Galerija
Povodom Dana žena zamolili smo pet sugovornica da s nama podijele kako izgleda njihov dan, što im zadaje probleme, što ih usrećuje, koja bi promjena u društvu olakšala njihove živote te što bi izdvojile kao najvažniju stvar o sebi.
Marija Muža
Majka troje djece, udana, kućanica s povremenim poslovima, ima 33 godine i živi u Dužici
''Budim se u šest ujutro. Ispratim supruga na posao. Probudim djecu i spremim ih za školu. Potom počistim kuću i skuham ručak. U međuvremenu se igram i s najmlađim djetetom koje još ne ide u školu ni u vrtić. Kad je vrijeme vrtlarstva obrađujem vrt, jer spremam mnogo zimnice i trudimo se što zdravije hraniti. Naravno, u tom mi pomažu i moji ukućani.
Po meni, kao majci, najveći je problem u društvu to što je roditelj uz svakodnevni posao prisiljen pronaći dodatni izvor zarade da bi financijski koliko toliko stajao na nogama i olakšao život sebi i djeci. Automatski ima manje vremena za djecu i obitelj. To me rastužuje, jer će nam život proletjeti u trenu, djeca će nam odrasti, a sjećat će se samo kako roditelji nisu bili uz njih, jer nisu imali vremena. Imamo malo vremena za stvaranje zajedničkih uspomena. Djeca su također većinu vremena prepuštena sama sebi i tada najčešće odlaze na internet na kojem su izložena i mnogim ružnim stvarima i ondje dobivaju iskrivljenu sliku života.
Zasigurno me najviše veseli kada svi zajedno provodimo vrijeme na bilo koji način, bilo u prirodi ili u kući kroz igru - kada napokon imamo taj trenutak za sebe!
Definitivno mislim da bi se trebalo povećati plaće i mirovine, jer je sve to premalo za normalan život - pod normalno mislim na plaćanje računa i hranu. Barem to. Tada ne bi radili dodatne poslove i imali bi više vremena za obitelj i prijatelje. Ne bi bili pod velikim stresom. Živjeli bi kvalitetnije.
Nemam naviku govoriti o sebi, ali ukratko nekoliko riječi: jednostavna, borac, ne bojim se posla ni novih situacija, pozitivna sam koliko mogu biti u današnje doba. Volim život i volim biti u blizini dobrih i pozitivnih ljudi. Zahvalna sam na svemu što imam, prvenstveno zdravlju mojih bližnjih. Trudim se držati poslovice: ne radi nekomu što ne bi htio da tebi rade i carpe diem. Smatram da bi se okolina trebala više poštivati i naučiti praštati.''
Marija Sabolić
Magistra povijesti, radi u muzeju, ima 31 godinu i živi u Zagrebu.
''Ustajem rano, obično oko pet ujutro i čitam knjigu ili novine i pijem kavu. Nakon što sam se razbudila idem vježbati te se spremam na posao. Radim u muzeju kao muzejska pedagoginja te se prvenstveno bavim organizacijom, pripremama i izvođenjem radionica za osnovnoškolce, ali i za odrasle. Nakon posla odlazim na trening baleta (za odrasle) ili se nalazim s prijateljicama na kavi gdje prepričavamo našu svakodnevnicu i pričamo o našim trenutačnim problemima i uspjesima, ili odlazim volontirati, ovisi koji je dan u tjednu.
Trenutačno mi je najveći problem kupovina nekretnine u Zagrebu. Usprkos relativno dobrim primanjima, za osobu koja živi sama i hoće kupiti nekretninu ostaje jako malo opcija – ili kupiti stan koji treba temeljitu obnovu i dugogodišnje investicije ili se odseliti u širu okolicu Zagreba i svaki dan putovati na posao, a s obzirom da radim u centru, dugo putovanje s posla kući me ne veseli previše. Već sam prije imala iskustva svakodnevnog putovanja: škola – kuća, posao – kuća, fakultet – kuća, i to nije ugodno iskustvo.
