Manuela Šola je prije 15 godina, friško s diplomom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, hrabro krenula u izazovan hrvatski svijet poduzetništva. S dvadeset i nešto godina, sitna djevojka iz Bjelovara, bez konkretna iskustva, ali s velikom životnom energijom, pokrenula je u Zagrebu PR i komunikacijsku agenciju "Abrakadabra" (op. a. danas Komunikacijski laboratorij). Energična, fokusirana na cilj i s jako visokim kriterijima, prvenstveno za sebe, a onda i za svoj tim, postupno je stvorila jednu od najjačih komunikacijskih agencija u Hrvatskoj i regiji.
Petnaest godina kasnije – ista životna energija, proaktivnost i optimizam. Inzistiranje na kvaliteti i dalje je jedna od njezinih glavnih karakteristika, no s današnjim iskustvom priznaje da to postiže na pametniji i zdraviji način. I pojam uspjeha za nju je nakon 15 godina potpuno drugačiji. Danas joj je najljepše doći kući mirna i zadovoljna, bez, kako kaže, teških odnosa i teških problema. I uživati s obitelji u ostatku dana.
Najveći Manuelin motivator - novi i zanimljivi projekti
Tijekom razgovora u kreativnom okruženju Komunikacijskog laboratorija Manuela nam je otkrila kako je najviše motiviraju novi, zanimljivi projekti njezine tvrtke. Jedan je takav konferencija Future Tense koju pripremaju za 2. listopada ove godine čiji je Nova TV generalni medijski pokrovitelj. Tada u zagrebačku Laubu dovode vodeće svjetske futurologe – Gerda Leonharda, Davida Bircha, Morgaine Gaye i Arica Dromia.
Naime, brojne svjetske tvrtke futurologe zapošljavaju kao savjetnike jer oni na temelju brojnih analiza i istraživanja kreiraju predviđanja i upućuju na potrebne promjene kako bi se ostvarila zamišljena stanja ili pojave u budućnosti. Konferencijom Future Tense Komunikacijski laboratorij želi Hrvatskoj donijeti jedan svjetski trend, ali i nešto što će ostaviti dobar utjecaj na naše društvo, kaže nam Manuela Šola i dodaje:
"Jedan od naših predavača, gospodin Gert Leonhard kaže u jednom svom izlaganju da sadašnje generacije, djeca koja su se sada rodila, naprosto neće imati vještinu vožnje automobila jer im to neće biti potrebno. Da ste u automobilskom biznisu ili biznisu koji je u vezi s tim, to je nešto što definitivno treba uvažiti, o čemu treba razmisliti. S jedne strane, to zvuči zastrašujuće, ali s druge strane, to je tehnologija koja će nam ubrzati život, ali i olakšati, pa možemo profitirati svi skupa.
Ovo bi trebao biti kontinuirani projekt jer je ove godine, 2. listopada, tek prva konferencija Future Tense, gdje dovodimo četiri vodeća europska futurologa i tek otvaramo taj pojam futurologa i futurista. Vani je normalno da kompanije zapošljavaju futurologe, da outsourcaju futurologe i da se bave budućnošću. Nažalost, kod nas je to još daleko od toga gdje hrvatske tvrtke jesu, ali s obzirom na prvi interes naših partnera, od našeg medijskog pokrovitelja Nove TV do svih ostalih partnera, mislim da smo uhvatili dobar trend i da će to biti super."
O suradnji s influencerima i u čemu je njihova moć...
Da su Manuela i njezin tim uvijek pratili trendove, podsjeća i činjenica da su među prvim agencijama koja je dovodila i pozivala blogere na press-konferencije. I to zato što su već tada među klijentima imali vodeće svjetske kompanije koje su mnoge globalne trendove implementirale na hrvatsko tržište.
"Blogeri su tada bili promatrani kao nekakvi freelance novinari. Danas, osim s medijima i blogerima, radimo jako puno i s influencerima i to je jedan poseban svijet. Mislim da mnogo tvrtki danas surađuje s različitim influencerima, od makroinfluencera do mikroinfluencera.
Tu još ima puno sive zone i jako puno prostora za učenje. Pitanje zašto angažiramo influencere, pitanje je kakvu to korist donosi kompaniji koja ih anagažira, ali i odgovornosti influencera prema angažmanu. Danas je važnije nego ikada biti relevantan i postići da vam vaši sljedbenici vjeruju.
