Maja nije od velikih riječi. Ima svoj svijet, svoje rituale. Navike. Dijete je koje mnogi nažalost ne shvaćaju. Ona je u spektru autizma. Dok su njezini roditelji silom prilika morali učiti, jedan je bračni par o tome učio jer je to želio. I pritom su stvorili priču u kojoj su djeca poput Maje pronašla novi, alternativni dom. Oazu u kojoj su svoji, prihvaćeni i slobodni. Vodimo vas u Travnjak i to ne bilo kakav. Teniski je to klub u kojem nema predrasuda, prijekih pogleda, čuđenja. Već je mjesto na kojem ćete spoznati koliko ljepote leži u različitosti, samo kada istoj toj različitosti date šansu.

Galerija


Ima 12 godina i najstarija je kćer mame Nade i tate Ivana. Voli glazbu, lutkice i kada je ona ta koja bira što će se gledati na televiziji.

''Ja bih rekla da je maja jedna vrlo plaha curica, dobra curica, vesela curica. emotivna je'', opisuje Nada Dasović, Majina mama.

I No, Maja nije od puno riječi. Barem ne prema nama. Za razliku joj od mlađe sestre Matee.

''Maja nije kao svi ostali moji prijatelji, malo je drukčija. Malo se drukčije ponaša. Koliko sam slušala, mislim da se to zove autističnost? I to je kao neka bolest s kojom se djeca rode i koja se ne može izliječiti'', govori 9-godišnja Matea Dasović, Majina sestra.

To je dio života, ne postoji priprema

Dijagnoza s kojom se moraš naučiti živjeti, ma koliko teško bilo. I nitko te kaže Nada, na to ne može pripremiti.

''Dok je bila manja, znalo je biti situacija u parku da mame miču djecu od nje. Na početku dok je sve bilo friško i zapravo je to sve neka faza dok to ne prihvatite, onda imate potrebu sve objašnjavati. Ali kad to prihvatite i kad to postane vama normalno i kad vam je u srcu ok, onda vas jednostavno boli briga'', govori.

Okolinu ionako ne možeš promijeniti. Posložili su svoj mali svemir, imaju prijatelje koji su uvijek tu, vole i prihvaćaju Maju. A njih dvije odgajaju tako da im Majina dijagnoza ne bude teret nego prilika da izrastu u bolje ljude. Pa kada je ona prije par dana imala ispad u školi, Matea je situaciju s vršnjacima riješila po kratkom postupku.

''Samo su me začuđeno gledali i ispitivali su me zašto se dere. Ja sam im rekla da je ona drukčija od ostalih i da mi se ne da objašnjavati zašto je to tako'', prepričava Matea.

Borba u kojoj su najvažniji suborci. Oni koji stoje rame uz rame kad je teško. Ne pitaju možemo li, nego zajedno s vama viču - idemo! Ljudi koji razumiju.

''Jedno mjesto posebno gdje je najviše prihvaćena i gdje se mi osjećamo posebno kao doma, to je upravo od Anamarije klub i takav nekakva društva gdje smo svi u istom košu i svi imamo iste probleme i iste brige i u principu, tu se najviše doma osjećamo. Među svojima'', pojašnjava Nada Dasović.

Majin otac, Ivan Dasović opisao je kako izgleda njihovo subotnje jutro.

''Pa subota ujutro je onako, dosta identična. Ona ti se, ona se prva diže u našoj kući pa onda sve nas probudi sa svojim pjesmuljcima i to. I onda krećemo. Najčešće uzmeš nešto usput za gricnut po putu, ostavimo jednu na njenim aktivnostima i onda Maja i ja dođemo tu, ne'', govori.

U Teniskom klubu Travnjak u zagrebačkom Travnom, trave nema, ali pod proljetnim suncem jasno se vidi sva različitost. I to nikome nije problem. Dapače, na to su posebno ponosni. Jedini su teniski klub koji ima posebne treninge za djecu s autizmom. Trenerici Niki upravo je ovo prvi posao nakon faksa. Ponudu je prihvatila bez razmišljanja, iako priznaje nije znala što je čeka.

''Poprilično mi je bilo izazovni na početku kad sam počela radit jer nisam baš bila upoznata sa svim poteškoćama i svim problemima koje djeca imaju'', priznala je Nika Barišić, kineziterapeutkinja.

Ali vrlo brzo pohvataš konce. Shvatiš koliko im znači kada ih poput Ota primiš za ruku i pomogneš da odrade trening. Ili jednostavno pustiš da poput Maje uživaju u trenutku. Ima i boljih i lošijih dana, kaže Anamarija inače predsjednica u klubu. Ali danas su njezina djeca, kako ih od milja zove, zasjala u punom sjaju, a zna i zašto.

''Kamera, definitivno! Kamere na njih djeluju pozitivno iako smo strepili kako će sve to ispasti'', rekla je Anamarija Dragojević iz TK-a Travnjak.

Iznenade vas baš onda kada od njih najmanje očekujete. I ponašanjem i odgovorima.

''Zato što je moj deda išao na teniske turnire pa poslije moj ujak. Da, jesam, dobar sam! Ali se u voleju malo bojim loptice'', govori Tibor.

Bojao se Tibor u početku i ranog ustajanja, kaže Anamarija, ali sada ne može dočekati subotu ujutro i novi trening. Istu ljubav prema treningu dijeli i Maja.

''Zato što mi je najdraži. Zbog vježbanja i igranja tenisa, naravno'', komentira Maja.

