U velikoj plavoj dvorani, u kojoj se vode verbalne bitke o raznim segmentima naših života u Europskoj uniji, sjede eurozastupnici. Ali da bi oni uopće ušli u verbalni ring s kolegama, potrebne su velike pripreme. U tim pripremama značajan angažman imaju asistenti koji su dočarali kako izgleda njihov posao i život.


"Kad sam pripremala jednu temu o kojoj se govori na ovoj plenarnoj sjednici, uzela sam pročitati uredbu, ali nakon prvog čitanja nije mi bilo ništa jasno - taj jezik, način izražavanja nisam uopće razumjela", požalila sam se tijekom siječanjske plenarne sjednice u Strasbourgu Nikoli Turčinovu, asistentu europarlamentarke Biljane Borzan.

Nikola je inače profesor povijesti i engleskog te se nasmijao na moju primjedbu ispričavši mi svoju anegdotu s prvim susretom pravno-birokratskog jezika europskih institucija: "Ja sam profesor engleskog, ali kad sam čitao uredbe prvi puta mislio sam 'kakav je ovo jezik, kakav je ovo engleski?' No kad pročitaš dovoljno takvih dokumenata, razumiješ ih puno lakše", govori mi Nikola nastupom koji ulijeva povjerenje. Jedan od njegovih radnih zadataka u uredu Biljane Borzan jest i da sve te jezične zavrzlame pojednostavi kada šalje priopćenja medijima ili priprema izjave, govore, argumente za odbore i sjednice.

Nije ondje zamršen samo jezik, nego i labirinti hodnika koji spajaju urede i zgrade. Nikola mi priča urbani mit koji kruži među zaposlenicima, a to je da je tu golemu građevinu projektirao arhitekt koji se inače bavi dizajniranjem zatvora te stoga ona ima toliko labirinata za koje vam se čini da vas žele zadržati u njoj, da ne pobjegnete. Svjestan da se radi o mitu, priznaje da mu je priča toliko fora da nije želio razbiti tu predodžbu istražujući činjenice. 

Nikola Turčinov, asistent Biljane Borzan u Europskom parlamentu (Dnevnik.hr)

(Nikola, spoiler alert!) Međutim, istina je ponešto drugačija. Kompleks spojenih zgrada dizajnirao je tim arhitekata koji je, prema navodima The Culture tripa, objasnio da je ideja za formu građevine bila prikazati otvorene odnose s dijelovima koji stoje kao samostalne strukture zapravo jedinstvene kompozicije. Stakleni zidovi pritom odražavaju transparentnost kao jedan od glavnih karakteristika Europske unije.

Nikoli, koji jedan tjedan u mjesecu radi u Strasbourgu, odlazak iz Bruxellesa pada nešto teže. U Belgiji, naime, ima suprugu i 2,5-godišnju djevojčicu. Često slušamo kako odvojenost od djeteta u većim vremenskih razdobljima teško pada majkama, umjesto da koristimo izraz roditeljima, jer za Nikolu nije ništa lakše odvojiti se od svoje kćeri nego što bi to bilo njegovoj supruzi ili bilo kojoj majci u odnosu na oca. "Vidim, kad me nema duže vrijeme, kao da moram pridobiti njezinu naklonost više nego kad smo češće zajedno. Naravno, nije mi to lako", kaže Nikola.

U brak je stupio nakon što se već doselio u Bruxelles, a jedna crtica posebno ga veseli kada se sjeti dana vjenčanja. "S obzirom na to da smo živjeli u Bruxellesu, odlučili smo brak sklopiti ondje. Kad je počela ceremonija, matičar je počeo čitati na hrvatskom. Bio je to iskrivljeni i pomalo smiješan hrvatski. Pitali smo ga zašto čita na hrvatskom kad smo u Belgiji. On je odgovorio da smo prvi par iz Hrvatske koji sklapa brak u njihovoj općini, pa su nas htjeli iznenaditi, izaći nam u susret i ceremoniju održati na našem jeziku. To je bilo lijepo. Osjećali smo se prihvaćeno. Zapravo, nikada nisam u odnosima s ljudima primijetio da bi se prema nama ponašali drugačije zato što nismo Belgijanci. Čak smo sada poziv na lokalne izbore dobili na hrvatskom. Vjerojatno su i drugi građani EU-a dobili na svom jeziku, ali lijepo je znati da cijene i tvoje porijeklo", ispričao je Nikola.

