Nešto se čudno, i ne nužno negativno, dogodilo u svijetu žestoke glazbe. Jer kako drugačije objasniti da su se tisuće i tisuće ljudi diljem planete uspjele identificirati s grupom čijim članovima nikad ne vide lica te ih ne zovu imenima već rednim brojevima? Slipknotu je takav odnos prema publici upalio, za razliku od GWAR-a, Mudvaynea i Mushroomheada, grupama koji su također gajile maskirani imidž, ali nikad im nije pošlo za rukom zavesti mase.
Obožavati bend za koji ne znate kako izgleda nije bio nikakav problem za tri tisuće ljudi koji su se u utorak navečer natiskali u malu dvoranu Doma sportova i čekali da ih devet glazbenika iz Iowe, od Nule do Osmice, bukom izbace iz traperica. Da su vremena definitivno drugačija uvjerila nas je i muzika za 'zagrijavanje'; punk-klasici Sex Pistolsa i The Clasha sasvim sigurno nisu kratili vrijeme publici na koncertima Slayera ili Sepulture, speed i thrash velikana na čiju se glazbu uvelike naslanja izričaj Slipknota, koji na aktualnoj turneji promoviraju četvrti album 'All Hope Is Gone'.
Bez velikog praska, devet članova jezivog cirkusa polako je došetalo na pozornicu koja je zauzela više od polovine parketa Male dvorane. Predvođeni Coreyem Taylorom, znanom i kao Osam, grupa se obasjana reflektorima sporo i bez riječi, poput utvara razmiljela binom, stvarajući turobnu atmosferu koja kao da je zaista poručivala da nade za okupljene više nema.
Bez velikog praska, devet članova jezivog cirkusa polako je došetalo na pozornicu koja je zauzela više od polovine parketa Male dvorane. Predvođeni Coreyem Taylorom, znanom i kao Osam, grupa se obasjana reflektorima sporo i bez riječi, poput utvara razmiljela binom, stvarajući turobnu atmosferu koja kao da je zaista poručivala da nade za okupljene više nema. No, ubrzo je i najvećim skepticima postalo jasno u čemu je tajna Slipknota - nu-metalci iz gradića Des Moines, unatoč svemu, nisu 'lažnjaci'. Kakofonija, buka i kaos, koje su točno sat i pol proizvodili u Zagrebu, imaju iskrene temelje, opipljiv smisao i, jednostavno, to uživo zvuči dobro. Za razliku od prije pet godina, kada su u Bečkom Novom Mestu svirali ispred Motorheada i Metallice i kad su svi nazočni jedva čekali da odu i ustupe mjesto zvijezdama večeri, ovoga puta nije bilo druge nego im pružiti priliku. I nije bilo uzalud.
Preko stotinu decibela koji su šibali sinoć u Domu sportova pokazali su kako nu-metal ne mora biti nužno konfekcijska izmišljotina, već da dobro posložene izmjene brutalnih gitarističkih riffova i melodičnih intermezza može ovaj uglavnom naporan žanr metala učiniti uzbudljivim. Najbolje se to očitovalo u prvom vrhuncu koncerta, tijekom izvođenja 'Befora I Forget', jednog od najvećih hitova Slipknota, za koji su, zvuči nestvarno, dobili čak i Grammyja.
Doduše, brojčano stanje u Slipknotu moglo bi komotno biti upola manje, no tada bi to bila sasvim druga priča. Ona 'čudovišta' koja sviraju 'sporedne' instrumente (poput dva neobična isturena seta bubnjeva na federima), bave se tijekom nastupa raznim aktivnostima, a jedan od njih, po mojoj procjeni Šest, došao je čak na tribine i grlio se s obožavateljima. Neki od njih možda su svratili i na šank na pivo, jer tko može istodobno pratiti devet glazbenika na takvom kaotičnom koncertu?
U drugom dijelu premijernog predstavljanja Slipknota u Zagrebu, grupa se koncentrirala na novi album 'All Hope Is Gone', koji je donio i ponešto izmijenjeni zvuk. Osim što sve i dalje jako vuče na njihove thrash uzore, u pjesmama poput 'Psyhosocial' i 'Dead Memories' posudili su i melodioznost newyorške hard core scene, a na trenutke prizivaju i 'dubinu' Faith No Morea.
Na kraju svega, ukupni dojam koji ostavlja Slipknot ipak je pozitivan. Unatoč dječačkom veselju nošenja Halloween maski, povremenim šablonskim koncertnim performansom i naivnim parolama poput 'People Equal Shit', devetorica rokera bez lica ne štede se na pozornici i pošteno odrade svojih sat i pol buke. Čudovišta u tenisicama iz Iowe na kraju vam postanu sasvim simpatična, poput nakaze iz 'Gooniesa', koja je u početku jeziva, ali je svi do kraja filma neminovno zavole.
