U hrvatskim dijalektima nije neobično čuti da je djevojka volila momka, da su živili daleko od obitelji ili pak da je netko htjeo promijeniti posao. Ima tu, naravno, i varijacija – samo neki od glagola htjeti jesu: htio, htel, htjel, hteo, štel, tijo, htela, ćela, tila. I sve je to prihvatljivo u lokalnim govorima, ali kad govorimo o standardu, zna se što je pravilno. No zašto zapravo kažemo on je htio i volio, a ona je htjela i voljela?
Zašto je on htio, a ona htjela?
Vjerujem da se svi sjećate kako smo učeći gramatiku u osnovnoj školi kao pjesmicu ponavljali: -o, -la, -lo, -li, -le, -la. To su, naime, nastavci za glagolski pridjev radni po rodovima (muški, ženski i srednji) i brojevima (jednina i množina). Želimo li reći nešto u prošlom vremenu, upotrijebit ćemo upravo taj glagolski oblik. Na primjeru glagola htjeti to bi glasilo: htio, htjela, htjelo, htjeli, htjele, htjela.
Jasno je već na prvi pogled da jd. m. r. htio odskače od ostalih oblika. Razlog je glasovna promjena koja je u njemu provedena – vokalizacija, odnosno zamjena L u O na kraju sloga i/ili riječi. Naime, i muški rod nekad je imao nastavak -l, taj oblik htjel (htje + -l) prešao je u htjeo, a tada su se ispunili uvjeti za još jednu glasovnu promjenu – da je (od jata) ispred o prijeđe u i. Grafički prikazano, to bi bilo ovako: htje + -l > htjel > htjeo > htio.
U ostalim oblicima ništa se nije promijenilo jer se L u njima ne nalazi na kraju, već na početku sloga. Primjerice, htje + -la dalo je htjela, a htje + -li oblik htjeli. Isto pravilo vrijedi za sve ostale glagole koji u osnovi imaju refleks jata: boljeti, poludjeti, vidjeti, voljeti, smjeti, živjeti…
Nećemo reći smjeo, željeo i htjeo, kao ni želila, volila ili poludili. U standardu bi priča o dvoje mladih išla ovako: Vidio ju je prvi put ispred škole, no nije se usudio prići joj iako je to žarko htio. Ona je živjela nedaleko od grada i boljelo ju je što nije smjela izlaziti s vršnjacima. Nakon nekoliko godina ipak su se upoznali, zavoljeli i počeli živjeti skupa.
Kao anđel, s veom na glavi
Ima li priča sretan kraj i hoće li se na kraju pojaviti kao mlada s veom na glavi? Sva u bijelom, izgledat će kao pravi anđel. On će je dočekati s toplim osmijehom na licu i osjećat se kao da je taoc njezina srca.
Pretpostavljam da primjećujete da nešto nije u redu u prethodnim rečenicama. Naime, i u riječima veo i anđeo konsonant L mijenja se u vokal O na kraju sloga, zato nije pravilno reći anđel i s veom, a i taoc je pogrešno. Pravilni su oblici anđeo – anđela, veo – vela, s velom, talac – taoca. Da razjasnimo još jednom na primjerima: Dvosložna riječ an-đel postaje anđeo, ali u genitivu ona ima tri sloga (an-đe-la) i tada nema uvjeta za vokalizaciju. Isto je i s imenicom ta-lac – L je na početku sloga i nema razloga da se mijenja.
Nekoliko je kategorija riječi u kojima se provodi vokalizacija, a jedna su od njih pridjevi muškoga roda. Nije neobično čuti da se govori kisel, zrel, topal, debel. U standardu ćemo ipak reći kiseo osmijeh, zreo za ludnicu, topao zrak i debeo čovjek. Sa ženskim rodom, dakako, nema dileme – paprika je kisela ili zrela, kiša kisela, a koža debela.
I imenice na -lac također nerijetko stvaraju probleme govornicima. Sigurno ste se nekad zapitali je li pravilno reći talac ili taoc, spasilac ili spasioc, mislilac ili mislioc ili vam je na um pao koji sličan primjer. Te imenice u N jd. i G mn. uvijek imaju l, a o je u svim drugim padežima. Ako je jedan, onda je talac, a u množini su taoci. Poznajemo mislioce, ali u našoj okolini nema mislilaca.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
