Galerija
Neke zemlje ne žele primiti natrag svoje državljane koji su se otišli boriti za Islamsku državu, ali Bosna i Hercegovina prihvaća njihov povratak. Nedavno je tako stigla prva skupina u Sarajevo, njih 25. Tome se nada i Salem Hasić, bivši student elektrotehnike, čovjek s Interpolove crvene tjeralice.
Reporter Zoran Marinović pronašao je i ženu koja je bila udana za terorista, a čiji povratak željno iščekuje sestra u Tešnju.
U zatvoru u Kamšili sjedi ili leži natiskano jedan na drugome oko pet tisuća jurišnika propale Islamske države. Čuva ih tek stotinjak kurdskih vojnika. Smrad je neizdrživ. Iako je manji dio njih nedavno deportiran, u zatvoru pronalazimo ljude s područja Balkana. Makedonac Suad zna što ga čeka ako se vrati doma.
Pripadnik ISIL-a bio je 4 godine. Želi se vratiti u Makedoniju. "Ne mislim ništa sad. Hoću se vratiti kući", kaže. Zna da ga čeka zatvor, ali se nada normalnom životu jednom kada izađe iz zatvora.
Neki nisu raspoloženi za snimanje i kameru. Većina ih ipak leži na improviziranim krevetima, međusobno razgovaraju i čekaju - tjednima, mjesecima. Uvjeti u zatvoru u Kamšili su strašni. Zatvorenici nemaju dvorište, ne mogu izlaziti van, čeka se po 2-3 sata na WC, no ipak je puno bolje nego na svim drugim mjestima.
Svakakve su nacije ovdje, došli su iz puno država. Neke zemlje prihvatit će ih natrag, neke neće, ali u svakom slučaju, nemaju što drugo raditi nego ležati po cijele dane i jesti. Među njima ima državljana BiH i svi oni žele samo povratak kući.
U zatvoru je i Salem Hasić, bivši student elektrotehnike iz Tuzle i čovjek s Interpolove crvene tjeralice.
"Bio sam student elektrotehnike u Tuzli, posljednja, četvrta godina. Normalno sam živio. 2013. sam došao. Gledali smo video kako siluju žene, kako u Siriji Asad siluje i zlostavlja žene. Zvali su muslimani da im pomognemo i tako sam odlučio doći ovamo s prijateljima. Tamo je bilo 30, 40 Bosanaca i njima sam se pridužio", hladnokrvno prepričava kako je došao te što je navodno radio u kalifatu.
"Nisam puno ratovao! Ratovao sam prije toga, malo u Alepu. Slomio sam ruku. Poslije toga u Minmiru sam radio prvu operaciju. Poslije nisam ratovao, više sam pomagao braći. Pomagao sam ljudima, kuhao sam s bratom, dijelio hranu po bazama braći."
Nije prvi koji tvrdi kako je više kuhao nego ratovao. Mnogi su, govore, bili zidari. Nitko se baš ne hvali borbenim sektorom, iako su im nad glavom ozbiljne optužbe za terorizam.
"Ako sam bio ovdje, ne znači da sam ja radio te stvari ili bio u suglasju s tim što su radili, ili da imam mišljenje kao oni". Napominje kako je više upao u taj sistem nego što se priključio sistemu. Tvrdi i kako se nije mogao izvući te da nije pobjegao, već je napustio one koji ga sada spašavaju.
"Ja nisam baš pobjegao, napustio sam ih. Ja sam u to vrijeme rekao svojoj mami gdje ću i što ću. Znala je", napominje. Salem je u kalifatu imao i obitelj. Jedan dio brutalno je poginuo.
"Ja, moja kći Ajša i moja žena otišli smo na internet. Poslije 10 minuta sam čuo udar aviona. Nije to daleko, blizu je. I vidio sam dim. Iz smjera moje kuće, ali nisam znao da je to moja kuća. Poslije toga sam otišao nazad i vidio sam. Brat je donio moje dvoje djece zamotane u deku, mama isto 'preselila'", ispričao je.
Odrubljivanje glava, spaljivanja, mučenja, silovanja. To je bila svakodnevica Kalifata koji je tek nedavno do kraja poražen. Dio boraca je uhvaćen, dio ubijen, a dio pobjegao i čeka neku novu priliku. Tisuće udovica boraca i njihove djece sada je po izbjegličkim kampovima, kao u ovom na granici s Turskom.
Posljednja tri tjedna kurdske snage koje čuvaju ove kampove zabranile su ulaz svima, a ponajprije novinarskim ekipama. Situacija unutra dosta je loša, bliži se zima, ljudi i dalje žive u šatorima i njihova frustracija i nervoza nakon ovoliko vremena zaista je prevelika. Prije samo nekoliko dana u jednom od kampova nedaleko odavde dogodila se pucnjava u kojoj je ubijen 10-godišnji dječak i tada su kurdski vojnici odlučili zabraniti ulaz gotovo svima.
Adelu Dolamić godinama traži sestra iz Tešnja u BiH. Godinama se nisu vidjele, otkako ju je muž odveo sa sobom u Kalifat. Ona i njihovo troje djece trebali su nedavno biti vraćeni natrag. Ali nije bila na popisu za povratak. Sestra joj je poslala pismo koje joj je pročitano.
"Satima ne možeš zaspati od razmišljanja. Kriveći sebe, kriveći druge, više na kraju krajeva ne znaš tko je kriv", prepričava Adela.
Tvrdi da je otišla iz svoje zemlje, a da nije znala gdje ide. "Pa, vjerujte, to je sve na ideju mog muža bilo. Sam dolazak, putovanje, sve, sve, sve. Ja sam bila najmanje upoznata s tim. Do dolaska u Tursku, onda sam saznala kamo idemo, zašto i kako."