Ako ste influencer i promovirate svaki brend na tržištu, nakon određenog vremenskog perioda prvo vam vaši sljedbenici neće vjerovati, drugo kompanije, to jest agencije vas više neće angažirati. Ja jesam za angažman influencera kada to ima smislia i kada donosi vrijednost brendu, ali sam za transparentan angažman. Mislim da je jako važno da influenceri transparentno komuniciraju angažman koji je od strane brenda."
U čemu je najveća moć influencera?
To je ona klasična priča. Mi vjerujemo ljudima mnogo više nego što vjerujemo medijima ili advertisingu. Ta moć, snaga njihove riječi, vjerodostojna je i relevantna ako su oni vjerodostojni i relevantni. Ako se počnu prostituirati u toj komunikaciji, tada oni apsolutno gube svoj kredibilitet.
U Hrvatskoj ste ograničeni s brojem takvih pojedinaca?
U Hrvatskoj smo ograničeni s brojem svega. Mi kao agencija za odnose s javnošću svakodnevno se susrećemo s ograničenjima. Ako želite raditi event za 500 ljudi, zaista nemate veliki izbor prostora u Zagrebu ili u Hrvatskoj. Ako želite angažirati voditelje, blogere ili influencere naravno da oni imaju neke svoje specifičnosti. Svi se mi vrtimo u krug oko istih ljudi. To je izazov malog tržišta, gdje Hrvatska nije specifična u odnosu na druga mala tržišta, naprosto je tako.
U svijetu, ali i u Hrvatskoj, imamo slučajeve gdje se određene influencere kritizira da koriste svoju djecu za stvaranje sadržaja na Instagramu i u konačnici da zarađuju suradnjom s različitim brendovima. Gdje je po vama ta granica?
Ja gledam svoj profil, bilo koji, recimo Instagram, i netko izvana ga gleda. Kao i svaka majka, ponosna sam na svoje dijete, želim ga pokazati svojim prijateljima, pokazati što se događa, kako je. Da ne moram slati mailove, koristim Instagram kao društvenu mrežu za to. Da sam ja influencerica, da netko izvana to gleda, mogla bih dobiti komentar da koristim dijete za promociju.
Mislim da ta komunikacija na društvenim mrežama, posebno na Instagramu, stvara nerealnu sliku društva. Često imati priliku gledati profile gdje je sve sjajno i savršeno. Tako i ja razmišljam, kako to da nemam nikada fotku djeteta kada ima temperaturu 40 i plače. Naravno da nemam jer mi ne pada na pamet fotografirati u tom trenutku jer se bavim djetetom koje ima temperaturu 40, a ne Instagramom.
Imam te lijepe momente kada imam vremena, kada ti životne okolnosti dozvoljavaju. Ali da je društvo okrutno, posebno kada se skrivamo iza ekrana, apsolutno je okrutno. I u hrvatskim medijima često se u posljednje vrijeme postavljaju pitanja je li nešto promocija ili nije, promoviraju li influenceri ili celebrityiji također neki određeni brend jer ga vole ili je to suradnja. Zato ja zaista vjerujem da suradnje trebaju biti naznačene kao suradnje jer time nekako stavljaš granicu i zaustavljaš komentare i zle jezike.
Sjećate li se svoga prvog posla?
U doba kada sam otvarala agenciju nije bilo pojma startup u Hrvatskoj. Ja nisam imala startup, ja sam otvorila PR agenciju. Stalno to spominjem svih ovih 15 godina, da sam znala što me čeka, možda ne bih ni krenula u to. To je vjerojatno dobra odlika poduzetništva jer stvarno ne znaš što te čeka na tom putu, pa se i ne bojiš.
Sjećam se, naravno, prvog posla, sjećam se i petog i desetog. Čovjek se uvijek tome veseli, kao što se i danas veselimo. Samo je to ubrzanije, ima mnogo više izazova, pa imaš malo manje vremena proslaviti, uživati u trenutku nad dobivenim poslom, nego samo kreneš šljakat dalje.
Vjerujete li u sreću ili rad?
