Gaf predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je rekla da je pjesma "Došel bum doma, sel si bum pod brajde" jedna od onih koje su nastale u vremenima kad se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka... munjevitom se brzinom proširio društvenim mrežama te je izazvao lavinu reakcija. Pitali smo povjesničare je li u Jugoslaviji u pjesmama zaista bilo zabranjeno spominjati "bilo što hrvatsko".

Galerija


Pjesma koju je Predsjednica pjevala s hrvatskim vojnicima u Afganistanu te je naručila od tamburaša prilikom posjeta Kanadi nastala je, naime, 1999. godine pa je tako Grabar-Kitarović očito malo pobrkala lončiće. Izjava je mnoge posjetila na intervju koji je Predsjednica dala bečkom dnevniku Kleine Zeitung kad je rekla da u dućanima u Jugoslaviji nije bilo više vrsta jogurta te da nisi smio reći da si Hrvat odnosno Hrvatica.

Vezani članci Stožer Kolinde Grabar-Kitarović - 5 Grabar-Kitarović: "Korupcija počinje od djece u školama. Traže način kako zaobići sustav, to nije ograničeno samo na politiku" Jelena Veljača, Kolinda Grabar-Kitarović Veljača oplela po Grabar-Kitarović: "Ne znam kako se misli boriti za prava žena i djece. Nikad nije podržala Istanbulsku konvenciju"

Bivša premijerka Jadranka Kosor tako je na Twitteru kazala kako je "jasno da se u zlim bezjogurtnim vremenima nije smjela pjevati pjesma koja tada još nije ni nastala. I to pokazuje koliko smo patili i kakvo je olakšanje došlo otkad ona slobodno pjeva".

SDP-ovac Arsen Bauk na Facebooku je pak ironično prokomentirao kako je pjesma "Pod brajde" "nastala u godini kad se nije smio spominjat Dinamo, a ne Croatia..."

Je li Predsjednica slučajno ili namjerno pogriješila i što je zapravo htjela poručiti, ne znamo, ali smo zato povjesničare pitali je li za vrijeme Jugoslavije zaista vladala takva cenzura kad bi se  u stihovima popularnih pjesama spomenulo bilo što hrvatsko.

"Ne spominje se hrvatski, ali ni jugoslavenski"

Povjesničarka Anita Buhin, koja se specijalizirala se za kulturnu i društvenu povijest 20. stoljeća s naglaskom na popularnu kulturu u socijalizmu, podsjeća kako je 1969. na Festivalu kajkavskih popevki izvedena skladba "Hrvatski kraj". Pajo Kanižaj, koji je napisao tekst, i skladatelj Mario Bogliuni nakon toga su bezbrižno nastavili biti aktivnim sudionicima jugoslavenske zabavnoglazbene i kulturne scene, ističe Buhin.

"Šire gledano, pridjev 'hrvatski' zaista se ne spominje u najpopularnijem jugoslavenskom repertoaru zabavne glazbe, ali ne spominje se ni pridjev srpski ili slovenski, a samo u rijetkim popularno-roduljbnim pjesmama pojavljuje se pridjev jugoslavenski.

To je više posljedica odabira tematike pogodne za taj žanr, a ne političke odluke i cenzure. Ne postoje nikakvi arhivski dokazi koji bi išli u korist toj tvrdnji, iako na pitanje zabrana i cenzure u socijalističkoj Jugoslaviji, pogotovo u popularnoj kulturi, nije moguće odgovoriti s jednostavnim da ili ne. Kao i u svim ostalim društvima, bila ona socijalistička ili kapitalistička, u kulturi uvijek postoji element autocenzure. Međutim, ono što nam povijesna i muzikološka istraživanja jugoslavenske zabavne glazbe pokazuju jest da je ona više bila vođena strukovnom i tržišnom logikom nego ideološkim prohtjevima. Ili jednostavnijim riječima rečeno, za razliku od današnje opsesije traženjem „hrvatskog“ ili „antihrvatskog“ u tekstovima popularne glazbe, skladatelji i tekstopisci zabavne glazbe toga vremena bili su većinom vođeni tržišnim uspjehom te okupirani tematikom koju su dijelili sa svojim kolegama na globalnoj razini – (neuzvraćenom) ljubavi, romantikom, svakodnevnim scenama iz života, te posebno otkrivanjem mora, a ne zabilježavanjem domoljubnih osjećaja i političkih opredjeljenja (čak i onda kada bi to značilo podilaženje tadašnjoj kulturnoj ideologiji)", kaže Buhin.

