Stručnjak za međunarodno pravo i ravnatelj Beogradskog centra za ljudska prava Vojin Dimitrijević ocijenio je, za beogradski dnevnik ‘Politiku’, dobrom viješću najavu predsjednika Srbije i Hrvatske Borisa Tadića i Ive Josipovića da bi se dvije države mogle nagoditi i tako izbjeći proces pred Međunarodnim sudom pravde.
Dimitrijević je istaknuo da to ne bi bilo dobro samo u moralnome i političkom smislu, zbog rasterećivanja odnosa na Balkanu, nego i u zdravorazumskome smislu. ‘Ni jedna ni druga strana ne mogu postići to da sud neku od njih proglasi krivom za genocid jer, za razliku od Bosne i Hercegovine, za Hrvatsku nema nijedne presude čak ni nacionalnog suda o tome da je netko počinio tamo genocid’, rekao je Dimitrijević, koji je i član stalnog arbitražnog suda u Haagu te bivši sudac ad hoc Međunarodnoga suda pravde (2001.-2003.). Po njegovim riječima, dok je u sudu bila samo hrvatska tužba, ona je mogla odustati od nje u bilo kojem trenutku, ali bi se i tada Srbija mogla pitati želi li iskoristiti priliku za odgovor jer je netko poveo postupak protiv nje. Ali, kada postoji i protutužba, dodao je Dimitrijević, nema načina da se proces obustavi tako da jedna strana povuče tužbu i čeka da vidi što će učiniti druga strana.
Vezani članci
>> Vukovarci ogorčeni ležernim Josipovićevim susretom s Tadićem
‘To se mora dogoditi simultano. Sudu je potrebno uvjerenje da su se stranke ozbiljno o tome dogovorile. Najjednostavnije bi bilo da se u istom trenutku s istog mjesta objavi potpisan sporazum o uzajamnom povlačenju tužbi’, rekao je Dimitrijević, ističući kako bi takav sporazum morao sadržavati i odluku da se sporne stvari isprave i da neodgodivo počnu pregovori o rješavanju onoga što se ne može jednokratno riješiti. Hrvatska je, po njegovim riječima, tužbom za genocid, među ostalim, željela vratiti kulturna dobra i dobiti odštetu za Hrvate koji su bili protjerani ili u logorima, a ako se ta pitanja mogu riješiti, svrha bi se, prema tome, postigla i bez tužbe za genocid.
Dimitrijević je dodao kako, s druge strane, protutužba ne uzima u obzir samo interese državljana Srbije, nego i Srba iz Hrvatske kako bi dobili pravednu odštetu za neka zla i nepravde koji su im učinjeni, te je kao primjer naveo da im se jamči stabilan povratak na mjesta iz kojih su izbjegli i da im se isplate mirovine koje su bile diskriminacijski smanjene. Po Dimitrijevićevu mišljenju, iako bi odluku o svemu tome trebale donijeti vlade dviju država, dvojica predsjednika trebala bi iskoristiti svoj autoritet i utjecaj na njih da se postignu međudržavni dogovori kako bi se to pitanje skinulo s dnevnog reda. (Hina)
Pravila objave komentara