Prošlo je 20 godina od akcije Oluja i oslobođenja Knina, ali umirovljena natporučnica vrlo slikovito i detaljno opisuje detalje iz tog vremena.


Božena Šimek- Šuplika prva je žena koja je 5. kolovoza 1995. godine ušla u oslobođeni Knin. Iako je od tog trenutka prošlo 20 godina, ova natporučnica u mirovini i danas vrlo slikovito i detaljno opisuje događanja iz razdoblja kada je hrvatska vojska ostvarila svoju najveću pobjedu u Domovinskom ratu.

Ne propustite izravan prijenos sa svečanog događaja iz Zagreba i Knina u utorak, 4. kolovoza od 17 sati na Novoj TV.

'Umor je uzeo svoj danak i pozaspali smo negdje već debelo iza ponoći, a onda se hodnikom prolomila lupa vrata i 'galama': 'Gospodine zapovjedniče, ako odmah ne ustanete, propustit ćete ulaz u Knin!' Bila sam na nogama u djeliću sekunde i u idućem trenutku spremna za polazak, ali i spremna potući se za svoje mjesto u nekom od vozila', prisjetila se za Dnevnik.hr noći s 4. na 5. kolovoza.

A umor je, među ostalim, bio posljedica akcije Oluja koja je za pripadnike njezine 7. Gardijske brigade – Pume - počela 4. kolovoza u 5 sati ujutro.

S dostojanstvom ćemo se sjetiti onih koji su nas učinili ponosnima, a ne poniženima - hvala vam dečki!'

'Bitke su se vodile čitav dan. Motorole su uglavnom šutjele. Približavala se noć i borbe su pomalo jenjavale. U Zapovjedništvu brigade, u Lukama, bdjelo se', prisjetila se - i u konačnici usnulo – do već spomenutog trenutka.

Naravno, Božena je uhvatila svoje mjesto u vozilu zapovjednika brigade. Naoružala se s dva fotoaparata, a džepove napunila filmovima. Uskoro je vozilo prelazilo preko 'Crvene zemlje', putem koji su im, kaže Božena, nezamislivim entuzijazmom utabali njihovi dečki.

'Na samom ulazu u Knin dočekala nas je tenkovska kolona propuštajući vozilo zapovjednika brigade na čelo kolone. Opisivati tih nekoliko preostalih kilometara ostatka puta u kojem se u svakoj sekundi i na svakom metru dešavalo nešto veliko i važno bilo bi predugo', kaže Božena koja i danas pamti osjećaj neopisivog ponosa i navalu adrenalina koji su je preplavili u tim trenucima.

A onda je uslijedilo ono što najbolje opisuju fotografije koje i danas ima zahvaljujući punim džepovima i rukama fotografske opreme.

Put prema tvrđavi

'U centru smo naišli na omanju skupinu ljudi koji su nas uputili prema tvrđavi. Skupilo nas se putem po zapovijedi zapovjednika, 'po sreći', reći će dečki, još nekoliko. Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilač iz Vodica, Edvard Baltić iz Čakovca, pokojni Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica. Svakom minutom rasla je temperatura, a do tvrđave koja nam se učinila k'o na dlanu, nikako doći. Uspuhali smo se po onim stepenicama unatoč dobroj, osobito posljednjih mjeseci izbrušenoj kondiciji. I onda - plato na tvrđavi s jarbolom na kojoj se još uvijek vijorila srpska zastava. Popadali smo na zemlju od umora, navale adrenalina...', priča o trenucima nakon ulaska u grad.

'ŠTO JE PAR KAPI KIŠE ZA HRVATSKU VOJSKU' Oko 10.000 ljudi gledalo generalnu probu, posebno iznenađenje je Mia (12)

Prvi se, kaže, pribrao tadašnji brigadir Ivan Korade.

