Mnogi bi rekli da je Dom za odrasle osobe Ljeskovica institucija, ali za većinu od 294 korisnika ovo je pravi dom. Zapravo jedini koji imaju. Za njih jedanaestoricu čak je i malo više. Tim, repka, strast i čast. Na državnom natjecanju u nogometu domova za odrasle osobe oni svim srcem i bez kočnica brane boje Ljeskovice.
Krešo Posedi, inače domski fizioterapeut, trener je koji ne štedi. Ni na savjetima, ali ni na glasu. ''To je način funkcioniranja. Ja sam naučio na njih, oni na mene i znaju da sam ja tu uz out liniju i da ja moram nekad malo viknut, čisto toliko da ih malo razdrmam i probudim'', kaže trener Krešo.
Osvojili čak 12 prvenstava u nizu
Nakon dvanaest osvojenih prvenstava zaredom, lako je opustiti se i uljuljkati. Zato je tu trener. ''Krešo je kao što je ovaj, kako se zove, Dinamov Bjelica. To je naš Bjelica. Mi ga cijenimo i poštujemo. Nema igranja kad mu se zamjeriš. Isto kako on nas ne bi nas mijenjao, tako ne bismo mi njega'', kaže za svog trenera ovaj složni tim.
Pobjednička se momčad ne mijenja, to je tako. A mentalitet šampiona i želja za pobjedom ne poznaju razliku između finala i treninga. Uvijek se traži maksimum, nema zabušavanja.
Za njih nema prepreka
Prepirke i svađe sastavni su dio treninga. Prepreka nisu ni godine, ni koji kilogram viška, ni dijagnoze, ni teške terapije koje svakodnevno uzimaju. ''Oni žive za to. Vole nogomet i nije potrebna neka velika motivacija. Međutim, neko je ustaljeno pravilo ovdje da za svaku titilu ili dobar rezultat slijedi nagrada, a nagrada je posjet utakmici Dinama u europskim kup natjecanjima ili gledanje reprezentacije'', otkrio je trener Krešo.
Da bi bili još i bolji, vježba se ne samo na terenu nego i u improviziranoj teretani. Ma koliko teško bilo.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Srce tjera i kad tijelo ne može. I to je najbolje od svega, kaže Krešo. Da je drukčije, ne bi police bile pune pehara i priznanja. ''Gušt je kad daš gol, nema šuške'', kaže Marko Brnić, jedan od igrača u ovoj momčadi. Ne puši već godinama, ali bi cigarete, kaže, podijelio ekipi. Na poglede ispod oka već je odavno navikao. Predrasude prema osobama s psihičkim teškoćama i oboljenjima njihova su svakodnevica. ''Pa, ponekad smeta, ali i ja njih tako gledam. Vraćam'', kaže 53-godišnji Marko.
U Ljeskovicu je stigao prije 16 godina. Obolio je, kaže, još u vojsci, kao ročnik u JNA krajem osamdesetih. Psihoze su ga nakon smrti roditelja dovele tu jer sam kod kuće nije mogao. ''Pa, ispočetka je bilo teško, kao da sam u zatvoru. Ma osjećaj je užasan. U zatvoru, znaš, dođeš koliko moraš odguliti i odeš. A ovdje nema… Ja se ne dam'', govori Marko.
Nogomet je - svijetla točka
Nogomet je svijetla točka, nešto što mu život čini lakšim otkako je zajedno s Krešom pokrenuo nogometnu sekciju. Biti kapetan momčadi koja 12 godina zaredom osvaja prvenstvo posebna je čast. Iza žutoga dresa, kaže Marko, kroz svaku se utakmicu događa velika osobna pobjeda. Pobjeda iza koje stoji puno borbe, snage, rada i truda.
''Stvaram nekog drugog Marka u sebi da bi se borio protiv onoga koji je bolestan. Shvaćate što hoću reći? Stvaram nekog maginarnog Marka da bih bio zdrav u stvarnosti jer se borim sam sa sobom, sa svojom bolešću, sam sa sobom se borim. Ovaj je Marko rođeni pobjednik, ali duhovni. Jači od sebe, shvaćate? A onaj nije imao pojma, onoga je život ostavio samo tako jer se nije mogao boriti. Takav je bio život i to je to. A ovaj se bori sam sa sobom'', govori Marko.
Ljeskovčani su se pripremili i za 13. po redu nogometni turnir. Dvorana se na dan turnira napunila, suparničke momčadi fotkale, a trener Krešo odradio je sve što je potrebno, pa i namještanje tribina. Svlačionica i posljednje upute trenera ne mogu čekati, a tamo je, kao i uvijek, bilo strogo i jasno. Ljeskovica je krenula po 13. titulu u nizu. 7:0 bio je rezultat prve utakmice.
Izazvalo je to sreću i ponos koje će tek ovako, na televiziji i u medijima, možda vidjeti netko od njihovih obitelji. Za njih jedan od najvažnijih dana u godini protječe bez najmilijih u publici. ''Mislim da obitelji jednom kad smjeste čovjeka u ustanovu, velika većina, to je tragično, ali misle da su s tim riješile svoje probleme da ih posjećuju jednom ili dva puta godišnje za neke blagdane. Njihova obitelj su njiihove kolege ili cimer iz doma i mi radnici'', kaže Krešo, fizioterapeut i trener. Ne čudi stoga što je ravnateljica Doma jedna od najstrastvenijih navijačica, prva odmah uz crtu.
Gol po gol, utakmicu po utakmicu, kapetan Marko Ljeskovčane je doveo do finala s nevjerojatnom gol-razlikom 19:0. No Osječani iz Centra ''Ja kao i ti" pokazali su se kao težak protivnik. Nakon 1:1 u regularnom dijelu susreta, krenuli su kazneni udarci, a napetost je samo rasla. No 13. turnir za dosadašnje je šampione bio nesretan. Bio je to dan za koji su dali sve od sebe. Za koji su se trudili, o kojem su sanjali.
''To su prvenstveno ljudi i prijatelji i od njih nećete čuti stvari s kojima se mi u svakodnevnom životu susrećemo i kad vam se obrate, onda čujete u biti prave probleme, a ne stvari s kojima se mi svakodnevno zamaramo – školom, autom, stanom, kreditom. Njihovi su problemi mnogo realniji, stvarniji, oni su dovoljno čvrsti da uz našu pomoć pobjeđuju te probleme'', rekao je njihov trener Krešo.