Neobičan teniski klub

Naravno, mogli biste pomisliti da je ovo daleko od pravog tenisa. I naravno, bili biste potpuno u pravu.

''Ovo je neobičan tenis, tako da, pa gledajte, ja na kraju krajeva ni nisam trenerica tenisa, pa zašto bi onda i tenis bio običan tenis, je li'' upitala je Anamarija Dragojević.

Sve je oko ove priče neobično, ali ne i slučajno. Jer stvari se, kaže Anamarija, događaju s razlogom. U to nema sumnje. Prije samo pet godina njezin je život izgledao potpuno drugačije. Radila je u administraciji i o autizmu znala tek da je to ono nešto što Dustin Hoffman ima u filmu Kišni čovjek.

''Ja zaista nisam znala kako i na koji način to funkcionira, što je autizam dok se nisam dublje zagrebla po površini samog tog problema. U principu je zaista autizam promijenio moj život'', objašnjava.

Kada su ona i suprug, inače inženjer elektrotehnike, u najam uzeli teniske terene i osnovali klub, bilo je to ostvarenje dugogodišnje želje. Nešto što će raditi uz svoje poslove, s guštom. Na jedan im je trening došao dječak s poremećajima iz spektra autizma i oni su ga primili. Vijest koja se brzo proširila.

''Mi smo u par mjeseci imali već pet, šest grupa. Mi smo to popunili taj čas, jer za tu djecu nema nekakve sportske aktivnosti koja je organizirana za djecu isključivo iz autističnog spektra'', objašnjava.

S Matejem se druže od početka i on je, kako kaže, njezino dijete. Ima deset godina, ide u treći razred i vježbanje s Anamarijom nešto je što obožava. I on je u početku išao na tenis, ali s vremenom su shvatili da Matej bolje funkcionira jedan na jedan. I to je bit svega, jedini način na koji mogu funkcionirati. Stalno se prilagođavati i učiti. Tako uz tenis provode i ''authism fitness'', set licenciranih vježbi koji kod djece poput Mateja potiču razvoj motoričkih vještina.

''To je nešto savršeno. Ja kažem, prvo treba uopće naći nešto da te ljudi prihvate, da prihvate tvoje dijete. Da je to kao normalna stvar. Malo smo drugačiji, ali to je to, idemo raditi s njima'', komentira Matejeva mama, Marija Cebić.

No, to ne može svatko. Prošlo je kroz klub nekoliko mladih kineziologa, ali uglavnom bi se vrlo brzo zahvalili i otišli. Znalo je, kaže Anamarija, biti svega.

''Dijete udari, ugrize, počupa za kosu, povlači za ruku, prostači, skine se usred treninga, potpuno gol. Ključ rada s ovakvom djecom je da prvo preispitujete sebe, a onda dijete'', govori.

Male pobjede čine život sretnijim

Za djecu iz spektra, rutina je ključ. Uvijek moraju znati što ih čeka, pa često koriste i vizualne kartice.

''Slavimo te male pobjede. Znači, kad netko uspije s 13 godina skočiti s male klupice radeći s nama godinu dana, to su naše pobjede kojima se mi veselimo'', izjavila je Anamarija.

Drugima sitnice koje ni ne primjećuju, a njima čitav svijet. I zato je, kaže mama Marija, ovo puno više od vježbanja i kluba.

''Zato što se osjećaš da si tu, da nisi sa strane, da nije tvoje dijete samo neki problem koji traži neka prava i to je to. To je, samo tražiš negdje pa evo znate, uvijek mora bit, moje dijete je u spektru, je li to problem'', kazala je Marija Cebić.

Ovdje, na teniskom terenu, baš ništa nije problem. Svi različiti, svi svoji i svi prihvaćeni. I svi bez razmišljanja kažu, dio iste super obitelji. Kada su prije pet godina došli s Majom u klub, kaže tata Ivan, nisu imali nikakva očekivanja. Sada se, priznaje, i on veseli subotama u Travnom.

''Oni piju pivo i naravno gledaju po mobitelima'', govori na mikrofon Maja.

U šali za sebe kažu da su roditelji s posebnim potrebama. Ali kad si roditelj djeteta s poremećajima iz spektra autizma, i one osnovne potrebe poput kave u miru, postanu nedostižne.

''Meni znači super, ja dođem, popijem kavu s mamama. Uživamo, već smo se skompali i dobro se slažemo i super nam je'', komentira Tiborova mama.

Prijateljstva koja su se s teniskih već davno prelila na one životne terene. Pa se putuje, planinari, skija skupa. Izvlači najbolje iz sebe i svoje djece, najbolje od života koji im je dan.

''A s Majom smo dobili jednu veliku poniznost kad shvatiš da nije sve tako crno bijelo kako bi inače čovjek postavio. Ono najljepše što ja mislim što vas spektar nauči, to je zapravo da cijenite male stvari, to je najljepše od svega'', zaključuju Ivan i Nada Dasović, Majini roditelji.

Male, a njima tako velike. I tako je svaki dan. Strepnja pomiješana sa radošću. I mjesta poput ovog, malog kluba koji čini velike stvari ne samo za djecu nego i njihove roditelje. Maja možda jest u nekom svom svijetu, no i ovaj stvarni može pokazati svoje ljepše lice. Da razlika mora biti i jest samo poticaj da iskušamo vlastite granice. One koje Maji, Tiboru i svim ovim mališanima daju ono najvažnije - priliku da žive kao sretna, vesela i ispunjena djeca!

 

Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr