Kada je nesretnim slučajem oslijepio, mislio je da neće ostvariti ništa što želi. No onda se trgnuo, i ostvario čak i više.
Petar Bešlić počeo je trčati, što ga je plasiralo i na Paraolimpijske igre, zaposlen je, oženjen, otac.
"Nisam se mogao pomiriti nikako s tim, nekako sam se bio zatvorio u sebe. Ali bio sam uporan kad sam izgubio vid..."
Došao je iz Posušja u Zagreb gdje se počeo baviti sportom. Pronašao se u atletici - ni više ni manje nego trčanju. Svakodnevno treniranje dovelo ga je do šestog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, devetog na Paraolimpijskim igrama u Pekingu i četvrtog na Europskom u Grčkoj.
"Baš evo sad kad sam dolazio, steže se srce. Kad znaš koliko si bio tu, godine si proveo tu, trčao, ali lijepo je doći opet", kaže Petar.
Anamarija Vlašić je prava umjetnica, no s druge strane, kada upozna nove ljude, izbjegava im reći da bez slušnih aparatića ne čuje jer, kada im kaže, ne znaju kako s njom razgovarati.
A ona samo želi da je gledaju kao jednaku i, kako kaže - normalnu. Upravo to je najčešća riječ koju smo čuli razgovarajući s osobama s invaliditetom.
Kako je živjeti kada neprestano nailaziš na prepreke, dokazuješ se, kada se boriš protiv predrasuda? I zašto još uvijek većina poslodavaca radije bira plaćati penale nego zaposliti osobu s invaliditetom pogledajte u prilogu novinarke Provjerenog Jelene Rastočić.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
