Pročitajte i ovo
Ivica Todorić izlazi iz sudnice s osmijehom od uha do uha, želeći, vjerojatno, pokazati da nije zabrinut, da se nema čega bojati i da kao „nevin“ čovjek sigurno neće biti izručen „sramotnom“ hrvatskom pravosuđu. No prva rečenica u kameru pokazuje svojevrsnu neverbalnu metamorfozu – od osmijeha do izraza lica najvećeg patnika.
Govori on: „Katastrofa. Sramota hrvatska. Sramota“. No zastajkuje, zamuckuje, govorno je nespretan, griješi i „frflja“. Jezično je nekoherentan, ne završava rečenice, ponavlja se bespotrebno, a sve to ide u prilog nervozi, nesigurnosti i pomanjkanju koncentracije. Njegove izjave u kameru potpuno su u suprotnosti namještenom, tobože bezbrižnom osmijehu na izlasku iz sudnice.
Sadržajno gledano, ni u tom segmentu Todorić nije pokazao ništa novo i neočekivano. Ponovno spominje ista imena, ponovno sebe prikazuje kao žrtvu političkog pogona, a on sam je čovjek koji je „donio milijarde u Hrvatsku“. Cjelokupna njegova retorika usmjerena je na to da izazove sažaljenje javnosti. Njegova je imovina blokirana, optužuje ga se za krađu, a bez dokaza. A svime time negdje iz pozadine upravlja Martina Dalić.
No kako on sam s jedne strane ističe da ni za kakve optužbe protiv njega ne postoje dokazi, istovremeno ih ni on sam ne nudi. Za početak da objasni, zašto mu sve to Martina Dalić radi? Nudi Todorić neke nesuvisle razloge o njezinoj nemogućnosti da se kontrolira, „ona je otišla u nekontrolirani prostor“ (???), progoni ga jer se ne može kontrolirati, a „nevjerojatno je koliko Božinović za njom mora čistiti njezine SMS-ove“.
Čak i da je Todorić to izgovorio sigurnije, odlučnije, smirenije (a ne popraćeno svim znakovima nesigurnosti i neuravnoteženosti), zvučalo bi kao neka teorija zavjere koju bi, ako želi da ga se ozbiljno shvati, trebalo potkrijepiti dokazima i argumentima. Ovako Todorićeve izjave ostaju samo puke nesuvisle izjave nervoznog čovjeka koji tražeći krivca u politici, sebe želi prikazati kao žrtvu i izazvati sažaljenje.
Cjelokupna Todorićeva javna komunikacija (kada se na nju konačno odlučio) ima isti cilj – uvjeriti nas da je on žrtva, a ne krivac. Međutim, već je odavno trebao shvatiti kako mu to u hrvatskoj javnosti teško prolazi. A ostaje nam vidjeti hoće li proći na britanskom sudu.
