Propovijedi don Mihovila Kurkuta energične su i motivirajuće, ponekad oštre, ali opet na kraju uvijek pune nade i optimizma.Kada krene s propovijedi, don Korkut se s mikrofonom redovito spusti među vjernike i već time pokazuje da je pomalo drugačiji od ostalih svećenika. A takva je i njegova prošlost.
Pročitajte i ovo
"Mladi su najbolji, najljepši, najiskreniji, najautentičniji dio našega društva“
U mladosti je bio žestoki torcidaš, obožavao je ići na utakmice i biti na stadionima. Trenirao je boks i želio je biti pravnik, imati dobar auto i puno djece.
Danas je duhovni učitelj mladima s kojima je, kao salezijanac, neprestano okružen i koji su, kaže: "Najbolji, najljepši, najiskreniji, najautentičniji dio našega društva."S don Kurkutom razgovarali smo u oratoriju, prostoru salezijanaca gdje se mladi okupljaju, igraju, uče i druže.Otkrio nam je s čime se mladi danas najviše bore i što ih muči, kako izgledaju njegovi razgovori s onima koji nisu vjernici, koji je najljepši kompliment koji je dobio od nekog vjernika... Ispričao nam je i tko su njegova dva prijatelja čija je smrt obilježila njegovu mladost.Pitali smo ga i kako mu se čini da društvo u Hrvatskoj percipira vjernike, a podijelio je s nama i savjete za sve one koji se osjećaju pomalo zabrinuto, preopterećeno i anksiozno.
Koje lekcije nosite iz svoje mladosti i koliko vam danas u radu s mladima pomaže ta, inače za svećenike ne baš tipična prošlost?
Da, ja nikad nisam mislio, niti želio biti svećenik. Znači, nije to bio moj cilj u životu, imao sam druge planove. Nisam se nikad gledao, pa možda ni danas, kao tipični svećenik. Zapravo, mene je osvojio Don Bosco, to je jedan salezijanac koji je bio zaštitnik mladih. Njegov stil, on je bio veliki fighter, on je bio čovjek koji je dao cijeloga sebe, on je bio zaljubljen u Boga i u mlade i do zadnjeg se daha svog života davao za njih.
Kada sam bio dijete, došao sam do nekog stripa, i taj strip, uvijek sam volio te stripove, oni su mene oduševili i ja sam volio takvog tipa. Odrastajući sam razmišljao - ma to je priča za malu djecu, to ne postoji, ti superjunaci nisu konkretni. Ali kada sam jednog dana došao u priliku da to vidim fizički, onda sam rekao vau! Ispunilo mi je srce.
Uvijek sam htio biti pravnik, karijera, žena, djeca, auto, uspjeh i tako dalje, to je bio moj plan. Ali kada sam našao nešto što mi je ispunilo srce, onda sam rekao - želim to.
Do svećeništva sam došao jer sam shvatio da na taj način mogu bolje služiti drugima. Nisam osjećao kao da je to nešto što meni pripada, za mene i zbog mene, nego sam osjećao da na taj način mogu djelovati...
Ja sam na početku, ja sam dugo godina htio biti salezijanac ne-svećenik. To je isto moguće. Znači, moguće je biti redovnik, a ne biti svećenik, ja sam želio biti to. Mislio sam da ću se na taj način osloboditi nekih uloga, zaduženja, da me nikada neće odvesti od djece, to je bio moj plan. Međutim, shvatio sam da se preko pričesti i preko ispovijedi na poseban način mogu približiti mladima. I zbog toga sam prihvatio svećeništvo.
Danas kada me netko pita zašto sam svećenik, ja kažem: "Zbog tebe, zbog vas, ne zbog sebe." Ja zbog sebe ne vidim to.
Zato je lijepa ta gesta kada svećenik na oltaru razlama kruh i daje ga drugima.
Jedan čovjek, on je običan čovjek, čovjek sa svojim strahovima, sa svojim osjećajima, sa svojim pitanjima, sa svojim traženjima, ali on ima taj dar da može razlomiti kruh. Kao što neki roditelj ima dar da može dati život drugima. To je dar. Mi ne bismo smjeli bježati od svoga dara, nego jednostavno te darove koristiti i njih dijeliti. Kako svećenik, tako roditelj, tako svaka osoba.