Oboje. Mislim da sam ja imala i puno sreće. Mislim da to dosta definira na početku u koji krug kompanija uđeš i jesu li to dobri partneri ili nisu. Mi smo stvarno imali sreće pa smo počeli suradnju s dobrim hrvatskim kompanijama i nekako smo to lagano nastavljali i širili prema sve većim, većim i došli do internacionalnih kompanija s kojima već godinama radimo. Vjerujem da nas prati određena sreća, ali ništa ne funkcionira bez rada, tu je zaista jako puno truda i rada.
Za koje svoje karakteristike vjerujete da su vam pomogle u poduzetništvu?
Stvarno vjerujem da sam u ovih 15 godina pokazala samoj sebi da sam vrijedna i kad se primim nekog zadatka, da ću to ispoštovati i odraditi. Mislim da mi je pomogla ta strast prema poslu, bez koje je zaista teško raditi. Ovaj je posao, kao i svaki uslužni biznis, jako težak, a komunikacijski biznis vrlo je zahtjevan jer se zaista mijenja.
I tehnologija o kojoj smo pričali na početku jako utječe na cijeli naš biznis. Nekakve ciljne skupine s kojima radimo danas su potpuno različite od ciljnih skupina prije 10 ili 15 godina. Stoga je potrebno stalno učenje i transformacija agencije i ljudi.
Kada ste pokrenuli agenciju, radili ste i po 15 sati dnevno. Je li to stvarno bilo potrebno?
Pa meni je bilo potrebno, stvarno. Da me pitate bih li sada pokretala neki biznis gdje vidim da je potrebno raditi 15 sati svaki dan, rekla bih – ne. S 40 godina ne želim pokretati biznis u kojem treba raditi 15 sati svaki dan. Nije problem odraditi 15 sati, ali ne svakodnevno.
Kada imate 25 godina i jedino što nosite sa sobom je neko znanje, teorijsko većinom, i imate neki entuzijazam, volju i energiju, što možete drugo ponuditi na tržištu rada ili konkurenciji osim jako puno sati rada. U to doba za mene je to bilo nužnost. Bih li sada to mogla ponoviti? Teško. Ali mislim da sada nema ni potrebe jer sada mogu raditi pametnije, efikasnije. Ja sam godinu dana bila sama i onda sam naprosto morala sve raditi sama. Danas to nije tako, pa je ipak malo manje rada.
Kako danas organizirate svoje vrijeme?
Klasični kalendar, ja još uvijek volim zapisivanje rukom. Možda je jedna od mojih prvih zabluda poduzetništva to da ću organizirati svoje vrijeme. Nama su klijenti ti koji definiraju tempo, raspored i sastanke.
Dan mi je podijeljen na tri dijela. Jedan je odnos s klijentima i sve što to znači – od sastanaka, brainstorminga do zajedničkih aktivacija na tržištu. Drugo su interni sastanci, a treće korespondencija.
Naravno, imate neko vrijeme izvan ureda kada se bavite planiranjem i strateškim stvarima. Mi nemamo u poslu taj ritam, nekih fiksnih stvari. Najviše što znamo je što se događa u nekoliko dana, stvari se mijenjaju jako brzo, kao i u medijima.
S 19 godina došli ste studirati u Zagreb. Vidite li razliku između mladih iz manjih sredina i većih gradova?
Vidim neku razliku. Sjećam se kada sam upisala faks. Preseljenje od roditelja s 18 ili 19 godina, to te natjera da odrasteš, da naučiš kuhati ručak, osim ako ne želiš jesti u menzi, da naučiš raspolagati mjesečnim budžetom koji ti roditelji omoguće. Naprosto odrasteš. Brže nego što bi odrasla da sam nastavila živjeti do 25. s roditeljima. Da, vidim to.
Danas s pozicije poslodavca često vidim drukčiji pristup ljudi koji žive ili su živjeli dugo s roditeljima i iz Zagreba su, sve je nekako easy, do ljudi koji su s 18 godina upisali faks i od tada su prepušteni sam sebi. Drukčije su im radne vještine i odgovornost. Vidi se neka razlika. To je moje iskustvo.
Koje razlike vidite među mladima danas i prije?
Ako promatram svoju generaciju ljudi, rekla bih da smo imali više strpljenja, nitko nas nije učio instant-uspjehu, nismo vjerovali da je to moguće niti je itko razmišljao o instant-uspjehu. Nego, OK, moraš završiti neki faks ili školu, svejedno, pa moraš raditi, stepenica po stepenica.
Danas s mladim ljudima to nije tako.
