Gledao je kako mu siluju sestru, muče roditelje. Zatočen u podrumu 260 dana. Bio je rob, skupljao leševe zarobljenika. Gladan i prestravljen Marijan Gubina, te 1991. bio je 10-godišnji dječak.


Strahote koje je proživio u rodnom Dalju, mnoge bi trajno unesrećile, oštetile, učinile ogorčenim, punim mržnje. Ali ne i njega. Marijan Gubina svima je oprostio. I odlučio o tome govoriti. Kako se ne bi zaboravilo i kako se ne bi ponovilo. Da ljudi, kada čuju što je on proživio, promisle prije nego što nekoga osude ili povrijede, u ime bilo koje vjere, domovine ili nacije.

Nitko ne zna što je tolerancija bolje od Marijana Gubine. Zajedno sa šesteročlanom obitelji bio je 260 dana u zatočeništvu u srpskom logoru u Dalju, Otac mu je poginuo u ratu, majka teško oboljela, a sestru su višestruko silovali nakon čega je zatrudnjela i zadržala dijete.

On je svima oprostio i nikoga ne mrzi. Hrvati su kaže bili žrtve, ali danas najvećim žrtvama smatra srpsku djecu na nekad okupiranim područjima, koja su stigmatizirana zbog nečega u čemu nisu sudjelovali. O svom životu napisao je knjigu, napravio predstavu, a danas promovira toleranciju među djecom, bori se protiv osuđivanja po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi.

U ovo doba godine sjećanja su intenzivnija. Tjedan uoči obljetnice pada Vukovara ekipa Provjerenog s Marijanom je posjetila njegov rodni Dalj gdje je počeo njegov križni put.

Marijan Gubina prošao je pakao rata, a danas promiče toleranciju (Foto: Provjereno)

„Samo jedna osoba je preživjela u policijskoj postaji, svi ostali su pobijeni, likvidirani. Veliki i duboki kanal i pločnik bili su popunjeni s beživotnim tijelima, sa krvlju. Bilo ih je puno, ne radi se o jednom ili dva, to su bili pripadnici policije, civilne zaštite, Zbora narodne garde“, priča Marijan.

Skupljanje leševa tek je uvod u torturu

Njegov je zadatak bio skupljati te leševe, ali to je bio tek uvod u početak torture.Cijelu Marijanovu obitelj, roditelje i tri sestre odvode u bivšu mjesnu zajednicu prenamijenjenu u logor. Početak je to 260 dana od kojih će mu se svaki detalj zauvijek urezati u pamćenje.

„U tih 260 dana ne znam za jedan da sam bio sit, svaki dan sam bio gladan, a prečesto sam imao osjećaj da ću umrijeti od glad. Jednom dnevno smo dobivali hranu, puste nas iz tamnice van u koloni jedan iza drugog ispred mene je bio drveni stol, pun onog kruha u jajima, pohanog, imali smo pravo uzeti jednu šnitu“ prisjeća se Marijan.

Svi u tamnici nuždu su obavljali u jednu kantu, koja se nikada nije praznila.

„To su mirisi i smradovi koje se teško riješiti u životu“, priča Marijan.

O svojem iskustvu napisao je i knjigu u kojoj piše:

„Jedino moja majka ne odustaje, ne miri se ni sa čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, mojom supermamom. Svoje krvavo tijelo slomljene lopatice od tupih udaraca od kundaka i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležali na suhom. Ja i moja mlađa sestra Helena imali smo sreću, bili smo mali taman da se ugnijezdimo na mamu, a sestra i tata štitili su nas sa bokova. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je super mamom. Svoje krvavo tijelo slomljene lopatice od tupih udaraca od kundaka i tanđare prostire u mokraću kako bismo mi ležale na suhom“, napisao je Marijan.

Lažna strijeljanja i ispitivanja

Ne zna što mu je bilo gore, stalno premlaćivanje ili psihička tortura.

„Ono što je bilo kontinuirano to su ta izvođenja na lažna strijeljanja ili na ispitivanja. Cijelo vrijeme je taj dan ili noć prožeta urlicima drugih ljudi koji su mučili. Kada nastane tišina, nakon tih urlika uvijek smo mislili da je ta osoba mrtva“, kaže Marijan.

I sam se našao u toj situaciji. Doživio je kliničku smrt kada su ga vršnjaci pretukli, a srpski vojnik metkom pokušao dokrajčiti, ali jedan drugi Srbin zato mu je spasio život.

„Mještanin me pokupio, prebacio na štangu bicikla i odveo me kod doktora, no meni i tada nije pružena liječnička pomoć, jer jednostavno bio je prevelik strah od strane doktorice da će ovaj biti kažnjen zbog toga jer sam ja tada bio veliki opasni ustaša“, priča nam Marijan.

