Prikazivanje \"Rome\" (Foto: Getty Images)
Prikazivanje \"Rome\" (Foto: Getty Images)

"Roma" Alfonsa Cuaróna podigao je prašinu time koliko je različit od njegovih prijašnjih filmova, ali i svojom navodnom kvalitetom. Osvojio je Zlatnog lava u Veneciji za najbolji film, a na Zlatnim Globusima je osvojio nagradu za najbolji film te redatelja. No, ovog puta se pokazalo da dodjele filmskih nagrada nisu nužno stvarno ogledalo inovativnosti i kvalitete filma.


Nakon uspješnica „Gravitacija“, „Djeca čovječanstva“ i „I tvoju mamu također“, Cuarón je svojim novim filmskim uratkom promijenio izričaj te se upustio u avanturu stvaranja art filma koji svojim stilom, scenarijem i režijom svakako više pripada europskoj nego američkoj kinematografskoj produkciji. „Roma“ je nastao u koprodukciji SAD-a i Meksika, te je predstavljen kao Netflixov film.

Vezani članci The Ballad of Buster Scruggs 1 Tarantinovski krvav omnibus braće Coen koji romantizira Divlji zapad: Bizarno dovitljiva posveta vesternu plijeni pažnju "Hladni rat" novi je film Pawela Pawlikowskog Hladni rat: Priča o ljubavi koju je komunizam prognao preko granice, no ona ipak pleše na njegov ritam

Zaprimio je hvalospjeve kritike koja ga je proglasila najljepšim toplim ljudskim filmom 2018. godine. Generalni prijem u svakom slučaju nije pogriješio u jednom – to je doista priča o ljudskim životima. Je li najljepša i najtoplija priča ispričana u povijesti filma? Apsolutno nije.

Hype koji je stvoren oko ovog filma usitinu je neopravdan. Krunski dokaz kako marketing i dobro brendiranje mogu učiniti čuda za prijem filma.

Izvana lijepa, iznutra isprazna - nijema filmska ljepotica

Svakako se mora naglasiti da je „Roma“ vrhunsko ostvarenje filmske fotografije. Svaka scena je odmjerena, dobro promišljena, crno-bijela fotografija uz toplu svjetlost stvorena je kako bi odaslala dojam sjećanja, nježne nostalgije za životom u Meksiku 1971. Efekt sjećanja prenosi se gledatelju vrlo uspješno. Gledanjem „Rome“ publika kao da utone u svijet kinematografskih snova. Nježni filtri, minuciozna fotografija, šturi dijalozi i bezizražajna lica, detalji iz svakodnevnice - skup je to karakteristika koje „Romu“ čine estetski vrlo lijepim filmom.

Je li to dovoljno? Je li apsolutno pomanjkanje razrade karaktera likova, njihovih motivacija, razmišljanja, pozadina, apsolutno pomanjkanje sadržajih dijaloga učinilo „Romu“ bogatijim ili siromašnijim filmom? 

Svakako siromašnijim. „Roma“ je nijema filmska ljepotica. Načelno očaravajuća, no sadržajno potpuno isprazna. 

Cuarón je prije premijere filma objašnjavao kako je njegova motivacija za realizaciju ove priče bilo njegovo vlastito iskustvo odrastanja u Meksiku uz kućne pomoćnice čije je živote pratio gotovo kao svojevrsne avanture. Njihove osjećaje, zaljubljivanja, svakodnevnicu doživljavao je egzotičnim prozorčićima u svijet odraslih kojemu još nije pripadao.

„Roma“ je trebala poslužiti kao posveta tim sretnim trenucima djetinjstva. Njegova sjećanja prenijeti široj publici kako bi i ona osjećala dio njegove nostalgije za Meksikom 1970-ih.

No, želje su jedno, a stvarnost drugo. Tako je „Roma“ potpuno lišena intime i životnosti svakodnevnice glavne protagonistice Cleo. Cleo služi kao domaćica u građanskoj obitelji. Njen život gotovo je u potpunosti posvećen tuđoj djeci, kuhanju i spremanju za druge ljude. Njen život se kroz prizmu onoga što nam se nudi u „Romi“ čini kao život mjesečara koji besvjesno lunja meandrima života bez da razmišlja o posljedicama, uzrocima, željama, nadanjima.

Bez jasno iskazanih osjećaja. Beskarakterno. Nijemo. I točno u tome se krije razlog zašto je ovaj prije veliki podbačaj, a ne uspjeh.

Glas glavnog lika filma ostaje potpuno neizrečen. Ono što Cuarón u najboljem slučaju nudi gledatelju su jedna ili dvije šture i nezanimljive rečenice svakih deset minuta. Iako takav pristup može biti dojmljiv, možemo mu možda pripisati simbolična značenja. Tako bi šutnja Cleo mogla značiti njenu nemogućnost i nespremnost da preuzme kontrolu nad vlastitim životom. Ili pak simbolizirati podčinjen položaj u kojem se nalazi jer društvo u kojem živi ne doživljava glasove ni živote kućnih pomoćnica.

Jedini iole zanimjivi karakteri „Rome“ zapravo su likovi muškaraca i to negativaca. Film je prikazan iz potpuno ženske perspektive u kojoj muškarci redom tumače negativce koji napuštaju žene, odbijaju plaćati alimentaciju, iskorištavaju mlade služavke itd.

Iako bi načelan potez prikaza života iz ženske vizure bio pozitivan odmak od dominantne muške perspektive koju obično gledamo, ukoliko je to napravljeno tako da su žene više-manje potpuno beskičmenjački prikazane, a muškarci utjelovljuju svu zloću i nečist tog meksikanskog svijeta od prije 40 godina, bolje bi bilo da se sve skupa zaobišlo u širokom luku.

Skupo produciran omaž monotoniji

U svakom slučaju, od filma koji je dobio prestižne nagrade za najbolji film 2018. očekivalo bi se značajno bolji pristup razradi likova. Namještanje pozicija kamera 45 minuta prije snimanja svakog kadra doista je impresivan pothvat koji je rezultirao prekrasnim vizurama i portretima protagonista, no problem je što ispod tih portreta – nema ničega.

135 minuta filmske (ne)radnje u režiji jednog velikana trebalo je rezultirati impresivnijim i intrigantnijim djelom. Jedan od onih filmova koji svi hvale, no tko zapravo uživa gledajući ga? U posljednjih pet minuta filma odvije se jedina emotivna scena koja može izazvati reakciju publike. Vrijedi li za tih pet minuta istrpiti prvih 130?

Vaše dragocjeno vrijeme bolje poklonite klasicima europske kinematografije koja doista obiluje remek-djelima, a preskočite ovaj Netflixov pretenciozan omaž monotoniji života.

Tko je sve nominiran za dodjelu nagrada Oscar 2019 pogledajte OVDJE. 

Izgleda upola mlađe: 60-godišnja pjevačica objavila fotografiju bez šminke, pokazala lice bez bora ali i novu boju kose

Omiljeni pjevač operiran u Njemačkoj, podršku mu iskazao i slavni nogometaš: "Vremenom mi se pogoršalo stanje"

Slavna ljepotica javno priznala: "Vjerojatno ne bih bila s dečkom da nema novaca"