Svakodnevno ste u kontaktu s mladima i puno s njima razgovarate. Možete li pronaći neke najčešće, zajedničke probleme mladih danas? Što ih muči? Gdje im treba potpora, razgovor?
Mislim da su mladi najbolji, najljepši, najiskreniji, najautentičniji dio našega društva. Stoga, oni percipiraju sve. Percipiraju one stvari iskrene i dobre, ali i percipiraju ono što ne valja. Nekad i oni rade kompromise i onda se u tome gube, ali su jako iskreni i u svemu tome oni se iskreno traže.
Što njima treba najviše? Treba im ljubavi, kao i svima nama. Treba ljubavi, prisutnosti, treba im netko tko će ih podržati u njihovu hodu i neće ih uguštiti odmah, već će ih saslušati.
Mi salezijanci radimo baš na tomu da budemo prisutni među mladima, i to ne kakvi bi oni trebali biti, nego kakvi jesu. Znači, počevši od onoga gdje jesu oni.
Ponekad ih odrasli svijet osuđuje, kaže 'morate biti ovakvi, ne radite ovo, ono'. Mladi ne trebaju nikoga da im popuje, da im netko radi propovjedi, da im govori ovo ili ono, nego treba biti uz njih i pomoći im da dođu do onoga za čim čezne njihovo srce.
Svaki čovjek traži nešto, želi nešto, tako i mladić, djevojka. Oni zapravo najviše traže suputnike, prijatelje, svjedoke, osobe koje će biti njima blizu, koje će ih poštovati, koje će ih ljubiti, koje će im neke stvari prenijeti. Ali ne toliko nagovorima, propovijedima i teorijom.
Mi se nekad sakrijemo iza znanja, iza naše prošlosti, iza iskustva. Mladić, djevojka odmah prokuže da nije to to, i žele iskrene ljude. Jer ne možeš ti njima lagati, oni te prepoznaju isti čas.
Kako dolazite do mladih koji ne idu u crkvu?
Ja, trenutačno kao netko tko ne radi tipični posao kao salezijanac, malo teže. Često takvi mladi dođu do mene. Zato što ih je neki prijatelj doveo ili zato što su uz neke stvari bili isprovocirani prisutnošću.
Mi salezijanci imamo oratorije, to su prostori gdje se mladi okupljaju i gdje se oni igraju, druže. Oni ne moraju biti katolici, ne moraju biti dobri da bi došli ovdje. Nađemo ih tamo gdje jesu.
Recimo, ja sam došao iz tog navijačkog dijela i bavim se sportom i dan-danas. Recimo, djeca su fascinirana time da to može biti neki čovjek s bradom ili čak svećenik, da ga može tako nešto zanimati. I onda netko navija za Dinamo i dođe me provocirati, ili ja navijam za Hajduk... To mogu biti stvari koje su usputno popratne, stvari koje pomažu u tom kontaktu, jer počinješ od nečega što oni znaju, što oni vole. A onda, to je stvar od pogleda u očima. Kad ti nekoga gledaš očima iskreno i kad ti njemu kažeš da je tebi do njega stalo, onda oni to skuže. To je to.
Kako izgledaju vaši razgovori s mladima koji nisu vjernici?
Ja to obožavam! Iskreno! Imam prijatelje koji su druge vjere ili čak i nisu vjernici i ja volim odnose s iskrenim osobama. Kad je netko iskren, kad je netko čovjek, kad je netko svoj. Možda čak nekad više preferiram nekog tko je iskren u tome što jest, nego da mi glumi i predstavlja se nečim što nije. Oni su često isprovocirani prisustvom svećenika pa će reći: "Što je ovo, što je ono, objasni mi." Ali to je veliko poštovanje i pokazana simpatija.
Znači, automatski pokažeš simpatiju i da mi je do tebe stalo - do tebe kao osobe. Ne da ja tebe sada osvajam, nagovaram - to ne.