Prvo imamo medijsko društvo koje servira instantni uspjeh, celebrityije, influencere s milijun pratitelja koji su samo zato zbog svog profila na Instagramu postali svjetski poznati i dobro kotiraju u društvenoj zajednici. Ta priča o strpljenju je možda najvažnija, oni naprosto nemaju strpljenja čekati, to je najveća razlika.
Odrasli ste u poduzetničkoj obitelji. Koliko je u vama mame, a koliko tate?
Znam da sam kao dijete uvijek gledala starce i mislila: ''Nema šanse da ja imam svoj biznis. Ja ću se fino zaposliti negdje, raditi. Ne treba meni da ja kao oni, posebno mama, radim vikendima i praznicima.“ Najčešće to ode u suprotnom smjeru, kao što je i kod mene otišlo. Možda sam neki miks, što sam starija, vidim više karakteristika roditelja u sebi nego kada sam imala 20 godina.
Koji je jedan od najboljih savjeta koji ste dobili u karijeri?
Rečenica koju često ponavljam, jedan od naših prvih klijenata davno, davno na potpisivanju ugovora rekao je: ''Znaš, Manuela, mi potpisujemo ugovor s kompanijom, ali radimo s ljudima.'' Održao mi je lijepo kozultantsko predavanje koje mi je ostalo u sjećanju. Na kraju dana sve ostaje kod ljudi. Tako je i u našem poslu. Kod nas je jako važno da imamo dobar odnos s klijentom, da smo usklađeni s vrijednostima, i s klijentima i interno.
Da, možete imati genijalan CV ili mi izvrsne reference, ali ako nismo kliknuli i ako nemamo isti ili bar kompatibilan sustav vrijednosti, to neće funkcionirati. Čovječnost, to mi je vrijednost koja mi je bila važna i prije 15 godina i danas.
Da biste dugoročno mogli kvalitetno raditi i biti uspješni u poslu, potrebno je brinuti se o sebi. Na koje načine vi to radite?
Prije, dok nisam imala dijete, imala sam život podijeljen na dva dijela. Jedan je bio posao i vrijeme za posao, gdje sam stvarno puno sati davala za posao. Drugi dio, odnosno ostatak mog vremena bio je – kako da si ugodim. Bilo je tu svega, od putovanja, redovnog vježbanja, joge, druženja, svega onoga što ljudi vole i što ih inspirira.
Sada je to drukčije – vrijeme za posao, vrijeme za dijete, vrijeme za obavljanje kućanskih poslova i ono malo vremena što ti ostane, ti ostane zapravo za tebe.
Trudim se, i to je možda jedna stvar u majčinstvu koja je dobra, da naprosto one stvari koje me ne inspiriraju, ne vesele ili ih ne moram raditi jednostavno nestanu. Dakle, nema više onih kava reda radi, samo da ih obavim. Ili idem na kavu jer to moram poslovno ili idem s ljudima s kojima želim sjesti i družiti se, i ne radim kompromise u tom smislu.
Mogu reći da sada imam manje vremena, ali se trudim i dalje zadržati neke stvari koje volim. Ne putujem više kao prije, ali trudim se i dalje putovati, trudim se i dalje čitati stvari koje me interesiraju, a nisu nužno vezane za posao. Trudim se, eto.
Koliko spavate?
Malo. Malo spavam. Kad ste me pitali što sam naslijedila od mame, a što od tate, to sam zaboravila reći - da najviše žalim zašto mi malo sati sna nije dovoljno. Naime, moja mama spava četiri sata dnevno i žena se budi u tri ujutro naspavana, odmorna i u četiri i pol piše mailove i radi. Meni je to fascinantno. Ona ima 60 godina i ne bi trebala tako.
A ja se uvijek gledam i mislim: "Jao, da bar ja mogu tako", jer imam set stvari koje bih htjela raditi od četiri ujutro do sedam.
Ali ja spavam, meni je potrebno tih sedam sati sna. Čitam ja stranu literaturu i trendove koji kažu, posebno u Americi, da se svi uspješni menadžeri bude u pet, vježbaju jogu... Do sedam su izvježbali jogu, pročitali pola knjige, napravili super doručak i svježi su. U sedam ja to nisam. Jesam ranoranilac, ali zaista mi treba više od četiri sata sna.