Ana Laća

Nekoliko sati nakon što je na Kosovu ubijen srpski političar Oliver Ivanović, Tonino Picula, šef Zajedničkog parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje EU-a i Kosova, trebao se sastati s novim zastupnikom u Europskom parlamentu koji prvi put kao član sudjeluje u radu odbora Lukasom Mandlom u velikom lobiju Europskog parlamenta u Strasbourgu. Zbog velike gužve koja je ondje za vrijeme pauze vladala, teško je bilo pronaći i prepoznati čovjeka kojeg nikada prije nije vidio uživo. Vrlo efektivno uskočila je njegova asistentica Ana koja je u manje od minute pronašla Mandla i pokazala Piculi gdje se nalazi.

Visoka i vitka, bistra politologinja specijalizirana za javne politike Ana Laća tih je dana u Strasbourgu bila desna ruka Tonina Picule. Jedina je zaposlena u uredu u Bruxellesu, zbog čega ga prati na sve plenarne sjednice u Strasbourgu.

"Kako si ga tako brzo pronašla?" pitam je jer smo upravo u trenutku kada ju je Picula zamolio da ga podsjeti kako izgleda novi član Odbora prolazile pokraj lobija.

"Vidjela sam ga na slici. Posao mi je da saznam kako izgledaju svi s kojima ćemo surađivati", smije se ona. Često i sama provjerim na fotografijama kako netko izgleda, ali i dalje mi to nije garancija da ću čovjeka prepoznati, barem ne tako brzo. Stoga sam pomalo impresionirana njezinom snalažljivošću.

Dok prolazimo užurbanim hodnicima zgrade Louise Weiss, jedne od nekoliko poveznih zgrada Europskog parlamenta, i razgovaramo o njezinu poslu, svakih nekoliko metara netko od prolaznika zastane kako bi se pozdravio s Anom, zaželio joj sretnu novu godinu, pitao kako je provela praznike.

"You look tanned" primijetio je njezin škotski kolega koji ju je susreo na hodniku. Ona mu odgovara kako jest pomalo.

"Što ti je rekao?" pitam je jer nisam sigurna da sam dobro čula.

"Kolege iz Škotske uvijek se žale na manjak sunca nama koji dolazimo s Mediterana", objašnjava mi Ana koja je rodom iz Šibenika i kaže da onamo odlazi kad je slobodna.

Ana Laća, asistentica Tonina Picule u Europskom parlamentu (Dnevnik.hr)


Kao i svi asistenti europarlamentarnih zastupnika, Ana živi na više adresa. Primarni joj je ured u Bruxellesu, ali jednom mjesečno na tjedan dana Europski parlament svu svoju logistiku seli na plenarne sjednice u Strasbourg. Tako zastupnici i njihovi asistenti svoj život na tjedan dana sele iz Belgije u Francusku. Osim toga, petak je za zastupnike rezerviran za terenski rad, tako da tim danom ponekad asistenti s njima putuju u Zagreb. Kako je Ana rodom Šibenčanka i slobodne dane voli provoditi u svom rodnom kraju, može se reći da živi na čak četiri adrese. Koliko energije to crpi? "Život u kovčegu dio je paketa koji ovaj posao nosi sa sobom. Stalne selidbe crpe dosta energije, posebice u Strasbourgu gdje se radi do kasno u noć, ali s vremenom stalna pakiranja i putovanja postaju rutina, pa se i priprema za putovanja obavi brže", rekla je.