Vaš su život označila tri događaja. Iskustvo u Italiji kada ste shvatili da želite postati salezijanac, ali i dva tužna događaja – smrti vaših dvaju dragih prijatelja koji su poginuli u Domovinskom ratu.
To si iskustva koja su označila moj život.
I ona su još uvijek dio mene.
Pere je bio mladić iz Zadra, gdje je živio sa svojom obitelji, i mi smo se ljetima družili u Murteru.
Sjećam se 8. 8. 1988., bili smo zajedno u murterskoj čitaonici, igrali smo se i uzeli smo pečat čitaonice i i zalijepili smo si na ruku jedan i drugi i rekli: "9. 9. 1999. ćemo se vidjeti i onda ćemo razgovarati i sjetit ćemo se ovog trenutka."
Nismo se više sjetili tog trenutka, on je u međuvremenu poginuo...
Zajedno smo ganjali cure i bio je baš lijep momak, lijep u duši i koji ti je ostavio nešto u tragu.
Za mene je to baš s njim bilo prvo iskustvo smrti.
Nekako, Bog je sačuvao mene i moju obitelj. Mi smo iz Murtera, ali živjeli smo u Zagrebu i nama nitko nije umirao, tj. ja sam upoznao sve svoje prababe, pradjedove, svi su mi živi i nitko mi nije bio kao djetetu umro. A ako bi netko poznat i umro, onda bi roditelji išli dolje, a ja bih kao najstariji čuvao u Zagrebu brata i sestru, tako da na neki način nisam imao dodira sa smrću. Meni je to bio prvi dodir sa smrću.
Nakon nekoliko godina poginuo je i Luka, Luka Skračić. Momak specifičan... Njegovi, kao i moji, imaju posjede na otoku Kornatu i on je obožavao taj kraj. I on je bio baš ovako malo divljak. Živio je kao Robinson Crusoe. To je meni bilo nešto nezamislivo. Naučio me puno tih fora, preživljavanju i tako dalje. On je hodao po kršu sasvim bos, ja nisam mogao doći sebi. On je preko brda išao bos. I u jednom trenutku kaže on meni: "Jesi ti gladan?" Ja kažem: "Može." I on skoči, zaroni i izroni mi ježa, otvori ga i da mi jesti. Evo, takve je stvari mene Luka učio. I mi smo se jako povezali.
Ja sam bio fasciniran njegovom osobnošću.
Luka je u jednom trenutku odlučio studirati film. Napravio je svoj prvi film, zvao se "Tovar" i nosio ga je na Akademiju. Međutim, kasnio je pet minuta. I to su bile one Svibanjske žrtve, 1995. godine kad su pale kasetne bombe ispred kazališta.
On je jedan od tih osam ili devet osoba što su poginule. Bio je dva mjeseca u komi i na kraju je umro.
Njih dvojica ostavili su u meni duboki trag. Na neki način su me uozbiljili.
Ja sam bio ovako dosta zaokupljen sam sobom, svojim planovima, svojim željama, svojim čežnjama... Ali ta smrt me je probudila.
Shvatio sam da život nije samo tren i da ima nešto puno više. I stavila me u duhovnu krizu. Ja sam imao posložen svijet, ja sam vjernik, ja sam ovo, ono... Ali to je izlazilo iz tog okvira i na sve sam bio ljut. Na Srbe, na Boga, na sebe, na sve. I tu je u meni počeo jedan hod... do tada je bio uškopljen u ono tradicionalno, u ono tipično, u ono naučeno, u ono sigurno. To me je izbacilo iz kolosjeka, ali zapravo - bio je i blagoslov.
Njih dvojica ostali su dio mog hoda.
Ja kad god dođem doma, u Murter, pa ja gotovo uvijek prvo njih pozdravim, prije nego svoje žive. I to je postao dio mog hoda. Ja sam bio 15 godina u Italiji i bio sam stranac među strancima. Kao ono što u Evanđelju kaže: "Ostaviše sve i otiđoše." Ja sam bio baš tako, nisam imao Hrvate, govorio sam samo talijanski jezik, postao sam i dio njihove kulture i rada sa mladima. Zaista sam volio to iskustvo i ono me sagradilo jako puno. Međutim, u sebi sam nosio samo jednu nostalgiju, a to je taj miris, taj osjećaj doma.
