Martina i Bojan imaju 33 godine i roditelji su dviju djevojčica. Mila ima dvije godine, a Ela dva mjeseca.
Pročitajte i ovo
Martina radi kao logopetkinja u Općoj bolnici Vukovar i bolnici hrvatskih veterana na odjelu za neurologiju i posebno je ponosna što je njezina bolnica nedavno proglašena trećom najboljom u Hrvatskoj. Bojan od proljeća radi u Hrvatskim šumama kao šumski radnik sjekač.
''Nismo tako lagodno počeli kad smo se vratili, ja sam radila u više različitih udruga koje su se financirale od projekta do projekta i za prilično malu plaću, a Bojan je promijenio više poslova od konobara, rada u građevini, trgovca, u više navrata je bio i nezaposlen'', ispričala nam je Martina Alandžak. Žive u gradskoj četvrti Mitnica jer im je ''to najljepši dio grada za život''.
''Nas 15 živjelo je u vikendici s jednom sobom''
''Ja sam iz Vukovara otišla s, kako bi djeca rekla, 5 i pol godina, ali dosta rano, u rano ljeto na Rab, gdje smo imali obiteljsku vikendicu. Otišla sam s mamom i sestrom, a ubrzo su došli brojni bratići i sestrične sa svojim mamama, tako da nas je bilo 15-ak, a vikendica je imala kuhinju, kupaonicu i jednu malo veću spavaću sobu'', prisjetila se Martina početaka progonstva.
Nije doživjela granatiranje i bombardiranje u najgorem periodu, pa se od rata sjeća redukcija struje i vode i preleta aviona dok je živjela u Podstrani kod Splita i nekoliko bježanja u podrum u Velikoj Gorici.
Bojan je Vukovar napustio s mamom i sestrom krajem 8. mjeseca i dobro se sjeća kada su počela granatiranja grada iz vojarne, kao i trenutaka kada je svakodnevno na posao ispraćao tatu koji je radio u policiji.
''Kao dječaku, bilo mi je jako uzbudljivo što tata policajac nosi pušku, a otac se odmah kao pripadnik MUP-a uključio u obranu grada i ostao do pada grada kada ga je zarobila JNA i odveden je u logor u Sremskoj Mitrovici, a kasnije u Beograd'', rekao je Bojan. Razmijenjen je u posljednjoj razmjeni 14. 8. 1992.
O čestim selidbama i prilagodbama na novu sredinu
I Martina i Bojan dobro se sjećaju brojnih selidbi. Najveći dio progonstva Bojan je proveo u Vinkovcima, a s obitelji se vratio u Vukovar odmah kada je povratak bio moguć, odnosno kada je njihova kuća obnovljena 1999.
U Vukovaru je završio 8. razred i srednju školu. Martina je najveći dio progonstva provela u Velikoj Gorici, gdje je završila školu i fakultet, nakon kojeg se odlučila vratiti u Vukovar.
Selidbe su joj bile naporne i fizički i emocionalno. ''Bilo je teško svaki put iznova uklapati se u novu sredinu, i to potpuno novu, na otoku, pa u Zagorju, Dalmaciji, Turopolju...'', rekla je.
Prisjetila se da je često bila ljutita i frustrirana jer su joj govorili da govori srpski. ''Ja bih rekla peškir, a ne šugaman, ili tepsija, a ne protvan, a to mi je tada bila najgora moguća stvar na svijetu'', navodi Martina, koja kaže da u svakom zlu ima neko dobro pa joj danas nijedan dijalekt ne predstavlja problem.
Tek prije tri godine otkrili da su išli zajedno u vrtić
''Bojan i ja upoznali smo se u ljeto 2004. nakon završetka srednje škole u Vukovaru, gdje sam ja svake godine za praznike dolazila kod bratića jer sam se tu uvijek osjećala lijepo, kao kod kuće, nekako me srce tu uvijek vuklo'', rekla je Martina. Ali nije ju srce vuklo samo Vukovaru. Upoznala je Bojana, zaljubili su se i ''odmah su znali da je to to''.
Ona je u to doba upisala fakultet, pa se Bojan iz Vukovara privremeno preselio u Zagreb. Dogovorili su se da će se zajedno vratiti kad ona diplomira, pa je tako i bilo i Martina je odmah po završetku studija pronašla posao u udruzi Golubica.
''Vjenčali smo se u rujnu 2011. Jedno smo vrijeme živjeli u stanu kao podstanari, a onda smo odlučili urediti kuću u kojoj je Martina živjela prije rata, gdje sada živimo'', ispričali su Martina i Bojan, koji su tek prije tri godine otkrili da su išli zajedno u vrtić.