Ono što me najviše veseli je da odradim sve obaveze koje sam si za taj dan zadala. Osjećaj da sam dala najbolje od sebe, da dobro odradim svoj posao, da sam na neki način pridonijela svojim radom i zalaganjem zajednici u kojoj živim, i da sam si ostavila malo prostora svaki dan za sebe.
Mislim da bi se ljudi općenito trebali više kvalitetno posvetiti sebi, tražiti najbolja riješenja za svoj život, a onda se zapitati na koji način mogu pridonijeti poboljšanju društva u cjelini na mikrorazini. Cijeniti sebe i svoju zajednicu znači zalagati se za bolje i dostupnije zdravstvo, za čist okoliš, za bolju i kvalitetniju prehranu, za bolje i kvalitetnije provedeno slobodno vrijeme, itd. Treba ukazivati na probleme, tražiti riješenja i razmišljati što ti kao pojedinac možeš napraviti. Ono što bi uistinu učinilo život boljim je preuzimanje vlastite odgovornosti za svoj život, a s njom onda dolazi i svjesnost da taj život bude za kvalitetniji i bolji.
Volim promjene i izazove (ali nikako ne ekstremne sportove!) tako da stalno pokušavam otkriti i raditi nešto novo, ali sam i ziherašica pa prije nego što se upustim u nešto to istražujem do najsitnijih detalja. Ponekad to bude baš ono što mi je trebalo, a često ispadne totalna katastrofa. Iz svakog iskustva izađem s nekoliko novih flasterčića, ali svakako ipak malo mudrija, s obećanjem samoj sebi da takve stvari više ne smijem nikada ponoviti.''
Martina Bučković
Majka dvoje djece, razvedena, kuharica, ima 37 godina i živi u Rijeci.
''Ujutro navijem pet alarma da se mogu probuditi. Zatim budim mlađeg sina Petra. Kad se probudi, mazimo se desetak minuta i onda kreće jurnjava prema vrtiću. Uvijek stižemo u zadnjim minutama. Kad se vratim doma skuham si kavu i na miru je popijem. Onda pospremim po kući i skuham ručak. Odem po klince u školu i vrtić. Kad se vratimo kući, ručamo, a zatim ih vozim na čuvanje kod bake i djeda. Ja odlazim na posao. Trenutno radim samo popodne do 23 sata. I tako iz dana u dan, osim kad radim po cijeli dan. Onda djecu ni ne vidim.
Najveći problem s kojim se susrećem je nedostatak vremena. Rastavljena sam i djeca žive sa mnom. Podstanari smo i prisiljena sam jako puno raditi da ne bi završili u domu, na cesti ili ne znam gdje... Mislim da ova naša draga država, naši dragi političari i centri za socijalnu skrb nemaju dovoljno sluha za probleme samohranih majki.
Najviše me veseli kad si uspijem priuštiti neki slobodan dan i kad se tad potpuno posvetim djeci. Uživamo onda u svakoj riječi, u svakom zagrljaju. Obavezno padne neka šetnjica. Taj dan bar dvadeset puta čujem: ''Ti si najbolja mama na svijetu!''
Što se tiče društva, trebalo bi više razumijevanja. Trebamo više ljudi koji bi svoj posao obavljali kako treba.
Najvažnija stvar o meni je ta što nikad ne odustajem i ne predajem se. Kad je najteže dam najviše od sebe i uvijek sam tu kad me netko treba. Pomognem koliko mogu.''
Ivana Zdilar
Nastavnica biologije i kemije, živi s roditeljima i pomaže u radu njihovog OPG-a, ima 27 godina i živi u Glavini.
''S obzirom da trenutno živim s roditeljima u jednoj maloj sredini, a oni imaju mali OPG, podjela posla je jako bitna. Jutro počinjem kavicom nakon koje slijedi moj dio posla. Ispečem kruh, skuham ručak za sedmeročlanu obitelj, obavim ostatak kućanskih poslova. Nakon toga pomažem mami oko stoke ili što već treba. Večer si uzmem slobodno za svoje aktivnosti kao što su čitanje, gledanje filmova, druženje s prijateljima.
Najveći problem s kojim se susrećem je pronalazak posla. Po struci sam nastavnica biologije i kemije. Nažalost, u maloj sredini je teško pronaći posao pa sam prisiljena raditi sezonski. Malo je smiješno tražiti novac od roditelja za osobne potrepštine i izlaske kad imate 20 i kusur godina, zar ne?