I kad ja dođem doma i kad napunim pluća tog zraka, toga mora, toga sunca, te blagosti i te žestine, onda se sjetim i njih koji su dio moje priče.
I ja svaki put otiđem na groblje, izmolim jednu Zdravo Mariju, pitam ih kako su i radujem se. Jer, iako mladi, oni su svoj život proživjeli i ja sam siguran da su oni u Bogu. I na neki način postali su dio moga hoda.
Svaku nedjelju na zagrebačkom Jarunu, u crkvi Svete Mati Slobode vodite misu i vaše su propovijedi uvijek posebne. Ljudi vas opisuju kao karizmatičnog svećenika i sjajnog motivatora. Kako izgleda vaša priprema za propovijed?
Mi ponekad uzdižemo neke ljude i od njih stvaramo svete krave, a koje nisu zapravo. Normalno, kad vidiš nekoga na televiziji, ili kad vidiš nekog sportaša i njegov uspjeh, misliš: "Vau, blago njemu, njemu sve ide! A zapravo nije to tako.
Tu postoji puno muke, puno truda, puno pogrešaka, puno nesigurnosti, puno toga čovjek nosi unutra. Ali onda u jednom trenutku mora se pokazati i dati sve od sebe.
Trebamo znati da kada Crkva slavi Euharistiju, svećenik je jedan od onih koji slave jer cijela zajednica zapravo slavi. I mi slavimo svi u vjeri. Ako to gledamo samo kao neki samo vanjski, sociološki fenomen, vidjet ćemo da ima puno ljudi, pjevaju neke pjesmice, dižu i spuštaju se. Ali ako gledaš s vjerom, gledaš skroz drugačije i proživljavaš to drugačije. I to je ono što se događa i svakom od nas.
Ja sam tu kao svećenik "In persona Christi", znači "umjesto Krista, kao Krist". I ja se pripremam da to bude jedan duhovni trenutak. I jednostavno pokušavam zanemariti i svoje strahove, i svoja očekivanja.
Recimo, ja za propovijed ne pišem i nemam ništa ispred sebe.
"Mislim da mnoga braća koja se postavljaju tako, da ili su vjernici ili nevjernici, njima zapravo fali iskustvo Boga. Jer, kada bi imali iskustvo Boga ne bi tako govorili. Jer Bog je najveće bogatstvo, Bog je sve. Bog je naj naj naj veći užitak, najljepši osjećaj, najljepša punina." Imam jednog prijatelja koji je nogometaš, dobar nogometaš i koji je svake nedjelje kad je bila utakmica, imao poseban obred, ritual i on se cijeli dan pripremao za tu utakmicu. On je išao na trčanje, jeo određenu hranu itd.
Na neki način, i ja kada se pripremam za misu imam obred pripreme. Meni je malo neugodno što mi je misa navečer u nedjelju, jer prođe mi cijeli dan i cijeli dan živim za taj trenutak. Ali zapravo se pripremam cijeli tjedan. Čitam Sveto pismo, molim, razmatram, čitam neke komentare, stavljam nešto na papir, ali kada dođe taj trenutak, pomolim se Bogu i kažem: "Sve u tvoje ruke."
Nekad sam jako zadovoljan, nekad nisam uopće zadovoljan. Ali često mi se događa da kada sam ja apsolutno nezadovoljan kako je to ispalo, da ljudi dođu i kažu: "Velečasni, hvala!" A ja sam katastrofa i mislim: "Moj Bože... pola stvari nisam rekao što sam htio reći, ukočeno sam to rekao" i tako dalje.
Ali bitno je da ti daš samoga sebe. Nije to stvar zadovoljstva, nije to stvar da će drugi shvatit ili neće shvatit, nego da daješ samoga sebe.
Ja znam da lomim riječ i služim svetu misu onakav kakav jesam. Znači, svoju priču, svoj karakter, svoju bitku, svoje čežnje, svoje nemire i tu pretačem.
