Milan Sijerković, meteorolog (Foto: Dnevnik.hr)
Milan Sijerković, meteorolog (Foto: Dnevnik.hr)

Kolumnist portala Dnevnik.hr ugledni je hrvatski meteorolog Milan Sijerković. Gospodin Sijerković neumorno piše već godinama i do sada je objavio više desetaka knjiga. Mnogi ga na TV ekranima gledaju od djetinjstva, a sada imate priliku čitati njegove kolumne na našem portalu.


Jedna od najljepših pučkih svetkovina poznata je pod imenom ivanjski krijes. Tako se naziva običaj paljenja velike vatre na otvorenom uoči spomendana sv. Ivana Krstitelja, koji je 24. lipnja. Ivan Krstitelj je znamenita osoba na razmeđi Starog i Novog zavjeta. Bio je kršćanski svetac, propovjednik, pustinjak-isposnik, prorok, mučenik i Isusov prethodnik. To je jedini svetac kojega je spomendan nadnevak njegova rođenja, dok je kod drugih svetih osoba to uglavnom datum smrti (najčešće mučeničke). Važnost spomendana njegova rođenja još više je istaknuta povezivanjem s pretkršćanskim slavljenjem nastupa ljetnog solsticija ili suncostaja, što je najčešće 21. lipnja.

Ljetni suncostaj je trenutak kad Sunce na svome prividnom gibanju oko Zemlje dostigne najsjeverniji položaj (najveća pozitivna kutna deklinacija) u odnosu na nebeski ekvator. Tada je na sjevernoj polutki Zemlje dan najdulji, a noć najkraća, što označava početak astronomskog ljeta. Još od poganskih vremena u nekih je naroda (Slaveni, Kelti, Germani...) bio prisutan običaj paljenja krjesova uoči pojedinih proljetnih i ljetnih blagdana. Glede toga najglasovitiji krijes bio je neprijeporno uoči Ivanja ili Ivandana, jer je bio povezan s vrlo važnim prirodnim, astronomskim događajem, početkom ljeta. Na promjenu vladanja Sunca u to doba, koje pokazuje njegovo prividno gibanje, s preokretom usmjerenog prema jugu, ekvatoru, nakon prethodnog napredovanja na sjever, upozorava izreka: O ivanjskoj krijesi Sunce se „objesi“!

Vatra se odvajkda držala djelotvornim sredstvom za gonjenje zlih duhova (kasnije i vještica), koji s odlaskom Sunca prema jugu neometano lutaju naokolo i nanose ljudima zlo (bolest, štetočine, ugrožavaju žetvu...).Krjesovi su trebali sačuvati zdravlje i plodnost. U prošlosti se o Ivanju mali krtijes palio u svakom seoskom dvorištu, a veliki u središtu sela. Nerijetko se to činilo i po obrađenim poljima. Skupljalo se granje, najčešće suhe grane borovice, a paljenje je bilo navečer dana koji prethodi Ivanju. Obično su se veliki krjesovi palili na brjegovima i na obalama rijeka, kako bi se vidjeli iz daljine. U vatru bi se bacale blagoslovljene maslinove grančice i svijeće. Uz krijes su se okupljali seljani, posebice mladež, te su se pjevale krijesne pjesme (uz pratnje frula, gajda ili gusala) i plesala ivanjska kola. Kad bi vatra malo jenjala, djeca i mladež su preskakivali vatru, a posebno je popularno bilo preskakivanje parova preko vatre. Ponegdje se cijelu noć zvonilo crkvenim zvonima, pričem bi zvonar dobivao plaću za to u obliku vina, kruha i jaja, a gdjekad su mu pri zvonjenju pomagali i drugi mještani. Drugi dan se preko zgarišta vodila stoka, a pepeo odnosio posipao na obrađena polja.

Blagdan i pučka svetkovina s takvim obilježjima nisu mogli ostati nezamijećeni od pučkih meteorologa. Zato su u vezi s Ivanjem i njegovim krjesovima prisutne brojne pučke izreke. Neke su zasnovane na klimatskim obilježjima toga dijela lipnja, a druge koriste Ivanje kao ključni dan, čije je vrijeme znakovito za dugoročno proricanje vremena i ljetine. Pučki je meteorolog ispravno uočio da se oko dana ljetnog suncostaja i Ivanja može očekivati, nakon prethodnog razdoblja nestabilnog i ne osobito toplog vremena, postojanije lijepo, sunčano i toplo, ljetno vrijeme, nakon kojega više nema ozbiljnog zahladnjenja. Zato je domišljato sročio izreke u kojima je nastup takva vremena obilježio preporukom za odbacivanjem suvišne odjeće. Na to podsjećaju izreke: Ne baci halje do Ivanje!, i Do krijesa sukno oblači , a poslije ga svlači!