ICTY- Svjedokinja: Grubora ne bi bilo da je UN evakuirao stanovnike

Svjedokinja, bivša prevoditeljica UNCIVPOL-a, opisala je kako su 22. kolovoza 1995. pripadnici UN-a s dva kamiona, na temelju naloga njihova zapovjednika Alan Forainda, krenuli u evakuaciju stanovnika s područja Plavnog, no do toga nije došlo jer su ih uvjerili da će im evidentiranje stanovnika i izdavanje dokumenata dogovoreno s hrvatskim vlastima pružiti zaštitu.

Pročitajte i ovo Nastavljaju pravnu bitku Godišnjica presude generalima: Žalbena konferencija za mjesec dana Miran i dostojanstven skup Hrvati u Ottawi prosvjedovali zbog Gotovine

"Uznemirilo me je... Čišćenje je već počelo... Da su taj dan ljudi povezeni u bazu incident u Gruborima bio bi izbjegnut. Ostavili su ih bespomoćne", kazala je tijekom protuispitivanja svjedokinja 136 koja je pratila UN kao prevoditeljica.

"Ulili su im neku nadu. To su bili starci i nikome nije bilo do napuštanja kuće", kazala je objasnivši da su ljudi tražili evakuaciju jer je već 11 osoba s tog područja od početka Oluje bilo ubijeno. Na kraju UN je u svoju bazu taj dan povezao samo dva muškarca koji su inzistirali na odlasku.

Ubojstvo srpskih civila u Gruborima jedan je od najtežih zločina u optužnici protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača.

Svjedokinja nije povezala trojicu generala sa zločinom.

Gotovinin branitelj Greg Kehoe iskoristio je protuispitivanje kako bi ukazao na netočnosti u tužiteljskom dokaznom materijalu. Tako je pokazao kako se u slučaju dva različita ubojstva žrtava imena Mika Crnogorac i Ilinka Crnogorac radi o istoj osobi a ne dvije žrtve.

Svjedokinja je, naime, potvrdila da je u selu Crnogorci kod Polače 3. rujna 1995. čula o ubojstvu 67-godišnje Mike Crnogorac počinjenom dan ranije.

"Nikad vam nitko nije rekao da su dvije žene ubijene?", pitao je Kehoe.

"Ja sam čula samo za ovu ženu", odgovorila je svjedokinja 136.

Tijekom protuispitivanja svjedokinja je kazala kako se nakon prevoditeljskog rada za UN u Beogradu bavila prikupljanjem dokaznog materijala i svjedoka za zločine počinjene tijekom Oluje u okviru Centra za humanitarno pravo.

Na njeno svjedočenje o ubojstvu dvojice muškaraca Ilije i Mile Milivojevića za koje su joj pripadnici UN-a rekli da su ubijeni mecima u glavu u Kninu u kolovozu 1995., Kehoe je uveo kao dokaze dokumente UN-a o obdukciji žrtava, stare šest godina, po kojima se uzrok smrti nije mogao utvrditi.

Nije se mogla sjetiti imena osobe od koje je čula da su ubijeni mecima u glavu.

Za još jedan slučaj žene Anđe Rusić ubijene u Plavnom kazala je kako su životinje već dijelom pojele njezino tijelo te da ne zna kako je ubijena, a Kehoe je predočio izvješće UNCIVPOL-a da je žena stradala u napadu.

Svjedokinja je vidno potresena opisala i kako je njezin tim pronašao u rujnu 1995. u selu Mokro Polje ubijenu Savu Babić koja se nekoliko dana ranije žalila da ju zlostavljaju vojnici HV-a.

"Ležala je u autu na vozačevom sjedištu s metkom u glavi a čitav mozak bio je na suvozačevom mjestu. Auto je bio pun muha, tijelo je bilo u raspadu", ispričala je sucima.

Odvjetnik Kehoe potom je predočio dokaze o prijavi MUP-a protiv pripadnika 134 domobranske pukovnije 3. brigade HV-a Marija Đukića za taj zločin od 19. rujna 1995. i izvještaj vojnom tužitelju od 3. siječnja 1996., a predsjedavajući sudac Alphons Orie tražio je da mu se dostave podaci o tome da li je nakon toga proveden kazneni postupak u tom slučaju.

U protuispitivanju Čermakova branitelja Stevena Kaya koji joj je pokazao dokument kojim je Čermak, tada zapovjednik Zbornog mjesta Knina, izdao 8. kolovoza 1995. dozvolu za kretanje prevoditelja po Kninu, Drnišu i okolici, kazala je da se toga ne sjeća i tvrdila da je na njezinoj propusnici, koju je u međuvremenu uništila, pisalo da se može kretati samo po Kninu.

Ona je odgovarajući na pitanja odvjetnika Kaya potvrdila da su pripadnici UN-a sva tijela koja su pronalazili u obilascima terena prijavljivali UNCIVPOL-u koji je informaciju o tome prenosio policijskoj stanici Knin, a potom je hrvatska civilna zaštita izlazila na teren i uklanjala tijela.

Tužiteljstvo u optužnici tvrdi da je to bila odgovornost trojice generala.

U protuispitivanju koje je najvećim dijelom vodila obrana generala Gotovine pokazalo se da je svjedokinja znala locirati položaje Hrvatske vojske od artiljerijskih, preko osmatračkih i kontrolnih točaka po pojedinim selima do snajperskih dok nije znala reći nijedan položav vojske tzv. RSK jer ju to, kako je kazala "nije zanimalo".

Suočena sa izvješćem vojne policije UN-a da su srpske snage bazu UN-a 4. kolovoza okružile antitenskovskim minama odgovorila je da ni to nije primijetila, a nije čula ni izvještaje o tome da su srpske snage isti dan zatočile tim vojnih promatrača UN-a kod Potkonja.

Na pitanje odvjetnika generala Mladena Markača Gorana Mikuličića da li je znala da je zapovjednik specijalne postrojbe u kojoj je bio njezin mladić bio kapetan Dragan Vasiljković odgovorila je kako "za to ime nikad nije čula".

Na pitanja suca Orija na kraju svoga svjedočenja iznijela je dojam da je Hrvatska vojska, obzirom na broj vojnika koji su ostali raspoređeni po sektoru Jug, kontrolirala to područje.

Obrane generala tvrde da su odmah nakon Oluje svu vlast preuzele institucije civilne države.