BIO JE OSUĐEN NA PROPAST Kako je 'Narodni maršal' promijenio tijek rata i svejedno izgubio

Na današnji dan 1941. godine njemački general-poručnik Erwin Rommel zrakoplovom je stigao u Tripoli, Libiju, te protiv Britanaca započeo kampanju koja će ga toliko proslaviti, da ga povijest pamti ne samo kao jednog od najpoznatijih njemačkih generala Drugoga svjetskog rata, već uopće u povijesti.

Pročitajte i ovo Dočekan s oduševljenjem Mračni dio prošlosti: Prošlo je 80 godina od ključnog Hitlerova koraka prema ratu Istraživanje među školarcima Merkel u Nizozemskoj poznatija od Hitlera

Mussolinija je nakon Hitlerovog osvajanja Francuske sve više zaokupljala ideja da se i on, poput mlađeg mu saveznika, proslavi na bojnom polju. Stoga je odlučio sa svojih kolonijalnih posjeda u sjevernoj Africi napasti Egipat, tada britanski protektorat.

Odmah je krenulo loše; prvo je pala talijanska tvrđava Capuzzo u Libiji, a potom je zarobljen general Lastucci. Zanimljivo, to je Mussoliniju poslužilo kao povod da odmah na početku rata ministru vanjskih poslova i svom zetu Galeazzu Cianu iskritizira talijanski narod: ˝Ja nemam materijala s kojim bi radio. I Michelangelu je bio potreban mramor, da bi isklesao svoje kipove. Da je radio samo s glinom, bio bi ostao prosti lončar. Narod, koji je u toku 16 vjekova služio kao nakovanj, ne može u par godina postati čekić.˝ Talijani su se, u slučajevima kad nisu gubili bitke, uglavnom ili povlačili, čak i na svome području u Libiji, ili padali u englesko zarobljeništvo.

DO POSLJEDNJE KAPI KRVI Nacistički vojnici predali se Rusima tek dva dana nakon njihovog zapovjednika

Stvari su tako po njih prelazile iz lošeg u gore, te je od strane Führera bilo odlučeno da ˝zbog strateških, političkih i psiholoških razloga, Njemačka mora pomoći Italiji u Africi.˝ U pomoć im je poslao Rommela i njegov novoosnovani DAK, tj. ˝Deutsches Afrika Korps˝ ili ti Afrički korpus. Do tada je Rommel bio uglavnom poznat kao jedan od rijetkih njemačkih časnika odlikovanih u Prvom svjetskom ratu najprestižnijim pruskim ordenom Pour le Mérite, popularno zvanim Plavi Max, te naravno također i kao zapovjednik 7. oklopne divizije Wehrmachta, znane kao ˝Divizija duhova˝ (˝Gespenster-Division˝), koja se možda i najviše od svih njemačkih postrojbi istaknula prilikom napada na Francusku, te prije toga Nizozemsku i Belgiju. Tijekom šest tjedana u Francuskoj Rommelove snage zarobile su 100 000 francuskih vojnika i 450 tenkova, dok su pritom izgubile manje od 42 tenka. Za ratovanje u Africi dodijeljene su mu 15. oklopna i 5. laka divizija (ranijeg naziva 21. oklopna divizija), a kasnije i 90. laka divizija. Te su postrojbe zajedno sa talijanskim divizijama ˝Ariete˝ i ˝Trieste˝ zapravo činile okosnicu DAK-a. Rommel je prvotno bio određen samo za zapovjednika oklopnih snaga sila Osovine, međutim ubrzo je postao zapovjednik svih osovinskih snaga u sjevernoj Africi.

Osvajanje Tobruka; 'Pustinjska lisica'

Odmah pri dolasku, Rommel je izviđačkim zrakoplovom preletio neprijateljske položaje i izvidio teren u sjevernoj Africi  na kojem će se potencijalno odigrati bitka. Počela su i prva neslaganja s talijanskim visokim časnicima. Talijani su se htjeli utvrditi kraj Tripolija, dok je Rommel čim prije htio pokrenuti trupe i napasti, a ne čekati engleski napad.

Nakon predočenja plana Rimu i Berlinu, ofenziva mu je odobrena. Dva su grada započela i završila Rommelovu kampanju u Africi. Ona je započela s Tobrukom, koji je Rommela i proslavio, a završila s El Alameinom. Rommel je libijsku luku Tobruk, koju je držala australska 9. divizija, opsjedao od travnja do listopada 1941., no nije ga uspio osvojiti.

Osvajanje Tobruka bilo je važno zbog smanjenja vremena potrebnog za opskrbu njegovih jedinica (opskrba se naravno vršila morskim putem, a Nijemci i Talijani su imali puno većih problema s time od Britanaca, zato što je većina luka, kao i strateški važna Malta, bila pod njihovom vlašću) i kako bi povećao broj luka pod kontrolom sila Osovine. Nafta je u takvoj vrsti ratovanja kakvo je on preferirao, dakle, mobilno, brzo ratovanje oklopnim jedinicama, bila ključna, te je stoga trebalo osigurati dovoljan broj luka i što kraći te koliko toliko siguran put za njezinu dostavu oklopnim jedinicama.

Otkud Rommelu nadimak 'Pustinjska lisica'

Međutim, Rommel se sa svojim postrojbama vratio u lipnju 1942., te je iz druge uspio ostvariti zacrtani cilj, odnosno osvojiti Tobruk, pritom uništavajući 260 tenkova i zarobljavajući 30 000 Britanaca. Zbog tog ga je pothvata Hitler promaknuo u feldmaršala (tako je s 49 godina postao najmlađi Wehrmachtov feldmaršal), dok je od Britanaca u međuvremenu dobio nadimak po kojemu je postao poznat u svijetu - ˝Pustinjska lisica˝. Taj je nadimak zaslužio prvenstveno zbog svojih iznenadnih napada na britanske položaje, ali i zato što se služio raznim lukavstvima. Tako je primjerice prilikom bitke za Ras el Madauer osmislio umjetne tenkove (napravljene od drveta i montirane na traktore i automobile) kako bi privukao neprijateljsku topničku vatru na sasvim drugo područje od onog gdje su se zapravo njemački i talijanski tenkovi nalazili. Takve je ˝tenkove˝ znao koristiti i u ofenzivama, kako bi kod neprijatelja stvorio dojam da ima više tenkova od njihove stvarne brojke.

Najkontroverzniji američki general Drugog svjetskog rata George S. Patton o njemu je rekao: ˝Rommele, ti veličanstveni gade! Pročitao sam tvoju knjigu!˝ U Njemačkoj je znan i kao ˝Narodni maršal˝ (˝Volksmarschall˝), jer je, između ostalog, za razliku od velike većine visokih časnika u Drugom svjetskom ratu, akcije uvijek vodio sa prve crte, a ne iz pozadine. U tom je kontekstu i izjavio; ˝Budite primjer svojim vojnicima, kako u službi, tako i u privatnome životu. Nikada se nemojte štedjeti i pred vojnicima pokazati iscrpljenost, zamor ili nedostatak nečega. Uvijek budite taktični i dobro odmjereni, svoje podređene učite tome.˝

Poraz kod El Alameina i napuštanje sjeverne Afrike

Nakon pada Tobruka Winston Churchill je u svojim memoarima zabilježio ˝Ovo je bio jedan od najtežih poraza kojih se mogu sjetiti tijekom rata˝, dok je za Rommela izjavio ˝Imamo hrabrog i vještog protivnika, i, mogu li reći kroz sav pustoš rata, velikog generala˝.

Međutim, kako su Hitler i njemački vrhovni štab bili koncentrirani prije svega na napad na Sovjetski Savez, pa potom i na nemilosrdnu borbu koja je tamo uslijedila (Rommel je inače o svojim borbenim iskustvima u sjevernoj Africi napisao memoare ˝Rat bez mržnje˝, objavljene 1950.), te se tako većina njemačkih resursa trošila na to bojište, može se reći da je ˝Pustinjska lisica˝ od samog početka bio osuđen na poraz u konačnici.

Nakon prve bitke kod El Alameina, definitivno je propao Rommelov plan da se dokopa Aleksandrije, dok su Nijemci i Talijani potučeni u drugoj bitci kod El Alameina, kada je britanski general-pukovnik Bernard Montgomery (u njegovu stožernom karavanu visjela je Rommelova slika ispod koje se nalazio citat iz Shakespearovog ˝Henrika V.˝: ˝Oh, Bogovi bitaka! Ukradite srca mojih vojnika.˝) uspio nadmudriti, unatoč dopustu od otprilike mjesec dana, bolesnog i već potpuno iscrpljenog feldmaršala.

Nikako se ne može osporiti da je Rommel ostvario značajne pobjede nad britanskim kolonijalnim snagama, međutim, krajem 1942., kada su Anglo-američke i snage Slobodne Francuske započele iskrcavanje u Tunisu i Alžiru, počeo se nazirati početak kraja za osovinske trupe na tom bojištu. Operacijom „Baklja“ sile Osovine su na koncu izbačene iz sjeverne Afrike, a saveznici su osigurali Suez i južno Sredozemlje, te si otvorili put za daljnje operacije protiv fašističke Italije.

Tako je neslavno propao san o Mussolinijevom kolonijalnom carstvu u Africi, a porazom je otvoren put saveznicima za kasniju invaziju na Italiju, kao na slabiju kariku Osovine Rim-Berlin, invaziju koja će u konačnici prouzrokovati kako pad Mussolinija, tako i kapitulaciju Italije.