Sve batine koje je primio pa i metak, nekako je preživio, čak i zaboravio. Ali ne i mučenje članova obitelji.

Marijanova majka nikada se nije psihofizički oporavila. A nedavno je oboljela od Alzheimera i jedva govori.

Gledao kako mu siluju sestru

Marijan nam otkriva kako mu je je najteže od svega bilo gledati kako mu siluju sestru.

„Bilo mi je po tri puta da sam prošla silovanje. I mučenja i silovanja i rezanja po tijelu, štošta je bilo“, priča Marijanova sestra Nena.

„Njezino vrištanje zaustavio je udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice ne zaustavlja mamu da vojnika ponovno primi za leđa, no drugi vojnik repetira pištolj u namjeri da je ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti koja ga je zaustavila uz obećanje da ide s njima, mama i mi smo ostali živi“, napisao je Marijan u svojoj knjizi.

Marijanova sestra koja je nakon silovanja ostala trudna, kaže kako ne zna tko je otac niti želi znati.

„Mali danas ima 24 godine, već je dečko. Bilo ih je trojica, jedan se objesio kad je čuo da će biti suđenje, jedan je u zatvoru, drugi je pušten, sad živi u Dalju. Kad sam čula da sam trudna bilo je užasno, grozno, htjela sam pobaciti, ali mi u Mađarskoj nisu dali. Tako da sam ga zadržala“, kaže Nena koja je sve priznala bratu.

„Prvo je malo blijedo gledao u mene i nije mu bilo jasno, dok sam mu pojašnjavala...tišina...njegove su bile samo riječi da ne bi želio da do nečeg dođe da mora s njima u kontakt, jer zna da što sam sve prošla“, otkriva Nena.

Postao beskućnik

Uoči Uksrsa 1992., 260. ti dan zarobljeništva pušteni su kroz minsko polje prema slobodi. Ali u Marijanov život nisu došli lagodniji dani. Otac je ubrzo poginuo na ratištu, a mlađa sestra Helena u prometnoj nesreći. S 14 godina on završava na ulici. Uslijed obiteljske razmirice s majkom postaje beskućnik.

„Umjesto u toplom krevetu spavao sam u parku. Bilo je hladno i bilo me strah, onda sam dalje provaljivao u podrume od zgrada,uglavnom sam tražio gdje ima neki madrac ili fotelja. Ponovno sam imao osjećaj da ću umrijeti od gladi“, priča Marijan.

Dvaput je pokušao samoubojstvo. A onda je oprostio i njima i sebi. Napisao je autobiografski roman o 260 dana provedenih u zatočeništvu i prije 7 godina pokrenuo je program mirotvorac. Ukupno više od 300 predavanja imao je u Hrvatskoj i inozemstvu. Pričao je o miru i toleranciji među djecom čiji su roditelji osjetili što nacionalizam čini.

Marijan Gubina prošao je pakao rata, a danas promiče toleranciju (Foto: Provjereno)

„Ako sam ja, koji sam prošao pakao rata, ako ja ne mrzim nikoga, ne generaliziram, ni ne osuđujem je li razumijem tko ima na to pravo? Ja nažalost danas nemam mogućnost poljubiti svog oca, svoju mlađu sestru, nema ih više, a Helena je poginula na pješačkom prijelazu, ne daj Bože, svakome se može dogoditi da danas sutra izgubi svoju voljenu osobu. Nemojte si priuštit taj luksuz da ne pokažete ljubav prema ljudima koje volite. Zagrlite vaše roditelje, braću sestre i pokažite tu ljubav“, kaže Marijan.

Sve što je preživio i proživio želi prenijeti njima. Da se ne zaboravi. Da se ne ponovi.Marijan je uspio. Radio je na sebi. Oprostio je agresoru, oprostio je majci, ne mrzi nikoga. I to ljudi vide. A vidi i on što se danas događa srpskoj djeci u nekad okupiranim područjima.

"Srpska djeca su najveće žrtve"

„Ja odgovorno mogu potvrditi da su danas najveće žrtve srpska djeca koja žive na bivšem okupiranim područjima u Hrvatskoj. Nažalost, nametnuta im je stigma, grižnja savjesti i iz cijele populacije dobijemo dvije skupine, jedna koja postane krajnje asocijalna, a druga koja mrzi sve što počinje sa slovom H“, priča nam Marijan.

Predsjednica Republike odlikovala ga je Redom hrvatskog pletera za promicanje tolerancije. I to je njegova misija, misija čovjeka velikog srca koji je oprostio najteže zločine i danas propagira toleranciju, bez obzira na boju kože, vjeru i naciju. To je misija Marijana Gubine.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr