EKSKLUZIVNO Prvi intervju patrijarha Irineja: 'Komunizam i ateizam ostavili su dugoročne posljedice'

Vaša svetosti, patrijarh srpske Pravoslavne crkve dolazi u Zagreb, prvi put s članovima svete arhijerejske sinode. Kakav je Vaš pogled na taj, za kršćane u Hrvatskoj i Srbiji, važan događaj?

Pročitajte i ovo Poslanica patrijarha Poziv na slogu i bratsku ljubav Do jeseni Odgođeno ustoličenje srpskoga pravoslavnog patrijarha

Imao sam čast pratiti Njegovu Svetost patrijarha Pavla, prilikom njegova posjeta Zagrebu 1999. godine. Ovo mi je drugi posjet Zagrebu. Svakako mi je drago što ću imati prilike posjetiti našu crkvu u Zagrebu, metropolita Jovana, a u isto vrijeme, jedan veliki događaj je da posvetimo školu, pravoslavnu gimnaziju koja radi i koju je pomogao grad Zagreb, što je zaista pohvalno. Također ću se susresti s ljudima koji danas predstavljaju hrvatski narod i katoličku crkvu.

Vaša Svetosti, papa Ivan XXIII., ekumenski papa, je rekao da nas puno više stvari spaja nego što nas razdvaja. Što prema vašem mišljenju spaja pravoslavne i katolike?

Apsolutno se slažem s tom konstatacijom da nas pravoslavne i katolike više stvari spaja nego što nas razdvaja. Mnogo toga imamo zajedničkoga. Prije svega, ono što je osnova naše vjere i evanđelja, ličnost evanđelja, gospod Hristos. Spaja nas i desetovjekovna zajednica naših crkava. Do 11. stoljeća to je bila jedna crkva, spaja nas povijest. Mi smo velikim dijelom povijest Katoličke crkve i to veliki dio njezinog vremena. Na toj bi osnovi trebali izgrađivati jedan odnos medu nama jer smo ipak mi kršćanska crkva, što bi koristilo apsolutno i jednoj i drugoj crkvi i što bi ta blizina i zajedništvo dali snagu našoj crkvi. Postoje i razlike koje su se pojavile u vremenu odvojenosti naših crkava. Ali ono suštinsko, što je bitno to je nama zajedničko i to bismo uvijek trebali imati u vidu.

Kad govorimo o tome, ne možemo se oteti dojmu da ljudi na ovom prostoru proživljavaju svojevrsnu krizu identiteta, da se vjera pokušava relativizirati, da se čak duhovnost pokušava sekularizirati, da se duhovnost i vjera nerijetko uzimaju kao politički dekor. Kako se nositi s tim i takvim znakovima vremena?

Na žalost, takav odnos prema vjeri i crkvi počinje već od 18. stoljeća u velikoj mjeri. 19. stoljeće to je podignulo još na veću razinu, pa i 20. stoljeće. Iako mnogi povjesničari koji se bave s povijesti kulture, predviđaju da će 21. stoljeće ipak biti stoljeće vjere. Ljudi će probati možda pronaći odgovore na mnoga pitanja, ona ljudska koja postavlja i filozofija i koja nisu zadovoljila ljudski um, niti će ih ikada moći zadovoljiti. Taj odgovor nam nudi 'Otkrivenje', nudi nam evanđelje, nudi nam crkva. I pored toga što je vrijeme koje živimo jedno sekulizirano vrijeme i ne samo to, nego se čini da se nastoji da taj jaz između vjere i znanosti bude što veći. Ali, na našu radost, ima mnogo umnih ljudi u našem vremenu koji drugačije gledaju i na crkvu i na znanost i smatraju da prava znanost i istinska vjera nikada ne mogu doći u sukob i u suprotnost.

Kada govorimo o sukobima i suprotnostima, koliko je prema Vašem mišljenju 50 godina zabrane slobode izbora, 50 godina propagiranog ateizma pridonijelo da se dogode sva ova zla i krvoprolića na ovim prostorima?

Neosporna je činjenica da je komunizam ostavio strašne posljedice, sa svojom razornom filozofijom, sa svojim agresivnim ateizmom i da se te posljedice još dugo osjećaju.To mi vidimo i razumijemo. Teško da se čovjek odrekne sebe i svojih misli, svog stava prema svetom životu. Treba mnogo razloga, da zauzme jedan stav. Hvala Bogu, mnogi o tome razmišljaju i nas ovdje u Srbiji raduje što se mladi obraćaju crkvi, traže odgovore na mnoga pitanja i to će sigurno uvijek biti prisutno i što će na kraju odrediti jedan drugi put, za razliku od puta današnjice i bliske prošlosti i da sigurno vodi jednom drugom pogledu na sveti život.

Naši političari i od naroda izabrani svjetovni poglavari, često govore o oprostu, pomirenju, nerijetko govore i u teološkom, a ne političkim kategorijama. Oprost je velika milost i dužnost svakog kršćanina. Kako Vi kao duhovnik, teolog, poglavar crkve propovijedate davanje i traženje oprosta, milosti i kako vidite proces pomirbe koji proizlazi iz tih kategorija?