Jedanput mi je jedna žena došla i dala mi je najljepši komentar na svijetu i to sada kažem vama. Psihijatrica, i kaže meni ona: "Znate što velečasni, hvala! Hvala vam, cijela psihijatrija vas sluša. I mi smo oduševljeni." To mi je bio najljepši komentar na svijetu, zato što mislim da osobe ako su ranjene u srcu i u duši, kad diraš njihovu dušu i srce... ipak Bog čuda radi.
Ali opet, ja mučim svoju muku kao što ti mučiš svoju muku, i to je jednostavno dio našega hoda.
Čovjeku treba otvoriti svoje srce, dati sebe i staviti sve u Božje ruke, a Bog će učiniti ostalo.
Meni najviše smeta kada ne osjetim vjeru. Znači, kad vidim da su ljudi tu, a nema vjere. Onda se ja pogubim.
Ja imam jednu potrebu, što mi često prigovaraju jer to nije liturgijski, a to je da siđem među ljude. Volim ići bliže ljudima, volim ih osjetiti.
Što kažete kada vam osobe koje susretnete kažu da vjeruju u Boga, ali da im ne treba Crkva i da ne idu u crkvu, najčešće zbog svih negativnosti koje se povezuju s Crkvom?
Mislim da nije nužno svakom loncu biti poklopac. Da nije nužno na svako pitanje dati odgovor. Jer na neki način, ako mi konfencioniramo neke odgovore, i to je možda nekad greška kod nas u Crkvi - da kad netko ti postavlja neko pitanje, ti bi odmah odgovorio sve.
Ja nekad kad me netko nešto pita, kažem - ne znam. Morao bih pročitati, morao bih razmisliti, jer trenutno ne znam. Zbog toga se ne mora istog trenutka odmah davati direktno neki odgovor, a s druge strane vjera nije stvar znanja, nije stvar osjećaja. Ona je nešto puno dublje. Znači ima znanja, ima osjećaja, ali to je iskustvo susreta.
Vjera je kad ti susretneš. I kad to onda postane jedan osjećaj koji mijenja sve. Zbog toga oni koji su došli do vjere na naučeni način, na obavezni način, na tradicionalni način, dok god ne susretnu živoga Boga, jednostavno život se ne pali. Ti imaš nešto, osjećaš nešto, ali nije to to. Zbog toga, mene kada su hranili tim stvarima, davali mi to, ja sam to preuzeo, ali postalo je moje tek kada sam ja odabrao. I zbog toga jedan svetac kaže, Tertullian: "Kršćani se ne rađaju, nego postaju." I zbog toga - možemo bi biti kršteni, možemo dolaziti na svetu misu, ali dok god u tebi neki kliker ne progovori...
Stoga mislim da mnoga braća koja se postavljaju tako da ili su vjernici ili nevjernici, njima zapravo fali iskustvo Boga. Jer, kada bi imali iskustvo Boga, ne bi tako govorili. Jer Bog je najveće bogatstvo, Bog je sve. Bog je naj, naj, najveći užitak, najljepši osjećaj, najljepša punina.
Jer, ovo kažem često na propovijedi, mi kršćani nismo nimalo bolji ljudi od drugih. Dapače. Po našoj povijesti, po onome što mi radimo danas, trebali bismo zapravo jako puno šutjeti i ne govoriti previše stvari.
Jer, zapravo, ako kažemo da je u Hrvatskoj 80 posto katolika, i još ima i drugih kršćana, pravoslavaca i tako dalje - ja ne vidim to, ja ne osjećam to. Ne osjećam baš tu ljubav, taj oprost, tu toplinu. Ne osjećam da su svi siromasi nahranjeni i tako dalje. Zbog toga mi kršćani, katolici i pravoslavci sigurno tu imamo dosta poteškoća.
Zato mislim da smo mi kršćani zapravo bogatiji ljudi, jer imamo Boga. Ali ne bolji ljudi.
A ako imamo Boga u našem životu, On nas čini boljim.
Kako izgleda vaš rad s mladima?