Podsjeća kako su se mnogi skladatelji i pjevači u to vrijeme posvetili "morskoj tematici", to jest Jadranskom moru, koje su najčešće spominjali kao "naše more" dopuštajući tako višestruku interpretaciju i kao dalmatinskog, istarskog, slovenskog, crnogorskog, hrvatskog te, naravno, jugoslavenskog.

"Nepoćudne pjesme"

U Jugoslaviji bi, kaže Buhin, "nepoćudne" bile sve pjesme koje su dirale u glavne nosioce jugoslavenskoga socijalističkog društva – NOB, Tito, partija, bratstvo i jedinstvo i slično.

"Pjesme s nacionalističkim predznakom, pa tako i onim hrvatskim, nisu bile zabranjivane dekretom, tj. izravnom cenzurom, već su jednostavno bile ignorirane izbjegavanjem emitiranja u radijskom i televizijskom programu, a to se na kraju krajeva dogodilo i Vici Vukovu u jeku Hrvatskog proljeća. Ipak, većina je izvođača za vrijeme socijalizma izražavala lojalnost režimu, što je vidljivo iz mnogobrojnih tadašnjih intervjua, pa je i njihov repertoar to odražavao. Zanimljivo je da je 1971. Jugoton, kao jedna od najvećih izdavačkih kuća, izdao singlicu Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva „Podgorac“ iz Gračana s pjesmom „Oj ti vilo, vilo Velebita“. Zanimljiv je i primjer pjesme „Marjane, Marjane“, koja također danas u nekim krugovima slovi kao nacionalistička pjesma, iako je bila popularna i partizanska verzija u kojoj se spominje jedino „hrvatski“ narod, također snimljena u različitim zborskim verzijama tijekom 50-ih i 60-ih", zaključuje Buhin.

Klasić: "Svašta se pjevalo po birtijama"

Povjesničar Hrvoje Klasić ističe da se za prave razloge zabranjivanja takvih pjesama treba vratiti u 1945. godinu.

"Činjenica je da je pjevanje nekih pjesama rezultiralo različitim oblicima represije. Prije svega se to odnosi na pjesme koje su pozivale na buđenje nacionalne svijesti, bilo hrvatske ili srpske. U Hrvatskoj je takva pjesma bila "Vila Velebita", u Srbiji pjesma "Tamo daleko". Problem je bio u kontekstu u kojem su se te pjesme pjevale. Da bismo uopće mogli znati zašto su bile zabranjivane, treba se vratiti u 1945., koja je pokazala kako izgleda kad se hrvatskom i srpskom nacionalizmu dopusti da se razmaše pa to onda završi u međusobnom klanju. Zato se često neselektivno i preventivno sprječavalo da se na raznim mjestima pjevaju pjesme koje bi mogle izazvati različite sukobe", kaže Klasić u razgovoru za DNEVNIK.hr

Klasić ističe kako je Hrvatska bila jedina republika u Jugoslaviji s vlastitom himnom koja se pjevala još od 19. stoljeća te je ostala himna SR Hrvatske.

"Postojao je čitav niz hrvatskih pjesama koje nisu procijenjene opasnima, ali nakon što bi se počele pjevati po birtijama, brzo bi uslijedilo vrijeđanje i sukobi. Komunistima se činilo da je bolje da u korijenu odmah sasjeku bilo kakvo rasplamsavanje nacionalizma. Autocenzura je bila jača od stvarne cenzure, nije postojao popis zabranjenih pjesama. U kafiću ste mogli zapjevati i neke benignije pjesme iz kojih bi izašli problemi", kaže Klasić.