Prilično zanemaren u hrvatskoj javnosti, Europski parlament donosi smjernice u kojima će se razvijati društvo članica EU-a, pa tako i hrvatsko, a Ana je jedna od onih koji pripremaju odgovore, argumente, govore koji će ondje biti održani. Pitam ju je li posao asistenta više politički ili birokratski. "Pomalo oboje. Ovisi koji asistent dobije koje zadatke. Neki su više političke, a drugi više birokratske naravi. Moj se posao u najvećoj mjeri sastoji od praćenja rada odbora i delegacija te zakonodavnog rada na dokumentima za koje je zastupnik zadužen", objašnjava Ana.

Ističe da život piše svoje priče, jer njezina je želja bila baviti se sportskim novinarstvom. Ali kad je upisivala fakultet Političkih znanosti na kojem su dva smjera, novinarstvo i politologija, na nagovor profesora upisala je politologiju. Iskustva studiranja na tom smjeru jednostavno su je umjesto u pravcu sportskog novinarstva vodila do bavljenja javnim politikama. "Potpuno neočekivano specijalizirala sam se za područje fiskalne decentralizacije. I dalje pratim sport i ne odustajem od želje da se aktivnije bavim pitanjima vezanim uz sport", kaže Ana.

Iako je zaposlena u uredu stranačkog zastupnika, Ana nije učlanjena ni u jednu stranku. "Suradnja sa zastupnikom traje već devet godina, a započela je u sklopu programa volontiranja u Saboru za studente politologije i prava. Slučajnim odabirom zastupnik Picula postao je moj mentor i od tada uspješno surađujemo", kazala mi je. Prije nego što je počela raditi posao u uredu europarlamentarca, Ana je radno iskustvo stekla na Sveučilištu u Vilniusu, u Europskoj komisiji, agenciji Grayling na provedbi projekta povodom hrvatskog pristupanja EU-u te honorarno kao predavač i na provedbi međunarodnih projekata financiranih iz europskih fondova.

Alen Halilović

Alen Halilović mladi je stručnjak za EU fondove iz ureda eurozastupnice Ivane Maletić. Po struci ekonomist, na mjesto asistenta nije došao iz stranačkih redova, već radom u struci.

Na prvi pogled Alen izgleda kao tipični primjer uzornosti birokratske discipline europskih institucija, ali iza odijela i kravate, savršeno ulaštenih cipela i naočala, nalazi se sasvim pristupačan, susretljiv, drag i ljubazan dečko.

Dok smo tražili mjesto s dobrim svjetlom, ali i pozadinskim ambijentom za fotografiju, Alen se ponešto više gubio labirintom isprepletenih i kružnih hodnika nego njegovi kolege s kojima sam prethodno razgovarala. Razlog tome leži u njegovu kraćem stažu u tom kompleksu strasburške građevine. U uredu gospođe Maletić radi od rujna prošle godine i još se navikava na zamršenost putova tog velebnog zdanja u Strasbourgu.

Kaže da je zaljubljenik u posao s EU fondovima te mu eventualni prestanak rada na mjestu asistenta u Europskom parlamentu ne bi predstavljao problem jer su stručnjaci za to područje vrlo traženi. Asistenti europarlamentaraca, naime, vezani su za svoje zastupnike, a ako zastupnik na izborima ne dobije novi mandat ili iz nekog drugog razloga prestane njihov rad u Europskom parlamentu, i asistenti automatski gube posao.

Alen ističe da je svjestan toga, ali kako već ima iskustva s radom u Parlamentu, ali i ekonomiji, za ponovni se pronalazak posla ne boji.

Alen Halilović, asistent Ivane Maletić u Europskom parlamentu (Dnevnik.hr)


Rodom Istrijan, s trenutačnom adresom na relaciji Bruxelles – Strasbourg –Zagreb, kaže da mu je u budućnosti cilj vratiti se u Hrvatsku. "Svaki put kad sletim u Zračnu luku Franjo Tuđman, osjetim olakšanje, smanjivanje razine stresa", kaže ovaj 31-godišnjak koji kao i ostali njegovi kolege za Hrvatsku, iako svjesni njezinih mana, imaju riječi hvale, pa i kad je uspoređuju s državama duže demokratske povijesti.