Postoji više stvari koje me vesele. Nemoguće je izdvojiti samo jednu. Veseli me: moja obitelj, prijatelji, lijep i sunčan dan, moje životinjice... Veseli me kad nekome mogu pomoći, podariti osmijeh, pružiti ruku.
U društvu bi se trebalo puno toga promijeniti. Neću sad nabrajati, ali ću izdvojiti jednu, dvije stvari za koje vjerujem da bi se i ostali složili. Jedna od tih stvari je da bi mladima trebalo omogućiti da nakon godina školovanja i završenog fakulteta, pronađu posao. Malo je deprimirajuće da nakon svega nema mjesta za tebe u zajednici.
Također, deprimirajuće je gledati roditelje koji se muče radeći kako bi svoju djecu školovali i shvatiti tugu u njihovim očima kad su ta ista djeca prisiljena raditi to što oni rade jer za njih nema mjesta u društvu.
Druga stvar je ta da bi se trebalo više pričati o tome kako mlade ljude zadržati u domovini, a ne o tome tko je kriv zašto odlaze. Ja sam veliki optimist. Možda zato što su me roditelji štitili od surove stvarnosti, a možda zato što u svemu nađem nešto što me motivira. Kada predajem u školi svojim učenicima pokušavam usaditi znanje, lijepe manire, ali i ljubav prema domovini, svijetu, Zemlji....
Kao najvažniju stvar o sebi ću izdvojiti da sam radoholičar. Odrasla sam i živim na selu te sam naučila i volim raditi jer me rad ispunjava i omogućava mi da odgurnem negativne misli. Jednostavno, volim to što jesam.''
Silvana Baljak
Majka dvoje djece, udana, u osnovnoj školi predaje prirodu i biologiju, ima 37 godina i živi u Petrinji.
''Moj tipičan radni dan se većinom ne razlikuje puno od ostalih zaposlenih majki, izuzev večernjeg dijela. Učiteljica sam prirode i biologije u udaljenim mjestima tako da su rana buđenja i putovanja 40 - 70 minuta do posla postala posve normalna. Nakon nastave i povratka kući, na redu je pregledavanje zadaća (ovaj put svojoj djeci), priprema sutrašnjeg radnog dana, kućanske obaveze, odlazak djece na treninge te večernji odlazak s mužem (i plesnim partnerom) u dvoranu na trening. Tu na sat – dva (dva do tri puta tjedno) pobjegnemo od svakodnevnih obaveza i posvetimo se našem hobiju, standardnim i latinsko – američkim plesovima. S obzirom da i naša djeca plešu u istom klubu, u pauzama ponavljamo gradivo za ispite, razgovaramo i zajedno plešemo.
Što se tiče najvećeg problema s kojim se susrećem, budući da sam učiteljica, izdvojila bih smanjenje broja učenika u razrednim odjelima te broj razrednih odjela u većini škola, što utječe i na moju satnicu i plaću. Problem s kojim se dulje vrijeme susrećem je status učitelja razredne nastave s pojačanim programom iz brojnih nastavnih predmeta, pogotovo prirodoslovljem. Godina nas se ponižava i obezvrjeđuje.
Najviše me vesele obiteljska putovanja na plesna natjecanja. Sama natjecanja mogu biti izuzetno zahtjevna i trajati jako dugo, pa nastojimo ostati dan dulje u određenom mjestu da bismo se bar prošetali i opustili svi zajedno. Tako stvaramo bogatije uspomene.
Na jednoj od aplikacija za komunikaciju uz moju sliku stoji: Osmijehom možemo postići sve! Možda me to opisuje. Nedavno sam napustila jedno radno mjesto i to mi je bilo jedno od najtraumatičnijih razdoblja u profesionalnom razvoju, no jedna draga osoba mi je tih dana savjetovala da zadržim osmijeh jer je upravo to ono što me čini posebnom. To je jedan od načina kako možemo svi ostaviti trag za sobom jer na druge, pa i nas same osmijeh ima iznimno djelovanje.''
