Stoga iz Međunarodnog Crvenog križa apeliraju Vladama Hrvatske i Srbije da ubrzaju proces pronalaska nestalih, jer ovakvim tempom, neizvjesnost bi mogla trajati još dva desetljeća. Dragutin Tuškan je za vrijeme rata u Vukovaru izgubio suprugu i sina. Posljednji put je o njima čuo od jedne medicinske sestre koja je rekla da su pet dana bili u bolnici. No, onda ih je vojska izbacila. 'Ona je gledala kroz prozor. Rekla je, strahovito su ih tukli. Ne samo njih, nego i druge. Rekla je, žena se nije dala odvojit od sina. I onda su joj prebili obje ruke, a ona se sa zubima držala za hlače', rekao je Dragutin Tukšan iz Vukovara. Već 17 godina nada se da će pronaći njihova tijela. Sada živi u Zagrebu, ali svake godine bar dva puta odlazi u Vukovar.
Pročitajte i ovo
Tonka Pezelj iz Petrinje je pronašla svog supruga, no ne i njegovog ubojicu. '8 mjeseci je bio zatočen u Petrinji i ubijen je 19. svibnja 1992. godine u svojoj kući. Nisam ga mogla spasiti i to mi je najteže. I danas se pitam jesu li postojala još neka vrata na koja sam mogla pokucati da bih ga spasila. A ubijen je samo zato što je bio ono što jest- čovjek', pojasnila je Tonka.
Ne gube nadu
Prije 20 godina u selu pored Srebrenice rodila se Senida Bećirović. Imala je 15 mjeseci kada su srpski vojnici ušli u selo i ubili njezinu majku i sestru. Jedan je vojnik sa sobom uzeo malu Senidu i odveo je u Beograd, gdje ju je posvojio bračni par Janković. Dali su joj ime Mila. 'Onda sam otišla u dom. Iz doma sam tražila Centar za socijalni rad da saznam tko su moji roditelji i na kraju sam saznala da mi otac živi u Njemačkoj, a da su mi mama i sestra nestale. I dan danas ne znam ništa o njima', ispričala je Mila.
>> Mnogi su već i umrli, a da nisu doznali istinu o najmilijima
Iako je od rata prošlo devetnaest godina, ovi ljudi se nadaju da će pronaći svoje najmilije. 'Nada zadnja umire. Tako da se nadam i uvijek ću se nadati', dodala je Mila. Mnogo je još ljudi koji dijele istu sudbinu. Na popisu nestalih u Hrvatskoj je gotovo 3 tisuće osoba.