"Ponekad nismo ni svjesni što imamo u Hrvatskoj. Prvenstveno, tu je sigurnost koju uzimamo olako", priča mi Alen dok razgovaramo o briselskim i strasburškim ulicama kojima patrolira do zuba naoružana vojska, doduše manje nego prije nekoliko mjeseci ili godinu dana, ali sam prizor vojnika s puškama na ulici nije ugodan jer razvija svijest o tome da se negdje vrlo blizu krije potencijalna opasnost u kojoj možete stradati.

Kako je to uskladiti privatan i poslovni život u okruženju koji ne samo da je radno dinamičan i zahtjevan već od vas zahtjeva da živite na više adresa, Alen kojeg u Zagrebu čeka zaručnica, kaže da nikada zapravo ne može isključiti ni jedno ni drugo.

"Dok sam na poslu, dok radim, ne mogu zanemariti da ću se uskoro oženiti, da pripremam vjenčanje. Ali ni dok sam kod kuće, ne mogu isključiti svijest o tome da moram biti na raspolaganju, da imam posao koji od mene zahtjeva određen angažman", rekao je.

Iako rad s europskim fondovima mnogima neće zvučati primamljivo i kao nešto čemu bi se netko strastveno posvetio, već više kao birokracija koju, eto, morate "skinuti s kičme" ako želite da vam se projekt izdašno sufinancira, Alen izgleda kao da zaista uživa u tome što radi. Čak opisuje da postoje trenuci u uredu kad se opusti toliko da izuje cipele i po mekanom tepihu hoda bos.

Jasmina Černeka

Dok smo sjedili u lobiju zidova oslikanih upečatljivim bojama i motivima, okruženi šarolikim društvom, od ljudi koji su kuckali po tastaturama svojih laptopa, do opuštenih turista u razgledavanju Parlamenta, među kojima su bila i djeca koja su prilegla na mekanu kružnu klupu, intervju koji se pretvorio u razgovor dosegnuo je razinu ugodnosti na kojoj zaboravite na vrijeme i obveze.

Taj sam intervju vodila s mladom Istrijankom Jasminom Černekom, asistenticom u uredu eurozastupnika Ivana Jakovčića. Ondje se bavi uglavnom, kaže, administracijskim poslom, manje povezanim s političkim djelovanjem. Zadužena je za organizaciju događanja u zastupničkom uredu te sudjelovanje europarlamentarca na ostalim izvanparlamentarnim eventima. Organizira i studijske posjete zainteresiranih građana Europskom parlamentu te brine za  arhivu ureda i pripremu parlamentarnih aktivnosti.

Njezin put do Europskog parlamenta počeo je prijavom na jedan od projekata Europske unije za mlade – Eurodyssée, a dalje su se stvari odvijale u smjeru rada u europskim institucijama. Ni ona kao ni mnogi kolege koji rade kao asistenti nije pripadnica ni jedne stranke, nego je posao dobila zbog svoje struke – komunikologije.

Jasmina Černeka, asistentica Ivana Jakovčića u Europskom parlamentu (Dnevnik.hr)

Pitam je kako izgleda život na više adresa, koji je tako postavljen ne zbog privatne potrebe ili osobne želje nego zbog prirode posla. "Nije to neki problem. Takav je posao", kaže ova 28-godišnjakinja ističući da se ne radi o tome da je lako, nego o načinu na koji sami gledamo na izazove koji se stavljaju pred nas. "Sve je u perspektivi. Ako nešto prihvatite i vidite u tome određene prednosti, ne gledate na to kao na problem", kaže Jasmina.

Pritom mi na primjeru pokazuje nešto na što bi u hrvatskom društvu još mogli poraditi, a to je da rad na više adresa podrazumijeva rad s puno širim spektrom ljudi, što pak podrazumijeva mnogo više susretanja s većim brojem različitih ljudskih mana i prednosti nego u prosječnom poslu ili okruženju. A upravo ta dinamika i života i posla ne ostavlja prostora za bavljenje tuđim manama, nego upravo suprotno – njihovim prednostima. "Stereotipi su često točni. Točno je da su, recimo, pripadnici neke nacije sporiji. Ali onda se ne fokusiramo na sporost koju ta osoba ima, nego na njezine prednosti, pa joj u skladu s tim i dodjeljujemo zadatke za koje znamo da će ih obaviti uspješnije. Imam prijateljicu Njemicu i potpuno je točno ono što se obično govori za Nijemce. Kod njih sve mora biti strogo točno, jako su disciplinirani. I to tako prihvatite. A onda opet zna biti trenutaka kada ta prijateljica svjesna te svoje karakteristike, odluči, doduše jako rijetko, odstupiti od svog uobičajenog ponašanja I kaže na primjer: 'Neću to napraviti sada, nego sutra'", ispričala je Jasmina.

