Gospodin Branko Podhraški (68) predstavnik je suvlasnika stanara u neboderu u zagrebačkom kvartu Travno oko šest godina. U mirovini je, mjesečno za ovaj posao dobiva 1500 kuna, a na raspolaganju stanarima je 24 sata na dan. "Znate kako je s ljudima raditi. Zahtjevan je posao. Radno vrijeme ne postoji, dizanje je i u ponoć, u noćnim satima... Ovome ne grije radijator, pa odi gore odzrači ga, pogledaj što se događa, obavijesti hitne intervencije...", samo je djelić onoga što Podhraški svakodnevno obavlja.
Pročitajte i ovo
Kao najgore u poslu ističe neinformiranost ljudi, pričanje po kuloarima, umjesto da dođu i sjednu kod njega i pitaju što ih zanima. "Stanari misle da predstavnik suvlasnika mora sve znati, a oni po katovima ne žele reći koliko ima prijavljenih za vodu, čiji je to namještaj bačen na stubište. Problem je voda, nered po katovima i stubištu kao i u smetlištu. Ljudi ne zaključavaju ulazna vrata, smetlarnik... Krupni otpad ne bacaju gdje treba, papir ne bacaju u kontejner za papir. Ljudi su zatvoreni u svoje "hramove", a ne shvaćaju da čim su stupili pred ulaz u neboder, da je sve to naše zajedničko - od ulaznih vrata do antene na krovu. U svemu imamo udio. Sve što se razbije, sve to ide iz naših džepova, iz pričuve - potrgana ulazna vrata, tipke u liftovima", objašnjava naš sugovornik.
Stalno je na raspolaganju stanarima, nema nikad stanke. "Poznajem kuću kao svoj džep. U zgradi sam od prvog dana. Koliko se puta dogodilo da sam iz kreveta izletio kad je trebalo pomoći."
No bilo je i neugodnih iskustava s nekim stanarima. "O, bilo ih je. Napraviš im dobro, nađeš izgubljene ključeve koje su izgubili u smetlarniku. Ja napišem na oglasnu ploču je li tko izgubio ključ i čuvam ga, da bi me žena napala da sam mogao provaliti u njezin stan. Zato ključeve više ne primam. Neugodnosti ima jako puno. Ljudi su nezahvalni, lažljivi, pokvareni; dok te trebaju, onda su ljubazni, a kad te ne trebaju, onda te ni pozdraviti neće. Pa mi smo obitelj - 131 stan, pa kaj je to?" pita se Podhraški, koji je u neboderu na raspolaganju za više od 240 stanara.
Kako kaže, prema stanarima nastoji biti smiren, unatoč svemu što doživi od njih. "Bilo je i udaraca u glavu od nekih stanara", prisjetio se.
Problemi na sve strane
Naš drugi sugovornik, Branko Kunović (49), predstavnik je suvlasnika stanara u zagrebačkom kvartu Dugave već sedam godina. U vojnoj je mirovini, pa ima vremena brinuti o zgradi i biti na usluzi stanarima. Kako nam je rekao, da je zaposlen, sigurno ne bi radio ovaj posao koji zahtijeva stalnu angažiranost i prisutnost. "Moje je mišljenje da ako se ne daš sto posto u ovaj posao, ne možeš opstati. O svojem ulazu predstavnik suvlasnika stanara trebao bi skoro sve znati, a ono što ne zna, trebao bi saznati u "hodu". Ovaj posao ne zahtijeva neku ekstra snagu, no svakako moraš znati jako puno o svom ulazu iz razloga kad pukne cijev da znaš sa kojim stanom se spaja, gdje je u podrumu glavni ventil od te vertikale... U slučaju zastoja lifta moraš znati što i kako napraviti u tom trenutku. Izvan ulaza moraš znati gdje su šahtovi s brojilima. Moraš biti naoružan živcima prilikom odlaska u Gradsko stambeno, Holding, Vodovod, Toplinarstvo - to je pod obvezno", priča Kunović, kojem je taj dio kontakta s gradskim poduzećima izuzetno naporan.
Što se tiče odnosa sa stanarima, tvrdi kako se s vremenom navikao na stalno zivkanje zbog problema s vodom, grijanjem i sličnim problemima. "Ono što mogu riješiti - riješim, a što ne mogu - nije do mene, nego do ustaljenog nerada unutar određenih gradskih firmi. 14 godina sam proveo u OSRH-u u 1.gardijskoj brigadi Tigrovi kao profesionalni vojnik i tu sam stekao vještine rada sa ljudima. Do sada nisam imao neugodnih iskustava s obzirom na to da sam ulaz preuzeo sa 80 tisuća kuna minusa i u katastrofalnom stanju od prošlog predstavnika", opisao je svoj odnos sa stanarima, kojih u njegovu ulazu, na devet katova, ima oko 220.
No kao što svaki predstavnik suvlasnika ima neki specifičan problem u zgradi, tako i Kunović ima, u njegovu slučaju - naplatu vode. "Iz nepoznatog mi razloga 36 stanova dobiva račun za vodu oko 110 kuna po članu, dok recimo 54 stanova dobivaju cca 80 kuna po članu. Tražio sam od Vodovoda sve moguće i nemoguće provjere, tražio sam i od upravitelja iz GSKG-a da mi riješe taj problem, no, evo, i dan-danas Vodovod me ignorira i ovom manjem dijelu stanara naplaćuje vodu doslovno "odoka", a u računu piše da je to njihova procjena potrošnje. Tražio sam da mi objasne ti uhljebi iz Vodovoda na koji način naplaćuju ovom manjem dijelu stanova skoro duplo više vodu nego nama kojih ima duplo više, no konkretan odgovor nisam dobio", potužio nam se Kunović, dodavši kako mu je najgore bilo kad je uvidio koliko su predstavnici stanara nemoćni kad od institucija traže pomoć.
I za kraj, pitali smo ova dva imenjaka ima li uopće nešto pozitivno i lijepo u njihovu poslu zbog čega ga i dalje rade.
Branko Podhraški: Kad dođe čovjek koji je došao prošle godine i rekao mi - svaka vam čast, ja taj posao ne bih radio ni minutu za 10 tisuća kuna, koji poštuju i cijene taj rad. Ali imaš takvih koji su uvijek nezadovoljni. Vjerojatno sami sa sobom, pa onda i sa cijelim svijetom. Nisam ja odgajatelj da nekog učim životu. Najviše mi je drago što sam uspio napraviti platformu za tjelesne invalide u zgradi. Sad dođu direktno iz lifta na platformu, spuste se i odmah su vani.
Branko Kunović: Kada sam preuzimao dužnost predstavnika suvlasnika stanara, objasnio sam stanarima u kakvom je lošem položaju stubište (financijsko i općenito) te naveo koje stvari mislim odraditi - to je bilo moje kao obećanje. Razgovarao sam s nekim stanarima o svojoj mogućoj ostavci te su mi sugerirali da i dalje nastavim raditi ovaj posao s obzirom na to da sada već poznajem stubište i svu problematiku bolje od ikoga, i upravo me ta spoznaja drži i dalje na ovoj poziciji.