Uvijek kada vidimo Vas i ljude koji su uspješni, na visokim pozicijama, mi zapravo u medijima vidimo samo onu lijepu sliku. Čega ste se Vi sve trebali odreći u poduzetništvu? Jeste li ikada htjeli odustati i kako su izgledali ti trenuci?
Da, svake godine barem jednom.
Ali to je dio naše kulture. Rade se intervjui kad je nešto dobro, komuniciramo kada je nešto dobro i naprosto smo takva kultura koja to podržava. Kod nas se ne priča o neuspjesima na taj način koji je podržavajući.
Poduzetništvo se sastoji od ogromnog broja neuspjeha i nešto malo uspjeha, samo je pitanje tog omjera.
Nema tog biznisa u kojem nema neuspjeha, ali u našoj kulturi potpuno je neprihvatljivo o tome pričati, a da se ne priča na ružan, zloban način, nego da pričamo s razumijevanjem. Tužno je što mi poduzetnici to nemamo jedni između drugih jer svi to prolaze.
Ne znam kad sam imala prvu krizu – davno, ali od te prve krize do danas imala sam seriju kriza, naravno. Kad ti se čini da ne možeš, da si umoran, da ti je teško, da ne ide, da ne ide samo tebi, svašta nešto. Kao i bilo koja druga osoba. Naravno da kada ti se prvi put to dogodi, onda te to prepadne. Mene je prepalo jer sam stvarno pomislila: "Aha, šta je sad to kraj?", jer tako to izgleda.
Ali onda ti se dogodi nešto – ili neki novi projekt, ili pronađeš motivaciju izvana pa ju implementiraš u firmu, ili se dogodi nešto iznutra što te pokrene. Može te pokrenuti i dobra i loša stvar, zapravo bilo što, i opet izađeš iz toga i misliš: "Ha, vidiš kako sam opet imala krizu, zanimljivo".
No krize su normalne. Moja zadnja bila je prošle godine kad sam se poslije porođaja rano vratila na posao i stalno sam pokušavala sve držati onako kao što je bilo prije. Sve u istim okvirima, sad "samo" imam dijete, ali sve je isti ritam, sve, sve, sve.
Ali onda shvatiš da ne funkcionira to tako. Dakle, da ja ako želim u deset navečer biti na nekom eventu, da ja to moram isplanirati, da moram organizirati babysitting, da sve to. Sve se to može na neki način, ali je drukčije. I tek kad sam napravila taj switch, "Aha, vidiš, mogu ja imati i jedan i drugi život, ali moram nešto promijeniti. Ne, više ništa nije isto kao prije, ja nisam ista u tom smislu jer su neke stvari drukčije“, tek tada shvatiš da imaš drukčije prioritete i onda opet nađeš neki balans. Ali, da, mislim da svaki poduzetnik ima neke krize.
Kako onda zadržavate taj fokus?
Meni konkretno pomažu neke dodatne stvari, dodatni projekti. Zapravo se uvijek vratim, imam nešto novo i onda mi je to super, imam motivaciju, puno veću nego prije za ovaj biznis u kojem jesam.
U našem biznisu, da mi netko u PR agenciji kaže da mu je dosadno, mislim da onda stvarno ima problema sam sa sobom. Mi radimo s mnogo različitih klijenata, mnogo različitih industrija i to je stvarno područje u kojemu se može puno učiti svakodnevno. I ne može ti biti dosadno. Drugo je stvar stres, ako kažeš da ti je stresno, to mogu razumjeti.
Kakav je vaš odnos prema pogreškama? Bojite li se pogrešaka, kako će nešto završiti i sl.?
Pa, ne više. Imam svoje kriterije kvalitete koje želim da ispoštujemo. Prvo želim da ih ja ispoštujem kad radim jer mi je to važno. Važno mi je držanje dogovora s klijentom i s ljudima – kada smo dogovorili, da to ispoštujemo i napravimo. Možda me kad sam bila mlađa više interesiralo što netko misli o tome ili kakvi će biti komentari. Danas više ne. To je odlična stvar, to što s godinama dobiješ određenu razinu samopouzdanja, znaš što je dobro i što nije. Kako će to komentirati netko izvana, nemam vremena za to.
Kad sam vas pitala čega ste se sve morali odreći, sjećate li se u tim mlađim danima kad ste radili po 15 sati dnevno, čega ste se sve morali odreći da bi posao funkcionirao?