Zahtjevan radni ritam nije ju obeshrabrio da se u slobodno vrijeme bavi raznim aktivnostima. Među njima su sport i satovi salse, na kojima se, kaže, najbolje opusti.

Jasmina ističe bogatstvo multikulturalne briselske okoline, grada u kojem zbog posla provodi ponajviše vremena. "Često se za istom večerom nađu ljudi koji govore različitim jezicima, onda nađemo jezik kojim govorimo svi. Isto tako, dogodi se da ljudi za istim stolom govore različitim jezicima i svi se razumiju. A kad je vrijeme za zdravicu, uvijek nazdravimo na jezicima svih prisutnih", kaže Jasmina koja je svoje mjesto pod suncem, barem za sada, pronašla upravo u jednoj tako šarolikoj okolini.

Antonia Ćurdo

U timu europarlamentarke Dubravke Šuice od listopada prošle godine je 23-godišnja Splićanka Antonia Ćurdo. Za Dnevnik.hr ova politologinja opisala je kako izgleda radni dan asistenta: "Doista je raznolik. U Bruxellesu se sastoji od praćenja parlamentarnih odbora, pisanja, istraživanja, te pripreme materijala, dok u Strasbourgu prisustvujemo najzanimljivijem zakonodavnom dijelu Parlamenta – plenarnoj sjednici. Što se radnog vremena tiče, dovoljno je reći da često dođem ujutro dok je još mrak te odlazim kući navečer po mraku. Toliko je posla, raznih aktivnosti i susreta s nizom zanimljivih ljudi da ni sama ne primijetim da je dan već gotov."

Sve to prožeto je multikulturalizmom. "Kad kao mlada osoba radite u instituciji čijim hodnicima svakodnevno prolazi tisuće ljudi – od utjecajnih europskih političara, stručnjaka pa do mladih stažista i studenata – sve vas to inspirira i pruža veliku želju za radom i učenjem. Osjećate se počašćeno zbog pružene prilike, međutim taj je rad često vrlo težak, naporan i zahtjevan. S obzirom na moju struku, ovo vidim kao idealno iskustvo povezivanja teorijske razine znanja koju sam dobila na fakultetu s praksom i provedbom politike i zakona na najvišoj razini – onoj Europskog parlamenta. Tu iz prve ruke vidim kako zastupnici imaju priliku svojim radom utjecati na pozitivne promjene u društvu, koje se, nakon donošenja zakona u Bruxellesu, odražavaju i na građane u matičnim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. U međunarodnom okruženju i multikulturalnoj sredini svakodnevno učimo mnoštvo novih stvari i stječemo različita iskustva, no najvrjednije je ipak kad u uredu u kojem radite pronalazite motivaciju i podršku, kao što je to slučaj u uredu zastupnice Dubravke Šuice."

Antonia kao i ostali asistenti živi na više relacija, što opisuje hektičnim, ali za Belgiju ima samo riječi hvale. "Belgija je prekrasna zemlja iz koje je vrlo lako otputovati u bilo koji dio Europe ako se za to nađe vremena. Uz vrlo intenzivan radni tjedan, vikend je vrijeme za predah, izradu plana za sljedeći tjedan kako bi on organizacijski protekao što bolje. No najljepše je ipak otići u Hrvatsku, podijeliti iskustva s prijateljima i obitelji te 'napuniti baterije' za nove radne pobjede!" zaključuje Antonia.

Antonia Ćurdo, asistentica Dubravke Šuice u Europskom parlamentu (Dnevnik.hr)