Od ratnog djetinjstva, logora, preko izbjeglištva do redovničkog života.
Rođena u Grahovu - s 12 godina, kao jedna od izbjeglih djevojčica, sestra Celina stiže u Rim u samostan.
"Ja nisam znala komu idem i gdje, ja sam samo imala nakanu da idem u samostan, da se posvetim Bogu, da mogu moliti za sav narod, osobito naš hrvatski", rekla je sestra Celina Sarić, iz družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja.
Dio djetinjstva provela je u Požegi. Još kao djevojčica znala je da će se zarediti. Otkrila je i što joj je u redovničkom životu bilo najteže.
"Ta daljina od domovine i moje majke i braće. I mnogo sam ja noći preplakala jer sam ostavila mamu samu u logoru. Osobito jer je ona meni rekla - ti odlaziš, tko će mene razveseliti, tko će mi oči zaklopiti na smrtnoj postelji. To me boljelo i mučilo. Ali, hvala Bogu, ja sam to ipak uspjela napraviti, prije njezine smrti, ja sam došla i zatvorila joj oči", ispričala je.
Izazov je bila i jezična barijera, ali talijanski je brzo naučila. Završila je, zatim, fakultet pedagogije i filozofije. Radila je i u školi.
"Kad bih ja ušla u razred, za mene su postojali samo moji đaci. Ja sam bila sva za njih", rekla je. Kroz svoje gotovo 94 godine, ostala je, kaže, vedre naravi: "Nastojala sam uvijek da u zajednici bude vedrina, smijeha, šale i da bude molitve".
Dane oko Uskrsa i Uskrs, ističe, doživljava uvijek na poseban način.
"Jer shavaćam koliko je Isus trpio za nas; meni više puta dođe na plač. Ja mnogo osjećam patnju jer znam, jer sam je ja proživljavala i za moje koji su stradali i za naš narod koji je stradao", ispričala je sestra Celina.
Stradanjima Hrvata iz Bosanskog Grahova, sestra Celina jedna je od posljednjih živućih svjedoka. Svoja iskustva i borbe opisala je u memoarima.
"Napisala sam zato da zaboravim, da mi ne dolaze više te misli na pamet", rekla je dodajući "prebrodila sam to i svima opraštam".
U knjizi "Samo dan života" opisuje svoj težak put, koji ju je, sada s odmakom ističe - doveo do današnje radosti.
