvije prije svega najbolje prijateljice.

"Kroz nju sam naučila što je suština života... jednostavno što je život! Da nije uopće u životu imati nekakve kule, vile, gradove, nešto materijalno. Ja kad vidim... kad ona meni ujutro izađe iz sobe i kad mi priđe s vrata i pita mene kako si... Ne mogu ja vama opisat koliko je moja duša napunjena“, priča udomiteljica Adila Bolić Muharemović.

Ali ne počinju sve najljepše životne priče lijepo i lako... Njihova je počela dok je Fetka, kako je danas od milja zovu, bila samo jedna od mnogo djece čija je sudbina bila prepuštena centru za djecu s poteškoćama u Sarajevu.Tko zna kakav bi njezin život bio danas da baš u tom centru nije radila Anela - Adilina kći.

Fetka se Aneli uvukla pod kožu i vrlo joj brzo postala miljenica. To se nije dalo čak ni sakriti, jer je Anela mami neprestano pričala o njihovim dogodovštinama, a onda je jednog dana pozvala u centar na kavu, da ih upozna. Nakon snažnog zagrljaja koji je dobila, Adila je podnijela zahtjev za hraniteljstvom i ušla u proceduru.

Odluku je donijela u trenutku. Ni danas, desetljeće poslije, nije požalila. Iako je u to vrijeme bila samohrana majka dvjema djevojčicama, ljubav joj je, kaže, dala nevjerojatnu snagu.

Vrlo je malo tada znala o osobama s Down sindromom, ali i o tome tko je Fetaneta zapravo.

Sve otkrivale zajedno

Poznato joj je bilo da je kao beba ostavljena u domu, ali zbog čega i tko su joj roditelji - ostale su nepoznanice. Nije znala ni kakvo joj je zdravstveno stanje, je li primila cjepivo, je li možda alergična na nešto... Sve su to zajedno otkrivale.

"Ona ne posjeduje nekakav veliki fond riječi. Ono što može da priča, da razgovara to je više tepanje. Ali ja nju sve razumijem i ona mene! Ono što ne može kazati riječima ona sve pokaže nekakvom mimikom i uglavnom cijelo moje okruženje, svi mi nju razumijemo. Svi mi razumijemo. A ako nešto traži, čašu, bilo šta drugo, a mi ju ne razumijemo, onda ona ode sama i uzme", priča kroz smijeh Adila.

Danas je Fetka vrijedna 19-ogodišnjakinja. Najviše voli servirati stol za ručak, gostima pripremati sok, kuhati i posluživati kavu.

Njihov je život ispunjen šetnjama, planinarenjem, odlascima na more. Zajedno u svemu...ne samo u razonodi, već i ozbiljnijim životnim obavezama.

Često se nađu u situacijama u kojima nailaze na razumijevanje i podršku. A i za one znatiželjnije Adila ima spreman odgovor! Tako je jednoj gospođi koja ju je pitala s koliko je godina rodila Fetku rekla da je ona nju "rodila na oči".

"Sve što je od moje djece to je i njeno"

Možda je nije 9 mjeseci nosila u trbuhu, ali je zato već 10 godina nosi u srcu. A to je sasvim dovoljno da bi bila - punopravna mama. I sama Adila kaže da joj je Fetka jednako važna kao i njezine biološke kćeri.

"Sve što je od moje djece to je i njeno, ima potpuno sva prava i ne želim ni u kojem momentu ili bilo čemu da bude nekako manje zbrinuta ili bilo što. Ja želim nju zbrinuti kao i svoje biološke kćerke", kaže Adila.

Jedino što rastužuje srce ove majke je pomisao da Fetaneta nikada neće imati priliku osjetiti taj najdragocjeniji osjećaj - biti roditelj.

"Postoji ta kao neka rupica u mojoj duši što se ne može ostvariti kao majka. Malo me emocije povuku pa ne znam...“, priča Adila.

Ali zato će Fetki njezina spasiteljica, prijateljica, majka priuštiti svu ljubav svijeta.
Toliko su naviknule jedna na drugu da čak i nekoliko sati razdvojenosti izgleda kao vječnost.

Iako je radost velika kad nekamo ide, još veća je - kad se vrati domu. "Ona osjeća da tu pripada, da je ovo njeno", kaže Adila.

I nisu to samo hladna četiri zida u kojima žive. To je ljubav koja ispunjava svaku prostoriju, pruža joj sigurnost i ono najvažnije - osjećaj da nekome i negdje pripada.
 

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr