Govor mržnje po definiciji podrazumijeva širenje netolerancije i nesnošljivosti prema drugima i drugačijima (bilo po vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj osnovi ili seksualnom opredjeljenju). Nije govor mržnje svojstven samo Hrvatskoj, ima ga u svim zemljama i svim sredinama, ali je gotovo uvijek oružje neobrazovanih i potkapacitiranih pojedinaca koji svoje stavove ne znaju artikulirati i argumentirati.
Pročitajte i ovo
Ono što je, doduše, karakteristično za Hrvatsku jest lažno domoljublje i lažna obrana navodno ugroženih prava branitelja i prava istinskih domoljuba. Jučerašnjim skupom u središtu Zagreba, Autohtona hrvatska stranka prava (da, oni još uvijek postoje!!) željela je pokazati svoje nezadovoljstvo stanjem u Hrvatskoj. Njihov predsjednik, neki Keleminac, poručuje: "Pozivamo hrvatsku vladu da se zabrani nasilje prema braniteljima - proziva ih se da su zločinci, iznad Hrvatske su samo Bog i Hrvati. EU je štetna za nas. Ako Pupovcu ne valja neka ide u Srbiju ili Sjevernu Koreju kao i ovi koji nam zvižde."
Toliko je besmislica u toj jednoj rečenici da bi je svi trebali odbaciti ne posvećujući joj ni sekunde razmišljanja. Ali, s obzirom na to da još uvijek postoje oni koji te besmislice podržavaju (bilo aktivnim sudjelovanjem ili prešutno) ipak treba upozoriti da je ovakav diskurs potencijalno opasan. I ako padne na tlo nekritičnih slušača, nezadovoljnih svojim životima koji bi uzroke svog nezadovoljstva mogli tražiti u imaginarnim neprijateljima, sve to može dovesti do konflikata i nasilja. Nije to nepoznat fenomen u ljudskoj povijesti – ratovi su uglavnom započinjali upravo govorom mržnje.
Svatko ima pravo izreći svoje mišljenje, tražiti uzroke svoga nezadovoljstva, ali svoj stav mora moći argumentirati, potkrijepiti (tko vrši nasilje nad braniteljima, kako, gdje?) i mora moći prihvatiti kritiku i odgovoriti na protuargumente (iako je najlakše neistomišljenike poslati u Srbiju, Sjevernu Koreju ili tko zna kamo).
Boriti se za demokraciju, a oduzimati drugima pravo da se ne slažu s vama jest paradoksalno. I dok i dalje tvrdimo kako svatko ima pravo reći što misli, vodeći se poznatom rečenicom francuskog književnika i filozofa Voltairea koji je rekao: "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.", ipak se neka granica mora povući i nekim se ljudima to pravo javnoga okupljanja i javnoga govora mora oduzeti.
Jer jedan dan okupljanje i govor, uvredljivi grafiti drugi dan, agresivni verbalni napadi treći dan i nismo daleko od nasilja i fizičkih obračuna. I ministar Orepić i Vlada ograđuju se od takvih pojavnosti. Ministar objavljuje status u kojem uvredljive grafite kojima se širi mržnja, s pravom naziva kukavičlukom i bahatim primitivizmom. Međutim, netko jednakim takvim skupinama daje pravo na održavanje "postrojavanja". U pravu je, također, ministar koji kaže kako takvi pothvati nemaju veze s domoljubljem. A nemaju veze ni sa zdravim razumom niti s pameću.
No, je li dovoljno statusom na Facebooku ili priopćenjem osuditi takve ekstremiste? Ili je ipak potrebno ograničiti pravo okupljanja i pravo javnoga govora kako bi se spriječila i pojava i širenje govora mržnje.
I ono što je još važnije: obrazovati ljude, publiku i potencijalne slušače takvih govora. Razvijati kritičko mišljenje, ulagati u edukaciju mladih, naučiti ih da prepoznaju populiste i širitelje netolerancije. A Kelemincima i sličnima (kojih će uvijek biti) oduzeti plodno tlo.
Pa bi Vlada, uz priopćenja koja šalje, možda mogla i razmisliti je li u Hrvatskoj doista važno povećavati budžet za vojsku, a istovremeno ignorirati ono najvažnije - obrazovanje.
'Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.'