''Tko želi, u Vukovaru može stvoriti lijep život''
Martina naglašava da nikad nije požalila što se vratila. ''Nikada mi ništa, osim obitelji i prijatelja iz Velike Gorice, nije nedostajalo. Nikada ne bih otišla iz Vukovara jer ovdje mi je život lijep, grad mi je lijep, prijatelji su mi dobri, obitelj mi je divna, na poslu mi je lijepo, život nije užurban i preopterećen kao u Zagrebu, u gradu uvijek ima nekih događanja'', u dahu govori Martina.
Sviđa joj se što su svi povezani i gotovo svi se poznaju. ''Jedna od dražih stvari mi je što se u našem naselju djeca još uvijek igraju na ulici, u parku, na igralištu, svi zajedno i mali i veliki'', opisuje život Martina Alandžak.
Navodi da, onaj tko želi, u Vukovaru može stvoriti jako lijep život, ali da uvijek ima mrzovoljnih i nezadovoljnih kojima nigdje nije dobro pa samo kukaju i prigovaraju.
Priznaje da i u Vukovaru ima ljudi koji stvarno teško žive, baš kako žive teško i u drugim gradovima. ''Stanje je malo bolje nego prije nekoliko godina, ali još uvijek nema dovoljno posla, nema neke jake industrije, neke proizvodnje koja bi uz sebe povukla druge gospodarske grane i zatvorila krug'', analizira Martina.
Ne osjeća nacionalne tenzije, ali ne razumije one koji ne otkrivaju istinu
Dodala je da radi s kolegama raznih nacionalnosti, ali da ne osjeća nacionalne tenzije. ''U potpunosti razumijem da je ljudima kojima je u ratu ubijen otac, majka, brat, sestra ili dijete puno teže živjeti ovdje i svaki dan razmišljati o tome je li baš taj čovjek kojeg je susreo imao kakve veze s tim ili pak zna li gdje su grobnice i ljudi koji su nestali'', spomenula je i težu stranu priče o Vukovaru.
Sigurna je da ima onih koji znaju odgovore na ta bolna pitanja, ali šute. ''Kao čovjek ne mogu to razumjeti i to je ono što pridonosi tim podjelama, kao i odvajanje djece od vrtića i osnovne do srednje škole'', zaključila je.
''Sjećam se kako je grozno izgledao moj divni grad kada sam, nakon reintegracije, prvi put došla, kada sam vidjela beskrajnu pustoš, nebrojene hrpe cigala već obrasle u korov i grmlje, tmurne mračne ulice i neke rijetke ljude koji su uokolo hodali pognutih glava...
Sjećam se koliko je pusto izgledala naša kuća nekoliko godina ranije uređena po najnovijoj modi najljepšim namještajem i ukrasima. Bila je pusta, doslovno opustošena, od svih stvari koje smo imali u onoj hrpi cigala i betona koju smo zatekli unutar zidova koji su se tvrdoglavo opirali tome da se sruše pronašli smo samo tri stvari, maminu polupanu crno-bijelu vazu koju sam ja kasnije sastavila i polijepila, sestrinu člansku iskaznicu NK-a Dinamo i onu spužvu koja se čičkom mogla zalijepiti na volan mog BMX-a'', opisala je tužnu sliku koju pamti.
Priča da su čak i pločice bile poskidane sa zidova. ''Ti zidovi na kojima su ranije visjele umjetnine i fotografije bili su prošarani kanalima koji su ostali jer lopovi su uz sve što su nam uzeli (živote, bezbrižnost, razigranost, fotografije, namještaj, radost, igračke) ukrali čak i kablove za struju iz zidova'', dodaje.
Svaki se dan sjeti rata, puno je još tragova po Gradu
Kada se šeta ili vozi ulicama grada, svakodnevno se sjeti rata i toga koliko je to zapravo strašan, a beskoristan i odvratan čin koji nikada neće moći razumjeti.
Podsjete je na to tragovi granata u njezinoj ulici, razrušene kuće koje su preostale ili koje nedostaju, oštećena i nagorena stabla koja su sve izdržala i unatoč svemu preživjela...
Opet se sjećanjima vratila u djetinjstvo. Prisjetila se slatkih malih dječjih nepodopština, kao kad bi bacala gliste i kukce na djevojčice u parku. ''One bi vrištale i napustile ljuljačke i tobogane, pa bi sve ostalo na raspolaganju za našu ekipu'', priznala je Martina i dodala da se nekad lijepo živjelo u Vukovaru.
Imali su, kaže, i igračaka i slatkiša iz Njemačke. ''U Vukovaru je djetinjstvo bilo divno, možda je i u drugim gradovima bilo lijepo, ali čisto sumnjam da je bilo ovako lijepo'', našalila se Martina.
Na kraju zaključuje da ih je rat sve duboko obilježio. ''Mi svi svoj život dijelimo na prije, za vrijeme i poslije rata'', zaključila je Martina Alandžak.
Aktualno
Srbin koji je branio Vukovar za DNEVNIK.hr o životu u Gradu Heroju: "Stvaraju se temelji za nove sukobe"
