Dok je izborna kampanja u Hrvatskoj završila (barem formalno) ona u Americi tek se zahuktava. A u centru pozornosti svakako je poznati milijunaš Donald Trump. No, to centralno mjesto, prema izvještajima stranih medija, ima negativan predznak, a njegova je retorika često okarakterizirana kao „agresivna“, „kontroverzna“, „nazadna“.
Pročitajte i ovo
Ipak, nedvojbeno je da takvom retorikom te izjavama poput one o meksičkim doseljenicima koji su uglavnom silovatelji i dileri privlači određenu skupinu birača i stječe simpatije. I postavlja se pitanje, kako je takve stvari uopće moguće javno govoriti? Odgovor je - sloboda govora. Sloboda na koju se brojni političari suočeni s kritikama pozivaju.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara. Upravo kako je to u hrvatskoj javnosti nedavno učinio i Ladislav Ilčić. Međutim, je li ta sloboda neograničena? Pozivajući se na slobodu govora kao odgovor na kritike o islamofobiji, ksenofobiji, rasizmu….(s čime su se suočili i Trump i Ilčić) radi se argumentacijska pogreška poznata kao secundum quid, a sastoji se u tome da se neko univerzalno pravilo primjenjuje i na situacije koje su iznimke od tog pravila.
Primjerice, svaki čovjek ima slobodnu volju i pravo da učini što želi, ali već je na prvu jasno da su brojne iznimke jer ne možemo uvijek učiniti sve što poželimo (barem ne bez prekršajnih ili kaznenih prijava). Slično vrijedi i za slobodu govora. Da, imamo pravo reći što želimo, ali to pravo sa sobom nosi i odgovornost. A oni neodgovorni, moraju se suočiti s posljedicama.
Donald Trump bi zatvorio granice SAD-a za sve muslimane. Ne bi dopustio ulazak ni turistima islamske vjeroispovijesti pa čak bi zabranio i muslimanima američkim državljanima u inozemstvu da se vrate u zemlju. I dok se brojni američki političari ograđuju od takvih izjava, kritiziraju Trumpa, on se brani slobodom govora u slobodnoj zemlji jer on samo govori ono što drugi misle. Očito nesvjestan da govorom širi svoje stavove i predstavlja opasnost da se poveća broj ljudi koji će takve stavove, zahvaljujući njemu, usvojiti. Upravo je to najveća odgovornost političara, upravo je na njima zadatak da slobodi govora pristupaju oprezno, ozbiljno i savjesno. Jer neodgovorni pristup slobodi govora, lako se i brzo može pretvoriti u govor mržnje.
Generalizirati naprečac pa sve Meksikance u Americi opisati kao silovatelje (jer, kako kaže Trump, netko siluje) ili sve Muslimane predstaviti kao potencijalne teroriste koji mrze Amerikance, doista predstavlja govor mržnje kojim se šire i produbljuju predrasude, potiče strah i netolerancija prema drugačijima.
I dok će neki reći, „ma taj Trump je klaun“, on skuplja sve više pristaša koji nekritički prihvaćaju takve stavove, a dodatno potaknuti terorističkim napadima (i u Parizu i pucnjavama u Americi). I dok će neki reći, „Trump je američki problem“, raste broj radikalnih desničara i u brojnim europskim zemljama. A i Hrvatska ima svoje političare koji dijele slične stavove o muslimanima, a koje vide kao prijetnju kulturi kršćanske Europe i kršćanske Hrvatske.
Ladislav Ilčić također se poziva na imunitet koji mu daje sloboda govora i naglašava kako je govor mržnje postao nadomjestak za komunistički delikt jer, naravno, svi koji ga kritiziraju čine to jer su, eto negdje, nekada potekli iz komunističke loze. Prvo što bi Ladislav Ilčić trebao izbjegavati u svojim govorima jesu generalizacije jer nisu SVI muslimani isti, a generaliziranjem se samo potiču predrasude i stvaraju stereotipi.
Za njegovu je retoriku također karakteristična pogreška slippery slope ili „sklizak teren“ kojom se predviđaju negativne posljedice ako se nešto ne poduzme (u konkretnom slučaju izbjeglica, ako se ne zatvore granice). Tako Ilčić govori da izbjeglice nisu otišle u Katar ili Saudijsku Arabiju nego u države gdje će po svoj prilici graditi džamije i pokušati nametnuti svoju vjeru, a posljedice nametanja te vjere, prema Ilčiću će biti vidljive i u Hrvatskoj jer bi se moglo dogoditi da nećemo smjeti slaviti Božić (Pa zar mi u Hrvatskoj ne bismo smjeli slaviti Božić zato što se drugi osjećaju ugroženo?).
Proričući sve negativne posljedice dolaska muslimanskih izbjeglica postavlja retoričko pitanje: Želimo li mi milijun muslimana u Hrvatskoj? I kako iz toga nije očito da će svatko reći „ne“ jer je suočen sa strahom da će mu netko nametnuti svoju vjeru ili zabraniti proslavu Božića.
Isticanjem takvih negativnih posljedica, poticanjem straha od drugačijih (koji će htjeti dokinuti i ukinuti sve što smo do sada poznavali), šire se netolerancija i predrasude. A Ladislav Ilčić, pobornik strožih kontrola granica, morao bi znati da i sloboda govora ima svoje granice.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