Prošlost nam nije sjajna. Opterećena je problemima, nacionalnim povijesnim i drugima. Dogodila se jedna velika tragedija i kod nas i u svijetu. Jedini način, put i lijek da se ta rana prošlosti zaliječi i izliječi je u osnovnom kršćanskom načelu koji je pokazao i sam osnivač naše vjere Krist. On se i s križa molio Ocu svome: Oče, oprosti im jer ne znaju što rade. Uvijek kada činimo zlo, i nanosimo zlo drugome, a time nanosimo zlo i sebi, to opterećuje naš život i našu savijest. Jedini put je oprost. To ne znači i zaboraviti. Taj zaborav ne treba gledati u cilju pamćenja s namjerom vraćanja, već da se to ne ponovi. Naš patrijarh German prilikom posvećivanja crkve u Jasenovcu, rekao je: Kao kršćani smo pozvani i moramo oprostiti, ali moramo nešto i pamtiti, da se to ne bi ponovilo. Opraštanje ili oprost je kršćanska dužnost i nema sadržajnije riječi. Kad bi tu riječ češće upotrebljavali u svakidašnjem životu, ne samo u odnosu nacija već čak i prema bližnjima, sigurno bi nam život bio mnogo ljepši i sadržajniji.

 Sjećati se, je dužnost svakog kršćanina, ali uvijek je u nekakvim najtežim vremenima postojalo to svjetlo, pa je tako nadbiskup Marin Srakić, nedavno na radiju izjavio da je mirna reintegracija istočne Slavonije za njega jedan od najradosnijih dana njegova svećeništva, da je to veliki ekumenski događaj. O tome se jako malo govori i malo se o tome u javnosti zna, da je to događaj na koji su on i vladika Lukijan godinama predano i u vjeri radili. Kako Vi danas, u 21. stoljeću vidite život katolika i pravoslavnih tamo gdje žive zajedno i gdje dijele nerijetko vrlo teške životne i egzistencijalne probleme?

Naš suživot je jedini život u usporedbi s drugim i velikim kršćanskim zajednicama, mi smo najbliži jedni drugima. Taj nacionalni moment je na žalost odigrao ulogu koja ne nosi kršćanski pečat. Osobno smatram da biti kršćanin znači biti građanin cijeloga svijeta, biti čovjek sa svim vrijednostima i da bi u svakom čovjeku trebalo vidjeti svoga bližnjega, čak i u neprijateljima jer nam evanđelje zapovijeda ne samo da volimo i ljubimo svoje prijatelje, već i neprijatelje. To je i evanđeljski i kršćanski, tako se liječi i iskorjenjuje zlo. To je lijep primjer, ali on se nažalost dogodio prije katastrofe u Slavoniji. Ja znam za tu suradnju i kamo sreće da je bude i danas i sutra i svugdje gdje žive kršćani. Mi smo djeca Boga ljubavi i jedino po čemu se razlikujemo od drugih, pogotovo religija, jest što nam je ljubav glavni motiv života, prije svega prema Bogu, a zatim i da ljubimo jedan drugoga. Bez bogoljublja nema ni čovjekoljublja. Samo pravi bogoljubci jesu istinski i čovjekoljupci. To nas uči crkva, to nas uči evanđelje, to nas uči naša religija.

Sljedeće je godine veliki Konstantinov jubilej 1.700 godina Milanskog edikta potpisanog u Konstantinovu rodnom gradu Nišu. Vi ste bili pastir niške crkve. Vaša Svetosti, na što nas obvezuje život na prostoru na kojem se odigrao jedan od najvažnijih događaja u povijesti kršćanstva?

Kršćanski svijet se priprema da proslavi 17 stoljeća tog poznatog milanskog ukaza, milanskog edikta. Jubilej nas podsjeća na daleku prošlost, najteže vrijeme kršćanstva i crkve, kada je biti kršćanin značilo biti izložen opasnosti da se izgubi život samo zato jer je kršćanin. To je trajalo oko 300 godina. Prolijevala se krv i na Istoku i na Zapadu. Tu nepravdu koju je rimski imperij činio ukinuo je veliki rimski vladar Konstantin. On je promijenio stanje tadašnjega svijeta jer se kršćanstvo sa svojim idejama moglo slobodno širiti i razvijati, a s kršćanstvom se razvijalo i sve ono što je vezano za ljudsku misao, kulturu i napredak. Na osnovu tog je uglavnom Europa počela novi povijesni život na svim poljima djelatnosti. Što je značajno za naše vrijeme? To je bila prva prilika poslije 11. stoljeća da sjednu, da uspostave kontakt predstavnici crkava, da bace jedan pogled na prošlost i da se vidi što je tu dovelo do nemira, do svađa, do dioba, do noviteta. Pa da se objektivno sa evanđeoskom sviješću to pogleda i pronađe put zajedničkog bližeg življenja. Htjeli to ili ne, vrijeme će nam ukazati na tu potrebu čime bi doprinijeli samoj crkvi i ugledu te misiji u svijetu.

Imate li za kraj poruku, nešto što biste posebno željeli reci?

Krajnje je vrijeme da mi kršćani priđemo jedni drugima, da sagledamo preveliku istinu koje nam kršćanstvo pruža i da na njoj gradimo život i suživot s drugim ljudima. Našem vremenu nedostaje ljubav jednog čovjeka prema drugom. Nedostaje poštovanje ličnosti čovjeka kao najsavršenijeg stvora. Ljudi koji nose lik božji u sebi i koji svojim likom i prirodom otkrivaju Boga u ovom svijetu. Da učine sve da budu, ako ne braća, onda barem rođaci, da nestane tih ratova, borbi, nesporazuma i neprijateljstava medu ljudima. Živimo ograničeni vijek i treba ga učiniti prijatnim i radosnim za život kojeg nema bez zajednice s Bogom i ljubavi s ljudima.

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite DNEVNIK.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.