Vikend iza nas obilježila su stranačka okupljanja i izbori novog vodstva; članova predsjedništva SDP-a, izbori za predsjednika HNS-a, izbori za predsjednika HDZ-a. I vikend iza nas obilježili su pobjednički govori Ivana Vrdoljaka i Tomislava Karamarka te motivacijski govor Zorana Milanovića. I što su oni svojim govorima izrazili? Ukratko, ništa novo.
Pročitajte i ovo
Svi će se u svojim mandatima „boriti za radna mjesta i investicije“, svi su „baštinici domoljublja“, svi su „protiv podjela na vaše i naše“, svi su „protiv nametanja ideoloških podjela“. Kada se slušaju i analiziraju njihovi govori, mnogo je više sličnosti nego razlika. Zapravo, jedino u čemu se razilaze je mišljenje o tome tko će učinkovitije i brže dovesti zemlju do boljitka (što je očekivano i uobičajeno u svim svjetskim političkim diskursima). No, ipak u retorici hrvatske politike postoje i neke specifičnosti. Dok svi u svojim stranačkim okruženjima govore o važnosti da se zajedničkim snagama dođe do cilja i da bi teme o ustašama i partizanima trebalo završiti, a okrenuti se pitanjima gospodarstva, zapošljavanja, investicija (što željno iščekuju i hrvatski građani), jedva se dočeka aktualno prijepodne da se političari konfrontiraju na svjetonazorskim i ideološkim pitanjima. I legitimno je onda zapitati se, ako se svi slažu o tome što su prioriteti, ako su svi podjednako usmjereni prema budućnosti, ako sve jednako zanima razvoj gospodarstva pa kako je onda moguće da se 2016. godine u Saboru pozdravlja sa Smrt fašizmu, sloboda narodu?
Svi ti zajednički ciljevi kojima se navodno teži trebali bi doći do izražaja upravo putem komunikacije u Saboru, raspravljati o potezima Vlade, konstruktivno kritizirati prijedloge, sugerirati i iznositi vlastite ideje. A aktualno prijepodne bi trebalo biti usmjereno na traženje konkretnih odgovora na konkretna pitanja. Pa budući da je navodno razvoj gospodarstva svima u cilju, dovoljno je samo pobrojati pitanja koja su se doticala te ili srodnih tema.
O ustašama i partizanima može razglabati svaki retorički prosječan političar
Analizirajući i pitanja i odgovore na aktualnom prijepodnevu, jasno je da je jedini cilj provocirati, potencirati ideološke sukobe i produbiti podjele. Jer, razglabati o ustašama i partizanima može svaki retorički prosječan političar, bez ikakve pripreme, stručnog znanja i kompetencija. Ozbiljno razgovarati o gospodarstvu, investicijama, europskim fondovima, ekonomskim kretanjima i procjenama, ne može bilo tko. Za to se valja pripremiti, prikupiti podatke, iščitati dokumente, poznavati temu. Jer se vrlo brzo na tom skliskom terenu otkriva tko zna o čemu govori, a tko mlati praznu slamu.
A jesu li pitanja na aktualnom prijepodnevu uopće usmjerena na dobivanje odgovora ili su retorički maskirana u male političke govore koji odgovor niti ne očekuju? Osnovna retorička smicalica karakteristična za aktualno prijepodne jest tzv. kompleksno pitanje. Sastoji se u tome da se pitanje formulira na takav način da je odgovor svakako nepovoljan za one kojima je postavljen. Primjerice, jedan čovjek upita drugog: Jesi li još uvijek lijen kao što si bio? I odgovor „da“ i odgovor „ne“, nepovoljni su jer i „ne“ znači priznanje da je nekad bio lijen.
Pitanje Nenada Stazića: Do kada ćete predsjedniče ove tragikomične vlade, do kad mislite tolerirati ovaj povratak ustaštvu? Željko Jovanović nakon kritike vođenja HRT-a pita: Znate li u kojoj godini živimo? Ingrid Antičević-Marinović pita: Jeste li svjesni koliko je opasno kad se s najviše državne razine šalju takve poruke protiv svih slobodoumnih ljudi kojima je dužnost da kritiziraju i provociraju državnu vlast. Jeste li svjesni da u društvu u kojem se antifašizam proglašava floskulom, šake postaju stvarnost?
Već je iz navedenih primjera jasno da se postavljaju pitanja na koja se uopće ne očekuje odgovor već se očekuje (i dobiva) provokacija i s druge strane (Uz smrt fašizmu ide i smrt komunizmu). Bitno postaje samo tko će koga retorički nadjačati, nadmudriti, tko će „poentirati“? A gospodarstvo? A zajednički ciljevi? Za to ima vremena…
Ako slučajno i tkogod u Saboru poželi reći nešto o tome, vrlo je vjerojatno da će naići na publiku koja je više fokusirana na svoje pametne telefone, mailove i poruke, nego da govore koji nisu ideološki obojeni.
Zajednički ciljevi, napredak i boljitak zemlje te želja svih da se do njih dođe, očituje se i u želji, volji i spremnosti da se ostvari konstruktivna komunikacija. Koja neće biti isključivo provokacija.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