Kada se otvoriš Božjoj volji, kada slušaš osobu zaista kakva je, ti odmah pomažeš. To je iskustvo u ispovjedaonici. Ti sjedneš, i dođe ti osoba koja nosi svašta na svom srcu, istrese, pokaže svoje strahove, nesigurnosti... Ti utješiš i ti kažeš da nije sve baš tako. Ti mu navjestiš Boga i kažeš mu da Bog njega ipak voli. Jednostavno, osoba se ponovno rađa. I tako je da mladima. Kada ih poslušaš, kada ih ohrabriš, kada im daš znak pažnje, sve se mijenja.
Postoje i susreti gdje se počne od neke gluposti, od nekog razgovora koji nema veze sa životom, ali onda dođeš do nečega puno dubljega. I stvara se odnos koji ide u dubinu, koji nije više na površini.
I ono što je lijepo, mi se salezijanci s djecom i mladima igramo, glupiramo, zafrkavamo, učimo, glumimo, pjevamo... i sve ćemo preuzeti da dođemo do njih. Ali ne ostajemo na toj razini, nego ih vodimo negdje dublje.
Znači, ako je on površan, ja ću ga pokušati dovesti do toga da bude manje površan. Ako je u strahu, pokušat ću ga ohrabriti. Ako je nemaran, onda ću mu pokušati reći da pazi na svoje dužnosti. Kao što to radi mama.
Na neki način, mi smo pozvani da budemo znakovi ljubavi njima.
I na kraju krajeva, ja njih provociram svojim životom. Jer što mi fali? A kažu oni:"A kako to nemaš žensku, ako nemaš svoje novce...", prva im je misao da ti nešto fali. Ili mi djeca nekad kažu: "A imaš ti sigurno nešto sa strane", i ja kažem: "Dobro, živi malo sa mnom pa ćeš vidjeti koliko imam sa strane". Djeca ako te upoznaju površno, onda se igraju s tim strelica. A kada te upoznaju kakav jesi, jednostavno se i oni pitaju što ima tu. Normalno, onda ti njima posvjedočiš ono što ti jesi. Znači, ne moraš ti njima opet davati nešto što piše u toj knjizi, nego im daješ svoj život. I zajedno s njima hodaš. Zajedno s njima ideš naprijed.
Kako se po vama u Hrvatskoj percipira vjernike?
Stvar je kompleksna. Društvo je podijeljeno. Postoje neki klišeji koji nisu naši, koji su dovezeni izvana. Znači, na neki se način ide dosta ideološki. Istina, sama Crkva često se tu ne postavlja najbolje. Nekad postoji, ja to kažem obrambeni gard, gledamo kako ćemo se zaštititi, ljutito i zatvoreno. Ima toga. Ali ima i skroz drugih stvari.
Sad, pitanje je što mi zapravo gledamo. I kada ja više gledam sve ono što ne valja, to zapravo govori o meni.
Papa Franjo je tu provokacija broj 1, i istina je da mnogi vjernici ne razumiju papu Franju, da im ide na živce, a s druge strane ne mogu ostati indiferentni. I mislim da je to radio i Isus. Isus je toliko smetao "vjernicima" da je to bilo za poludjeti. Jer je on bio optužen da se uvijek druži sa grešnicima. I možda to smeta ponekad nama danas.
"Mi ne trebamo suditi drugima. Mi trebamo ljubiti druge. Moramo služiti drugima. Moramo njima biti znakovi"
Mi bi smo se nekako htjeli začahuriti u našu sigurnost - moja molitvica, moja misa i onda sam ja OK. I onda samo druge gledamo preko ramena - a vidi ovoga. A zapravo mi ne trebamo suditi drugima. Mi trebamo ljubiti druge. Moramo služiti drugima. Mi moramo njima biti znakovi.
Ja kao osoba imam svoj stav i svoje mišljenje, i političko, i društveno i sve. Ali mislim da kao crkveni čovjek nemam pravo opterećivati cijelu zajednicu svojim mišljenjem.
Druga stvar, moja je napast da uvijek gledam ljudski. A to je napast. Ja ne smijem gledati samo ljudski. Ako čovjek nema vjere, ja razumijem da on gleda samo ljudski. Ne može drugačije. I zbog toga ga poštujem. Ali ponekad mi se čini da netko tko nema vjere gleda kompletnije od nekoga tko ima vjere.