'Zastavu koju smo nosili sa sobom trebalo je dići na jarbol, ali bit će da je normalno da se u važnim trenucima nešto zakomplicira. Predugo je srpska zastava visjela na ovom mjestu pa se skinuti, onako vezana lancem i lokotom, naprosto nije dala. Zahrđali koloturi nikako nisu popuštali, no jaka pleća i ramena naših dečki izdržala su penjanje jedan na drugog i eto nam još jedne malene, ali tako velike pobjede. Čitavo to vrijeme ja sam, sasvim nesvjesno, škljocala svojim fotoaparatom. Često sam tako radila... pratila događaje kroz objektiv', priča o trenucima tijekom kojih su se iz grada čule vika i pjesma. Veselje se, rekla nam je, razlijevalo čitavom dolinom.

A oni su za zanimanjem čekali ostale sudionike Oluje.

'Nagnula sam se preko betonske ograde gornjeg platoa tvrđave. Pogled mi se zaustavio na generalu Ademiju i generalu Rojsu. U trenutku kad je ugledao ekipu na tvrđavi, general Rojs je pao na koljena lica oblivenog suzama i viknuo prema nama 'možete od mene tražiti sve što god vam mogu dati!' Pristizali su i ostali. Uslijedilo je grljenje, fotografiranje , slavlje', priča.

Idući dan stigao je i predsjednik Franjo Tuđman. Božena je tada već bila toliko umorna da se danas ne sjeća detalja tog posjeta – osim jednog.

'U jednom trenutku predsjednik mi se obratio pitanjem 'a vi ste...?'. 'Narednica Božena Šimek-Šuplika, 7. Gardijska brigada iz Varaždina', rekla sam. 'Sporije ponovite, molim!', sa smiješkom mi se obratio predsjednik. 'Narednica Božena Šimek-Šuplika, 7. Gbr. iz Varaždina, gospodine predsjedniče', ponovila sam, nadam se, laganije. 'I kako neće brzo osloboditi Knin kad ni govoriti ne može sporo?!', nasmijao se predsjednik od srca', prepričava Božena svaki detalj njihovog razgovora.

Mjeseci priprema

A svakom ovom trenutku kojeg se i danas rado sjeća prethodili su mjeseci priprema.

'Da smo na pravom putu oslobođenja tog dijela naše Domovine znali smo već i prije no što se krenulo u oslobađanje Bosanskog Grahova no kad je i taj dio 'posla' dovršen kroz čitavu postrojbu šapatom se provlačila teorija o skorom oslobađanju Knina', prisjeća se Božena koja je u to vrijeme bila pomoćnica zapovjednika za PD u Logističkoj satniji.

A njezin ratni put počeo je prije oslobađanja Knina. Ova po zanimanju medicinska sestra velik dio svog radnog vremena provodila je u operacijskoj dvorani varaždinske bolnice.

'Kako je rat odmicao, a svjesna svojeg iskustva u zbrinjavanju ratnih rana i povreda, odluka o pristupanju HV-u nametnula se sasvim prirodno. Neposredno po osnivanju 'Puma' odluka je sazrela i ja sam se s postrojbom našla na terenu', priča. S Pumama je, kaže, prošla njihov čitav slavni ratni put, a odlučila je i u miru pomoći u dovršavanju onoga što je u ratu započeto – ustrojavanju OSRH – pa je u vojsci ostala sve do odlaska u mirovinu 2006. godine.

A 13 godina ranije, u ljeto 1993. godine, kupila je balerinke koje su postale bitan dio njezine opreme. I o njima danas rado priča.

Priča o jednim balerinkama

'Za vrijeme primirja, u vrijeme kad smo bili stacionirani na području zadarskog zaleđa, u Biogradu sam kupila šarene, cvjetne, zlatnim nitima tkane balerinke. Moja pomalo buntovna reakcija na komentar mojih kolega 'pa to se nosi ljeti na minicu i na dooobro osunčane noge!', bio je samo 'Ok! Ako već ne prije, popiti ću kavu u njima u Kninu kad ga budemo oslobodili'. Doista ni u snu nisam pomislila kako su te riječi na neki način bile proročanske. Ukratko, šire je poznato, te su balerinke ostatak rata uvijek bile uz mene, zlu ne trebalo', kaže. Osim jednom.