Muža, koji je bio borac kalifata, navodno više nema. Rekli su joj da je poginuo u bombaškom napadu. No teško je procijeniti što je istina, a što nije. Danas joj je žao što njezina djeca ispaštaju zbog odluke oca.
Napominje kako je Kalifat bio jedna vrsta zatvora i da se tamo mogla kretati samo s mužem. "Poslije kada je on poginuo, nikad se nismo kretali sami. Uvijek ja i još jedna žena, dvije ili tri, zavisi.
Dok je u matičnoj zemlji bila šefica restorana, sada životari u kampu s ostalima. I nada se, moli se da će biti sljedeća u grupi za povratak u BiH.
"Mislim da odgovornost treba snositi onaj tko je kriv za to, ne ja osobno. Znači, ja sam rekla da ne bježim od države, zakona i zatvora jer ja nisam ništa uradila i većina ovih žena koja je tu, to su samo žene koje su samo rađale djecu i prošle su sve i svašta."
Vihor rata ne bira žrtve. Novinarka koja je s nama prošla kroz dio zatvora susrela se tako oči u oči s ubojicama svoje obitelji, prijatelja, susjeda. Kameru je uzela u ruke kad je počelo Arapsko proljeće. Mislila je da će snimati rađanje nove demokracije, a sada je ovdje, centimetrima udaljena od ljudi za koje se boji pomisliti što bi joj učinili da je situacija obrnuta.
"Ti su ljudi ubili mog mlađeg brata. Uvijek sam pomišljala da ako ih ikad sretnem, kakvi će biti moji osjećaji? Poželjet ću ih ubiti, mučiti. Mrzim ih. Sve te ideje vrte vam se u glavi kad se to dogodi. Oni su uništili moju budućnost. Uništili su sve. Uništili su našu zajednicu."
Strah i bol miješaju se u njoj dok korača zatvorom, no naglašava da unatoč svemu ne može mrziti. Tako bi, kaže, postala kao oni.
"Oni nemaju milosti. I oni žele da mi budemo poput njih. Znate? Da budemo čudovišta, ali mi ne želimo jer imamo snažna uvjerenja, snažnu ideologiju. Mi nismo poput njih i nikad nećemo biti poput njih. Vidite? Ovdje je bolnica, ovdje se brinemo o njima. Jeste li ikad čuli da ISIL ima bolnicu za zatvorenike?" pita novinarka.
Iskreni pokajnici ili dobro utrenirani lažljivci? Nedužni kuhari ili brutalni teroristi? Zavedeni propagandom ili uvjereni ekstremisti? Na ove dileme odgovore nije lako dati. Većini ovdje, nakon zarobljavanja, stalo je samo do toga da se vrate kući.
"Žao mi je što sam ja prošla stvari koje nisam trebala u životu, a druga stvar, žao mi je što moja djeca prolaze i što su to prošla. Možda sam imala izbor ići ili ne ići. To mi je najveća greška", uvjerena je.
Sestri je poručila da ju voli i da se ništa nije promijenilo od posljednjeg dana kada su se vidjele. "Cijenim sve što je učinila za mene, što je pokušala učiniti, ali znam da nije u njezinim rukama. Da jest, ja bih davno bila kod kuće", kaže.
Salem također iščekuje povratak. U zatvoru su prvo mislili da nije iz BiH, ali za neko vrijeme i on putem već deportiranih suboraca. Nama tvrdi da je razočaran i da su ga islamisti prevarili.
"Kada smo došli, oni se nisu borili protiv Assada ni pomagali narodu, nego su samo gledali svoj interes. Otvorili su put samo za Irak i naftu da izvuku za Irak. To je bio njihov osnovni cilj. I lagali su, tko god da je htio izaći odavde, nije mogao", kaže Salem.
Ljudima kojima su njihovi suborci poubijali najbliže, uništili domove i ukrali godine - ostaje ili mržnja ili pronaći način da prebrode patnje koje su prošli. U jedno su sigurni: ne žele biti poput njih.
"Ali u istom trenutku, bilo mi je čudno kad sam došla u zatvor. Pomislila sam, jadni, pa pogledaj ih samo. I onda sam pomislila, pa ja sam normalna osoba, zašto to osjećam prema njima? Oni su ti koji su donijeli toliko boli nama.
Pozivaju se na islam, dok mi smo muslimani. Pravi muslimani, oni koji drže do tradicije i običaja. Moja mama je muslimanka, ona nosi hidžab. Ali unatoč tome, oni se pozivaju na islam", kaže novinarka.
Sudbine svih ovih ljudi odredio je pad Islamske države u koju su doselili. Države koja je sijala strah, trepet i pakao na Bliskom istoku. No sada žele natrag, u rodnu zemlju koju su godinama prije napustili.
"Napravio sam grešku što sam došao ovdje. Ne želim da misle da ću sutra njih klati kao što su vidjeli ovdje, ili paliti ljude, silovati ili žene uzimati kao robinje", kaže Salem.
U njihovim državama, ako ih prime natrag, čekaju ih sudski procesi, kazne, možda rehabilitacije. No opasnost nije minula. Kalifat je možda fizički nestao, vođe su ubijene, ali uvrnuta ideologija i njezini pronositelji smrti - još nisu poraženi do kraja.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
-
''Ulica ne trpi laž, a ni ja...''Naš pjevač o životu na ulicama Italije: ''Bio sam opljačkan, bio sam gladan, znao sam danima jesti samo kikiriki...''
-
Užas u BerlinuTragedija u dječjem vrtiću: Vrata pritisnula mališana i ubila ga
-
KaosVIDEO Snimke koje lede krv u žilama: Valovi visoki devet metara pogodili turistički raj