Nekad mi se čini da mi još uvijek postajemo neka nacional-crkva gdje smo prvo Hrvati, a tek onda vjernici. To je jako prisutno kod pravoslavaca, kod naših Srba, na poseban način. Srpstvo je njihova karakteristika koja je možda čak i jača od pravoslavlja. I mislim da je to greška. Mislim da je to velika greška. Zbog toga, ja sam prvo katolik, a to što sam muško, Hrvat, hajdukovac - to je jedna karakteristika moga hoda, ali nije najbitniji čimbenik.
Najbitniji čimbenik za mene je Bog. I ako tako posložim stvari, onda je sve drugačije.
Zbog toga mislim da mi, s naše strane, ne smijemo biti oni koji će potencirati i nastavljati sukob. Shvaćam da postoje neke vrijednosti i neke stvari koje nisu diskutabilne. Znači, mi ne možemo popustiti u nekim stvarima, slažem se, ali to se radi na određeni način. To se radi preko dijaloga, preko svjedočanstva, a ne, na neki način, sukobom.
Ja ću se u nekim situacijama i postaviti ako treba, ali to nije moj prvi gard i to nije moj najveći gard.
Istina, u društvu ima svega i svačega. U društvu često ima zločestih ljudi, istina je. Ako je problem u tvom oku, u tvom srcu, onda... Mislim, izađe članak u novinama, a ispod su komentari Bože sačuvaj. Ili se dogodi u novinama jedan članak o crkvi, a odmah pored toga pedofilija. Kao da netko namjerno stavlja takve teme zajedno. Ovdje kod nas nije toliko, iako dolazi i to, događa se i meni... Ja se družim s djecom i netko će ti reći: "A vidi pedofila", kao provokaciju. I to je ružno. Istina je, po statistikama, da najviše pedofila ima u obitelji, u školama i među trenerima - to je statistika koju su donijeli u Americi. Vjerske osobe dolaze na 5. ili 6. mjesto. A s druge strane, ako postoji ijedan, pa to je upozorenje. Nema gore stvari, mislim, za čovjeka ako jedan policajac nije pošten, ako jedan političar vara, ako jedan svećenik nije svećenik, ako jedan liječnik nije liječnik - nema važnijih stvari.
Koja je vaša poruka mladima i svim osobama koje se osjećaju pomalo izgubljeno, anksiozno, pesimistično?
Mi danas previše zanemarujemo duhovnu dimenziju, dušu.
I jako puno pažnje dajemo na tjelesno, na intelektualno, na rezultate. Znači, očekivanja su jako velika. Ponekad i veća od onoga što možemo dati.
Svijet je jako nemilosrdan tu. Znači, ako ne dođeš na posao, ako ne radiš kako treba, izgubit ćeš posao i onda si nitko i ništa jer nema ljudskosti u našim odnosima. I normalno da si dajemo ciljeve koji nas jako opterećuju.
Ako ja zanemarujem nutrinu, u jednom trenutku više se neću moći nositi s time. I to je zato što mi smo i duhovna i psihička i materijalna bića. I moramo poštovati onoga čovjeka što je. Zbog toga ne mogu gledati samo jednu dimenziju.
I zbog toga, kada ja ulažem samo u jednu, ja funkcioniram jedno vrijeme, ali dođe trenutak kada to više ne mogu. I stoga se na neki način duh, duša i psiha bune. I traže malo kozmetike, malo odmora, traže malo rekreacije, traže malo higijene. Na neki način to je pobuna unutarnjeg svijeta. I zbog toga su danas psihičke bolesti, duhovne bolesti najizraženije. A s druge strane, znamo da su povezane s fizičkim bolestima. Jer u 90 posto slučajeva fizička bolest dolazi zbog toga što duša i psiha nisu kako treba.
Stoga, koji je odgovor?
