„Proučavajući nošnje svih ostalih zemalja, shvatili smo da je to prva minica u Europi jer ona ne prelazi koljeno. Na Susku je nekad bila nošnja koja se zvala peramenica i bila je nešto duža tj. ispod koljena, ali kako je na Susku bilo sve više muškaraca, a manje žena, nekako su i te nošnje postale sve kraće i kraće“, rekla je Barbara Bušić–Ribarić, voditeljica folklornog društva Susak.
Otok Susak ima više vrsta nošnji od svakodnevnih nošnji tamnijih boja do svečanih u živim bojama. Ovisno o životnoj dobi te bračnom statusu, mijenja se i boja nošnje. Iako je staru nošnji ispod koljena vrlo teško pronaći, Barbara jednu ima u svom vlasništvu.
„U posjedu imam jednu nošnju za koju kažu da je najstarija nošnja s otoka Suska i to je ta nošnja koju nazivaju peramenice. Imala ju je jedna baka koja bi danas imala 90 godina da nije umrla, a nosila ju je njena teta. Znači to je sigurno preko sto godina stara nošnja i smatraju da je to najstarija nošnja koja se čuva na otoku“, kazala nam je Barbara.
Sada se najčešće može vidjeti svečana nošnja, koja se oblači za posebne prilike poput blagdana, svadbi ili pučkih veselica. Tada Suščani, Suščanke, ali i svi oni koji vole ples i tradiciju ovog otoka, plešu susački ples.
„Kad djevojke plešu Susački ples, ti kamižoti koji su ukrašeni od ispod s čipkicama, oni se moraju u plesu dignuti i mora se vidjeti do gaćica ili mudondi kako mi govorimo. Znači mora se vidjeti merlić, to je čipkica koja završava na donjem rublju. Kad djevojka pleše, to se mora vidjeti i zato mora biti tako kratka“, objasnila je Barbara.
Iako se mnogo Suščana iselilo s otoka, svoju tradiciju njeguju i dalje te je prenose iz naraštaja u naraštaj. Svake godine održava se Dan iseljenika. Tada se svi vraćaju na otok i oblače u nošnju. Jedna od njih je i Lucija koja je ljubav prema plesu i nošnji nasljedila od bake i njenih prijateljica.
„Društvu sam se pridružila prije tri godine jer me oduševilo kad sam vidjela bakine susjede koje su se u to obukle. Nakon toga mi je jedna bakina prijateljica napravila ovu nošnju. Nošnja je nova i otad već tri godine plešem“, rekla nam je Lucija, članica folklornog društva.
No, Lucija nije jedina koja je krenula stopama svojih predaka. Amanda Bussanich koja živi u Americi, susački ples prvi puta je također zaplesala prije tri godine na Susku i otada neprestano pleše.
„Moja je nošnja stara šest godina, a moja baka pomogla je izraditi pojedine dijelove nošnje. Prvi put sam zaplesala u nošnji ovdje na fešti prije tri godine i otada obožavam u njoj plesati. Jednostavno uživam održavati tradiciju i svake godine bude stvarno zabavno plesati s ostalom djecom“, rekla je Amanda.
Za izradu ove nošnje potrebno je mnogo truda jer se sastoji od mnoštvo dijelova, a smatra se da je za izradu jedne nošnje potrebno oko stotinjak metara platna. Najpoznatiji dio jest njezina suknja koja se naziva kamižoti. Ona se sastoji od nekoliko slojeva platna, obično tri ili četiri, a svaki od njih za centimetar je duži od prethodnog.
„Kamižot vam je skroz nabrano platno koliko god se može gušće nabrati i onda ono još ima svoje volaniće. To je jedan kamižot, nakon toga ide drugi kamižot, pa ide treći i onda ide kamižot koji mi zovemo najozgora. Taj je ukrašen i tek na njega ide tervijesle. Tervijesla je jedna prekrasno uređena pregača, koja ima jako puno sitnih detalja“, dodala je Barbara.
Osim toga, susačka nošnja sastoji se još i od mudondi odnosno gaćica koje su ukrašene merlićima. Na to se oblače kalcete ili vunene čarape, a sve završava se cipelama koje se nazivaju carape.
Iako na otoku živi svega 150 ljudi, potomci se svake godine vraćaju kako bi nastavili tradiciju. O tome osim starosjedioca brine i Barbara: „Čuvamo našu tradiciju i mogu vam reći da sam tako sretna kad vidim da ti mladi sa takvim veseljem oblače te nošnje i plešu susački ples. To je nešto što mi zaista nikad nećemo dozvoliti da se zaboravi.“
Ostale priče o našim običajima i tradiciji pročitajte ovdje.
Sadržaj je kreiran u suradnji s HEP-om, dugogodišnjim pokroviteljem hrvatske kulture i baštine.
