Njihova agonija je neizmjerna! Spavaju pod vedrim nebom, a noću se griju u tramvajima: "Ponižen si"

Blještavilo lampica, slasne delicije, adventsko slavlje na ulicama, s jedne strane, a s druge - ljudi koje većina i ne primjećuje. Spavaju u kartonskim kutijama, pod vedrim nebom ili se u zimskim noćima griju u javnom prijevozu i skrivaju u straćarama.

Procjenjuje se da je samo u Zagrebu oko 2000 beskućnika, a smještajni kapacitet u cijeloj Hrvatskoj tek 433 ležaja. Scene s američkih ulica postale su naša stvarnost.

Damir kaže da se i on veseli blagdanima i to kad se vozi noćnim tramvajem. "Onda si brijem u glavi kako je sad tim ljudima u kućama. I još kad vidim one naljepnice božićne, zvijezdice, repatice, onda ti se vrati film, onaj unazad, kako sam ja to isto, ali jednostavno se pomiriš", kaže. 

Inicijativa od srca do srca za beskućnike danonoćno obilazi sve one koji ove blagdane provode na ulici. U 23 sata Vesna Ribarić pakira zadnje pakete i kreće u obilazak noćnih linija.

"Svi dobivaju nove čarape, vlažne maramice s obzirom na to da žive vani, obične maramice, jedan fini sendvič, nešto malo slatkoga i finu pašteticu za poslije", kaže. 

Jer po gradskom prijevozu su svi oni koji iz razno raznih razloga nisu u prenoćištima ili ruševinama.

"A sad i tu u našoj blizini na Donjim Sveticama i ovaj dnevni centar za beskućenike, tu strašno puno ljudi prolazi dnevno i do 50. Tako da je to situacija sve gora", kaže. "Vikend i praznik su najgori zato što ne radi niti jedan dnevni centar", dodaje. 

Ne mogu provesti makar dan na toplome ili obaviti higijenu. Još se i snađu po grijanim centrima ili kolodvorima, ali noć je priča sama za sebe. Beskućnika je, govori Vesna, od korone sve više i više. Žene su, ističe, posebna kategorija - uspiju duže zadržati krov nad glavom, ali kada ga izgube, u podređenom su položaju.

Grad Zagreb ima prihvatilišta Crvenog križa u Velikoj Kosnici i zagrebačkog Caritasa u Sesvetskom kraljevcu za smještaj ukupno 150 osoba.

"Posebno veliki problem su stari ti ljudi i ljudi koji su bolesni, mahom psihički bolesni, koji jednostavno lutaju i oni... Njih neće nitko, njih neće ni prihvatilište - oni su socijalna ustanova, nisu medicinska", kaže Vesna. 

Otvoreno je i prenoćište u Ilici za 20 korisnika. Prihvat mogu potražiti i u Samostanu misionarki ljubavi. Sveukupno je u Hrvatskoj smještajnog kapaciteta 433 ležaja, a barata se podacima da je beskućnika oko 2000 samo u gradu Zagrebu.

"Ne znaju gdje se mogu prijaviti, ne znaju na koji način mogu ostvariti pravo na prihvatilište. Oni to ne znaju. Zato kažem, mi bismo trebali imati referentni centar koji bi ujedno i evidentirao sve njih, pa onaj tko, bitno da te ja znam da si tu, ako hoće pomoć, okej, ja ti nudim rješenje", napominje. 

Damir je već petu godinu beskućnik. "Apsolutno. Odavno. Odavno si izgubio saopoštovanje i ponižen si. Ne da si beskućnik nego si klošar", napominje. 

Ima 20 godina radnog staža, mlad je otišao na ratište i rat mu je, kaže, uništio sve. Imao je obitelj i djecu. Žali što nije s kćerkom u kontaktu i što joj nije objasnio zašto je na ulici.

"Ne znam kako. Jednostavno ne znam kako da se obratim, a bojim se odgovora, kojeg već možda ja imam u glavi. U stvari, jednostavno joj se ne želim miješati u život, niti svoje probleme prebacivati. Ako sam grijehe napravio, napravio sam sebi, a da. Protiv toga ne mogu. Nema šanse da bih gurao svoju djecu u vatru. Ne. Neka žive svoj život. Valjda jednog dana. Dok ne odem u vječno lovište. To sam uvijek rekao. Nek mi bude zadnje da vidim djecu i pa pa", napominje. 

Sobu bi mogao platiti mirovinom samo kada bi dobio dodatke, a to može pokriti samo dva mjeseca, a što nakon toga? Živi s cimerom u ruševini sa štakorima. Branitelj je s dijagnozama, često završi na liječenju.

"Ja bih osobno ovim putem htio zahvaliti psihijatrijskoj bolnici Sv. Ivan Jankomir. Ja znam tamo otići na četvrti odjel zbog psihičkih i fizičkih stvari. Vani truneš. To nitko ne kuži. Ti jednostavno vani truneš", kaže. 

Beskućnike u Zagrebu obilazi i Marijan. Obilaze javni prijevoz, pučke kuhinje, okretišta i ulice kako bi ljudima pružili ruku pomoći, utjehu, kako bi ih uputili gdje mogu ostvariti svoja prava i kako li im bili podrška. Kako bi im vratili bar malo dostojanstva.

Cijeli prilog pogledajte u videu. 

Pročitajte i ovo Užas na kraju polugodišta Dijete ubijeno u školi, ljudi se okupljaju u blizini mjesta tragedije: Suze teku niz lica

Pročitajte i ovo strava u OŠ Prečko Roditelji prepričali trenutke užasa: "Vidjela sam na podu učionice dijete, bojala sam se onog najgoreg"

Pročitajte i ovo žestoka kritika Otac učenice prepričao trenutke užasa: "Uletio sam u školu, nitko me nije mogao zaustaviti", "Dosta mi je demagogije političara!"