Odgovor je da ljudi žive cjelovito svoje vrijeme. Da ne zanemaruju nedjelju, da ne zanemaruju svoje osjećaje - dobre i loše, da ne preskaču pitanja koja nose tvoj život i da nema odgovora u instant odgovorima. Znači, danas dođem u apoteku: dajte mi ovaj lijek - i nama ne treba liječnik. Ja uzmem taj lijek, i to je to. Ili kupim knjigu u kojoj piše kako ću ja biti dobar. Postoji nešto više i zbog toga ne smijemo se bojati ni truda, ni borbe, ni hoda... Jednostavno trebamo biti autentični ljudi, onakvi kakvi jesmo.
Izazovi su veliki. Darovi su veliki. Ali ja vjerujem da je Bog i danas postavio i ljude i mogućnosti da dođeš do toga što tražiš.
Zbog toga ovo vrijeme nije niti gore vrijeme, niti najbolje vrijeme na svijetu, nego je naše vrijeme.
Zato kažem, nemojmo plakati za nekim vremenima koja tu više nisu jer nema logike, niti nemojmo zazivati vremena koja još nisu. Ajmo živjeti danas. Jer to je naš dan, naša mogućnost i od toga moramo krenuti.
Počelo je vrijeme korizme. Možete li nam ispričati u čemu je njezina važnost?
Postoji onaj razlog – teološki. 40 dana koje je izraelski narod proveo u potrazi za obećanom zemljom. Imamo i 40 dana koje je Isus bio u pustinji i kušan. Taj broj 40 je simboličan broj. Za Židove on znači cijeli jedan život. I tako se Crkva na poseban način uvijek priprema za neke posebne blagdane, recimo imamo došašće prije Božića, tako imamo korizmu prije Uskrsa.
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, ne Božić, iako mnogi često zbog ugođaja misle da je Božić.
Uskrs je smisao svega.
I stoga se posebno pripremamo s tri konkretne geste, a to je milodar, znači pomagati drugima, drugo je post, nešto oduzeti od svojeg suviška, odnosno od sebe, i treće je molitva.
Nije da mi te stvari radimo samo u korizmi, to bi trebalo raditi uvijek. Samo, korizma je jedno posebno duhovno vrijeme.
Kaže se da je to vrijeme milosti, to je vrijeme koje Gospodin daje svojoj Crkvi.
E, sad, ljudi se hvataju za što? Mi ljudi volimo konkretne stvari. Misli su lijepe stvari, ali one ne hvale naš život. Tako, na primjer, kada postoje neke relikvije sveca, vjernik ih želi dotaknuti. Tako i ljudi jako vole konkretne geste.
Recimo, kada je blagoslov hrane u crkvi, onda svi donesu hranu i žele da župnik poškropi, apsolutno mora voda pasti na to, iako je to samo jedna gesta.
Tako da danas je gesta da se pospemo s pepelom. Znači, dođemo kao na pričest i svećenik te pospe s pepelom i kaže: "Sjeti se da si prah i u prah ćeš se vratiti" ili "Obrati se i vjeruj Evanđelju". Znači, to je jedna gesta, pokornička.
Židovi su to nekad radili kada su radili pokoru. Crkva je to preuzela i primijetio sam jednu lijepu stvar, da korizma počinje s jednom gestom, to je pepeljenje, a završava s drugom gestom, a to je kada Isus pere noge svojim učenicima na Veliki četvrtak.
Znači, korizma je vrijeme koje se nalazi između te dvije geste. Između geste pepeljenja i služenja.
To je jedno vrijeme koje bi trebalo biti posvećeno i za Boga i za druge, a možda je napast kod nas ljudi - e, neću jesti čokoladu, neću jesti meso, ja ću sad ovu neku pokoru, to opet gradi našu oholost.
Kroz projekt "Mali razgovori s velikima" portal DNEVNIK.hr donosi intervjue s uspješnim poduzetnicima, čelnicima velikih kompanija i zanimljivim pojedincima koji su nam opisali svoj put do uspjeha, otkrili na kojim su greškama najviše naučili i koji su najbolji savjeti koji im pomažu kroz život. Otkrivaju nam kako balansiraju privatno i poslovno, koji su njihovi načini da što bolje organiziraju svoje vrijeme, ali i kako se nose sa stresom. Intervjue čitajte redovito na portalu DNEVNIK.hr.