'Podrazumijeva se da se o samoj akciji nije smjelo pričati šire, osobito se tom informacijom ne hvaliti familiji u nekom od istina rijetkih telefonskih razgovora. Kako su moje balerinke, stjecajem okolnosti za jednog mog kraćeg boravka u Varaždinu, a zbog zaboravljivosti, ostale doma, nije mi preostalo ništa drugo nego zamoliti moju sestru Đurđicu, koja je u to vrijeme radila u logistici 7. gbr 'Puma' u Varaždinu, da mi ih pošalje prvim kamionom koji će nam dopremati opremu', prisjeća se.

Idući dan rano ujutro, nekoliko dana prije akcije Oluja i oslobođenja Knina, na vratima sobe u kojoj je spavala, pojavila se njezina sestra ruku punih 'sitnica'.

'Velika plastična boca 'varaždinske' vode, domaća kuhana kokoš, pola bočice domaće šljivovice...i balerinke! I više uz konstataciju nego pitanje 'ide se!?', dodala je 'ovo ti je od mame i od mene... da znaš da se tome moraš vratiti!', navodi Božena sestrine riječi. I vratila se.

Knin - grad drugog rođenja

Danas se s ponosom prisjeća teškog, ali i prekrasnog vremena. U međuvremenu se vratila staroj ljubavi, sportu, i posljednjih godina uspješno se bavi streličarstvom.

Knin je, pak, nakon svega ostao grad njezinog 'drugog rođenja'. Nikad neće proći pored njega, a da barem ne popije kratku kavu. Na obljetnicama je redoviti gost.

'Volim sav taj slavljenički šušur i gužvu u kojoj svake godine sretnem nekog kog nisam vidjela od ratnih dana. Na tvrđavi nikad ne znam plačem li ili se osmjehujem jer me preplavljuje i energetski troši svaki zamisliv osjećaj', zaključuje.

Božena se streličarstvom bavi u Streličarskom klubu 'Cekin' i trenutno drži sedam državnih rekorda i dva prva mjesta na prvenstvima Hrvatske u dvorani i na otvorenom. Nada se svjetskom rekordu na otvorenom, a cijelo to vrijeme trudi se streličarstvo približiti mladim ljudima, te svojim ratnim kolegama, posebno osobama s invaliditetom.


Iako u posljednje vrijeme zbog brojnih obaveza manje sudjeluje u radu Udruge ratnih veterana 7. gbr. to je ne sprečava da se s njima druži kad god nađe vremena.


Jedno od pitanja na koje često odgovara je kako je bilo biti žena u Domovinskom ratu. Organizirala je i moderirala okrugli stol na tu temu. 'Rat nitko ne doživljava lako, a žene su tu u posebno osjetljivoj poziciji jer one, osim što su fizički nježnije, uglavnom su i emotivnije. Ili kao što je tom prilikom zaključeno: žene i muškarci kako u ratu tako i u miru jednaki su, ali nisu isti. Prošlo je dvadeset i pet godine od početka rata i dvadeset od njegovog završetka. O braniteljima se piše svakodnevno no ono što se zaboravlja jest da su i žene dale svoj obol u obrani Domovine, bilo kao pripadnice Hrvatske vojske, kroz udruge civilnog društva ili kroz individualni rad', kaže. Trenutno je na čelu projekta koji za cilj ima objavu knjige 'Žene sjeverozapadne Hrvatske u Domovinskom ratu koja će biti sastavljena od priča i svjedočanstava žena koje su dale svoj obol u obrani Domovine.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook