Nedaleko od Ahmića, tek dva kilometra zračne udaljenosti i na samom ulazu u Vitez gotovo se skriva Križančevo Selo, jedva poznato sve do prije dva tjedna, kada je hrvatski predsjednik Ivo Josipović došao odati počast Hrvatima ubijenim u tome mjestu. O Križančevu Selu i onome što se ondje zbivalo uoči Božića 1993. godine i danas se u novinskim arhivima ili na internetu mogu naći tek šturi podaci, uglavnom samo brojka koja govori o 74 ubijena Hrvata, na što podsjeća i spomenik s mramornim križem na samome kraju sela na kojem su upisana imena žrtava te nazivi hrvatskih postrojba koje su branile područje Viteza. U toj općini 1991. godine živjelo je dvanaest i pol tisuća Hrvata.
Pročitajte i ovo
Policija prikuplja dokaze
Užas u Rovinju: Učenica prijavila silovanje na državnom natjecanju
Miljacka
U rijeci pronađeno žensko tijelo: Prijavljeno da je nestala prije deset dana
Dan maturanata
Pripremite se na opsadu grada: Ovom trasom će se kretati kolona, sve će pratiti hitne službe
Čiji je poglavar?
Jeste li znali da papa nije Katolik?
MIROVINSKA REFORMA
Umirovljenicima stiže proljetni poklon, evo kada sjeda na račun: "To je premalo"
U ratu je poginulo čak 780 pripadnika HVO-a, s civilima više od tisuću osoba, a omjer hrvatskih branitelja u odnosu prema broju pripadnika Armije BiH koji su to područje držali u okruženju bio je 1:8. U Križančevu Selu, koje je na početku rata imalo oko 900 stanovnika, od 1966. godine sa ženom živi Franjo Šamija. Taj naizgled vitalni 68-godišnjak zapravo je 70-postotni ratni vojni invalid, teško ranjen upravo u napadu na selo 22. prosinca 1993. U rovovima iskopanim samo pedesetak metara od prvih kuća on je bio pripadnik 92. domobranske pukovnije u koju je raspoređen 8. travnja 1992. godine. Šamija danas kaže kako je napad Armije BiH počeo u ranu zoru te da je bio potpuno iznenađenje za branitelje. 'Dosta je naših odmah izginulo, dio je zarobljen, a zatim u zarobljeništvu ubijen. Tako je ubijen i moj brat', kaže Šamija s mukom se prisjećajući događaja tih dana.
'Živjeti se mora'
Objašnjava kako je ranjen u nogu te da se jedva izvukao prema Vitezu. Završio je u bolnici u Novoj Biloj, a nakon dva mjeseca čekanja na dopuštenje bošnjačkih vlasti prevezen je u Zagreb, gdje je liječen u bolnici 'Dubrava'. Žena mu je ostala u potpuno blokiranom Vitezu i tek je nakon mjesec dana uspjela preuzeti posmrtne ostatke Franjina ubijenog brata. Šamija pokazuje na susjednu kuću u kojoj je živio njegov rođak Drago. 'Njemu su poginula dva sina, a Drago se nakon rata odselio u Knin', kaže Franjo i dodaje kako je u Kninu novi život potražilo još prijeratnih stanovnika pitomoga Križančeva Sela. Franjo Šamija, za razliku od njih, odlučio je ostati u selu koje danas ima oko 600 stanovnika. Obnovio je skromnu obiteljsku kuću, a živi od invalidske mirovine koju dobiva iz Hrvatske. 'Živjeti se mora, a najteže je onima koji su u ratu nekog izgubili', odgovara Šamija na pitanje kako se danas živi u Križančevu Selu.
Dodaje kako mu je jedino žao što za zločine koji su ondje počinjeni do danas nitko nije odgovarao. 'Krivo mi je što se jednima sudi, a drugima ne. A svi su radili zločine. I svima koji su za njih krivi treba suditi', kaže Šamija. Na kraju dodaje kako mu je drago što je predsjednik Josipović bio u Križančevu Selu te da je ljut na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića što i on to nije učinio. Nedaleko od Šamijine kuće je novi dom umirovljenika, izgrađen nakon rata, te Osnovna škola 'Dubrave'. Dragana Šantić i Andrea Čalić učenice su osmog razreda i rođene su nakon rata. Kažu da vole Križančevo Selo, no ipak bi željele nekamo otići, i to što prije, već u srednjoj školi. 'Ja bih negdje na Zapad', kaže Dragana i objašnjava kako to može biti Hrvatska ili neka zapadnoeuropska zemlja. Andreji je i to preblizu pa kaže da bi dalje od Europe, 'preko oceana'. U Križančevu Selu ostala bi ipak jedna njihova kolegica, koja nije željela reći svoje ime. 'Ne treba. Samo da znate da je meni ovdje lijepo. I da ima netko tko želi ostati', rekla je.
Križančevo selo našlo se tijekom borbi u Lašvanskoj dolini krajem 1993. na meti posebno okrutnog i divljačkog napada Armije BiH. Bili su to siloviti, topništvom podržani naleti postrojbi Armije BiH iza kojih su ostajala tijela žrtava, uništene kuće i gospodarske zgrade. Zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a, pukovnik Williams, izjavio je da su vojnici Armije BiH u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine ubili 74 Hrvata kazavši da je taj podatak dobio u štabu III. korpusa Armije BiH. Tijekom posjeta općini Vitez čelnik britanskog bataljuna UNPROFOR-a izjavio je da se na području sela Počulica, devet km sjeveroistočno od Viteza nalaze dvije masovne grobnice i da je u jednoj 38, a u drugoj osam tijela Hrvata, žrtava bošnjačkog pokolja. (Hina)