Zapravo svega, ali ako se niste spremni odricati za taj biznis u koji krećete, onda nemojte ići u to. Često upravo to govorim mladim poduzetnicima.
Zaista ništa ne dolazi preko noći i ima mnogo odricanja, od nespavanja, praznika.
Ja sam se naradila jako puno praznika, jako puno nedjelja i ne postavljam to pitanje jer to je sastavni dio poduzetništva. Odričeš se neke vrste slobode. Poduzetništvo ti daje određenu vrstu slobode, ali ti i uzima.
Koju poruku volite prenijeti u susretu sa studentima, praktikantima ili mladim poduzetnicima?
Često sam na fakultetu na predavanjima i kad me zovu, onda uvijek kažem da ako žele motivacijski govor iz poduzetništva, dat ću pet adresa poduzetnika koje treba zvati, ja to nisam. Ja se stvarno trudim ogoliti tu istinu jer poduzetništvo ima mnogo prednosti i čovjek stvarno može u tome uživati.
Kreirate svoje radno mjesto, donosite vrijednosti u društvo, vrlo konkretno to možete raditi, nema tu nekakvih procedura kao što imate u korporaciji, ali ima puno nedostataka. Nema godišnjeg, ja nikad nisam imala godišnji u smislu godišnjeg, možda sam imala godišnji da ne moram raditi, ali taj moment – aha, sad sam na godišnjem i ne mislim o poslu, to više ne postoji.
Čim jednom otvorite svoju firmu koju želite razvijati, za koju živite i u kojoj zapošljavate ljude, naprosto imate tu vrstu odgovornosti koja traje 24 sata dnevno. Zato se ja trudim to nekako ogoliti. Da, poduzetništvo je super, ali nije samo svijetla strana medalje i lijepa strana, ima i ružnu stranu i treba to prihvatiti i nekako balansirati.
Što je važno za bilo kakav uspjeh?
Potrebno je stalno učiti. Danas ne znam koji posao i koji segment postoji bez kontinuiranog učenja. Mislim da je konkurencija ta koja te tjera da budeš bolji. Kad sam prije 15 godina otvorila agenciju, uopće nisam imala tu svjesnost o konkurenciji, ni dobru ni lošu. Danas, kad pokrećem nešto drugo, naravno da želim upoznati konkurenciju. Konkurenciju stvarno vidim kao potencijalne partnere i više tražim partnersku suradnju koju s 25 godina nisam tražila. Sad, je li to iz neznanja, bahatosti, ne znam, ali mi je drago da se dogodio taj switch jer konkurencija je stvarno nešto što te lijepo može gurati naprijed, ali ne samo tebe, već cijelu industriju. Prije 10 ili 15 godina stvarno sam mislila da je super što rastemo, sada stvarno mislim da jako dobro raste cijela industrija. A s rastom industrije rastemo i mi i svi ostali, i to je bolje za naš cijeli biznis.
Manuela prije 15 godina i Manuela sada – u kojim ste se segmentima najviše razvili?
Pa, recimo, krenut ću od ovih površnih. Prije 15 godina nikad ne bih davala intervju u trapericama. Kad imaš malo godina, onda se trudiš na svaki način pokazati da si ozbiljniji, stariji. Jako mi je bilo stalo da me netko s 25 doživljava jako ozbiljno i puno starijom. Danas više nisam toliko fokusirana na formu jer mi to više nije važno.
Neke su mi stvari ostale iste. Uvijek sam bila zahtjevna oko kvalitete i danas mi je to jedna od vrlo važnih stvari. No promijenilo se to što sam fleksibilnija, prije mi je fleksibilnost bila nula i teško sam pronalazila u sebi taj prostor za razumijevanje. To je bio rok i tog se moramo držati, ništa drugo nije me zanimalo. Danas to nije tako.
Možda danas stavljam više čovjeka ispred zadatka, prije mi je uvijek zadatak bio prvi. Jesi se razbolio, ma, ne zanima me, danas se i to promijenilo. Neke su se stvari doista promijenile, mislim da su bolje i u tom kontekstu mislim da je danas ugodnije raditi sa mnom nego prije.
Na koji način ulažete u znanje?
Trudim se nekako uhvatiti sve relevantne stvari. Naravno, svi mi imamo područja koja nas više interesiraju u biznisu. Mene više zanima krizna komunikacija, zanima me interna komunikacija. Volim brand PR i to je nešto što puno radimo. Uvijek sam to voljela i pratim što se događa, ali cijeli naš biznis je jako hektičan i dinamičan, pa se čovjek treba redovno educirati.
Treba čitati stručne portale, ići na edukacije, uvijek tražimo neke edukacije, kombinacija i u Hrvatskoj i u inozemstvu, tako da imamo dobar balans.
Naravno, mi smo mala kompanija i nismo u mogućnosti svi stalno biti na edukacijama, ali se trudimo to znanje prenositi unutra na kolege, bez obzira na to tko je bio vani, nastojimo nekako podijelili to što smo dobili i implementirati klijentima, naravno.
Kad kažete da tražite kvalitetu, što to sve podrazumijeva?
Podrazumijeva da moramo imati neko znanje iz komunikacije, nebitno govorimo li o juniorskoj ili seniorskoj poziciji. Osim tog segmenta koji je iznimno važan, u našem poslu važne su i organizacijske vještine. Svaki komunikator mora imati široko poznavanje društva i biznisa, ali i taj aspekt komunikacijskih vještina i odnosa s ljudima.
Dakle, mi stalno radimo s ljudima i naš je posao da sjedimo za kompjuterom, ali mnogo vremena izvan toga bavimo se odnosima s klijentima, s dobavljačima, s novinarima, s različitim state holderima. I osim toga što trebamo znati isporučiti zadatak koji smo dobili, klijentu mora biti ugodno s nama, mora imati povjerenja, mora se osjećati sigurno. Za to su potrebne neke ljudske karakteristike. Mi kao agencija možemo dati neki okvir, ali u suštini te ne možemo naučiti svaki taj aspekt.
Hoće li ti klijent vjerovati i osjećati sigurnost ili ne, to je nešto što ili imaš u sebi ili nemaš. Tako je i kod odabira agencije, naš se posao sastoji od mnogo "piceva", i kad idemo na pitch za novi posao, idu i tri druge agencije.
Klijent odlučuje na temelju tri faktora: na temelju prezentacije koju smo napravili, tj. jesmo li uopće pogodili ideju i definirali poruke i alate koje želi, na temelju ponude koja je jako važna i na temelju toga kako smo kliknuli. Klijent odlučuje želi li raditi s nama ili ne. Da, i sva tri segmenta zapravo su jako važna.
Mene motiviraju novi projekti. Ima ljudi koje motivira žestoka kriza, pa ih to trgne. I ja sam uvijek bila u fazi, kada kažem novi projekti, to su i interni projekti, neke promjene. Uvijek me motivira kad nešto započnem i što imam više obveza, to sam učinkovitija i imam veću motivaciju. To je jako individualno. Mislim da je važno da čovjek sam razmisli o tome što ga motivira i da se podigneš svaki put kad upadneš u krizu jer ćeš upasti u krizu. Čak i ako nisi do sada u poduzetničkom životu, upast ćeš prije ili kasnije.
I važno mi je imati neko vrijeme za sebe, to se mijenja s obzirom na okolnosti. Nekad mi je bilo važno imati tih sat-dva, danas sam sretna s deset minuta. Nije važno koliko, važno je samo da imam kontinuitet, da mogu reflektirati dan, neke highlite koji su mi bili i dobri i loši, i da mogu u miru započeti sljedeći.
Što je za vas uspjeh?
Ne znam. Svaki put kada razgovaram s novinarima, pa kada mi netko kaže da sam uspješna, pomislim: "Ma da". Ja se stvarno tako ne doživljavam, mislim da je uspjeh relativna stvar. Granica između uspjeha i neuspjeha tako je skliska. Danas mi je važno raditi posao koji volim, a mislim da ga radim, i na kraju dana doći mirno doma. Dakle, bez teških odnosa, teških problema, baš nekako mirna i onda imati drugi dio dana. Danas mi je to uspjeh. Prije 15 godina sigurno bih drukčije odgovorila.
-
međunarodna koordinirana akcijaVelika akcija USKOK-a i policije: Uhićeno 11 osoba u više županija, šteta je milijunska
-
"Ljude ćemo poticati..."Njemačka se sprema za rat: Tvrde da je sve dogovoreno još u lipnju
-
"Postoji li neki drugi Andrej?"VIDEO "Premijeru, pustit ću vam nešto": Pogledajte kako je Kekin iznenadila Plenkovića poznatom snimkom
