U2, Fon Biskich i Waveform

U2 'No Line on the Horizon', Ocjena: 7/10
(Universal/Aquarius Records, 2009.)

Pročitajte i ovo Pred sobom imaju još 20 koncerata U2 nadmašio Stonse: Turneja s najvećim prihodom u povijesti! Biografski film o grupi U2 bojkotirao film 'Killing Bono'?

Dok Hrvatsku još uvijek trese prvi val euforije zbog dolaska megapopularnih U2, uzbuđenje nakon preslušanog novog albuma 'No Line on the Horizon' ipak je nešto manje. Naravno, ne radi se o lošem albumu, no je li ocjena 'nije loše' nešto čime bi se fanovi grupe trebali zadovoljiti?

Zadnja dva albuma U2, 'All That You Can't Leave Behind' i 'How to Dismantle an Atomic Bomb', izbacili su zajedno dva ili tri jaka singla, no ukupna pamtljivost tih studijskih ostvarenja obrnuto je opropocionalna duljini njihovih naslova.

Za razliku od njih, 'No Line on the Horizon' nema niti jedan snažni singl. Takav dojam mogao bi se protumačiti i ovako: album je, za razliku od prošla dva, zbir koherentnih, konceptualno osmišljenih i kvalitativno podjednakih pjesama.

'Get on Your Boots' čudan je odabir za prvi singl, s obzirom da se radi o relativno eksperimentalnoj skladbi, u kojoj U2 pokušava biti sebi vjeran, ali i svjež, moderan i inovativan. Na albumu takvih primjera ima još, a puno uspjelije su primjerice 'Stand Up Comedy' ili naslovna 'No Line on the Horizon', koja predstavlja čudan, ali ipak primamljiv križanac zvuka albuma 'Achtung Baby' i produkcije kakvu su izumili Kings of Leon.

Takvo balansiranje između 'divlje' prošlosti i aktualnog stanja na pop-rock sceni, karakteristika je većine novih pjesama, čiji su stihovi gotovo u potpunosti Bonovo djelo, dok glazbu, uz članove grupe, potpisuje i producent Brian Eno. Tako se na 'Magnificent' poigravanje sa zvučnim efektima sudara sa 'Sunday Bloody Sunday', dok se poznata nedvosmislenost Bonovih stihova miješa sa zvučnim zidom klavijatura i gitarističkoj 'kaosa' u 'FEZ-Being Born'.

Obožavatelji koji su na 'No Line on the Horizon' nadali velikim porukama i rješenjima za sve svjetske probleme, morat će pripitomiti očekivanja. Unatoč svojim političkim aktivnostima, Bono na albumu nudi vrlo jednostavnu poruku - tražite ljubav. U2 je traži kroz emotivnu 'Moment of Surrender', melankoličnu 'Unknow Caller', te preko magične, tipično U2-ovske balade 'White as Snow'.

'No Line on the Horizon' ne nudi adrenalinske bombe i besmrtne balade, no koncentrirano slušanje na kvalitetnom uređaju otkrit će sve brilijantne detalje i zvukovna iznenađenja koja je na ovom CD -u podvalio Brian Eno. Jedino mjesto na kojemu album kvalitetno naglo pada jest 'I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight', koja zvuči kao jednokratan tinejdžerski pop hit, dok gitarističku kulminaciju koja nekako izmiče tijekom čitavog albuma, ipak doživljavamo na kraju. Naime, završne 'Breathe' i 'Cedars of Lebanon' glazbeno i tekstualno daju nam okrutnu sliku 'usranog svijeta', bez prevelike šanse za happy end, osim nas ako, naravno, ne izvuče ljubav.

Da je 'No Line on the Horizon' kojim slučajem prvi album grupe U2, nitko se ne bi previše uzbudio oko četiri momka iz Dublina. Ovako, ostaje nam konstatirati da Bono, Edge, Adam i Larry nisu podbacili, no bojimo se da na zagrebačkom, kao ni na ostalim nastupima aktualne turneje, nijedna skladba s novog albuma neće postati nezamjenjiv koncertni adut.

Fon Biskich & Narodno blago, Ocjena: 8/10
(Menart, 2009.)

Ako ste mislili da je album Guns N' Rosesa najduže očekivano izdanje u poviejsti, što onda reći za prvijenac Fon Biskicha, koji je prvi put na scenu zakoračio prije nekih tridesetak godina, kako bi Splićanima pokazao što bi to bio punk. Od tada do danas narasla je urbana legenda o Marinku Biškiću i njegovom Narodnom blagu, grupi kroz koju su prošli i neki od današnjih splitskih glazbenih veličina, poput Nene Belana i Zdravka Bajana.

Dvedeset i pet godina nakon zadnjeg koncerta, Narodno blago je uskrsnulo. Nastupni album najstarijih domaćih debitanata trebao se zvati 'Strast narodu', no što se dogodilo s naslovom albuma, ne zna se. Da je Marinko Biškić u svoje vrijeme žarko želio objaviti LP, vidi se i po dizajnu omota ovog CD-a, koji je probušen. Time su donekle uništeni unutrašnji odlični tekstovi cijenjenih splitskih novinara i književnika, dugogodišnjih Biškićevih fanova. No, i to je valjda punk.

Današnja postava benda, predvođena Marinkom Biškićem, Branislavom Vuljanom i Borisom Hrepićem, srećom nije pokušala od Fon Biskichevog staromodnog izričaja napraviti modernu post-rock ploču. Zajedno s producentom Lukyjem, Narodno blago diskografski je postalo aktivno s albumom koji sadržava dovoljno punkerskog šarma, divljine i energije, da ostane dostojan dokument jednog prohujalog bremena.

Još od uvodne 'Luna nad gradom', pa preko 'Ranog jutra', jasno je da je ono što danas zvuči simpatično i šarmantno, prije tridesetak godina bila ultimativna koncertna atrakcija za svakog punkera koji je držao do sebe.

Fon Biskich izronio je iz prošlosti. Poput samoprozvanog glasnogovornika radnika škvera iz osamdesetih, poziva na otvaranje očiju, ignoriranje životnih pravila, bunt i anarhiju. Stoga je slušanje ovoga albuma bez uzimanja u obzir vremensko razdoblje Biskicheve glazbene aktivnosti, nemoguće.

Prvi singl 'Vratija se Šime', vjerojatno se Arsenu Dediću i Nikici Kalogjeri ne bi pretjerano svidio, no radi se o tipičnoj punkerskoj obradi tradicionalnih dalmatinskih napjeva, kakve je u svojoj karijeri imao i Sveto Dalmatinski, još jedna splitska urbana legenda. Isto vrijedi i za pjesmu 'Mare', kao i za talijanskog 'Bambina'.

Ostalih osam pjesama autorsko je djelo svih članova benda, među kojima su 'Novine' i '24 sata' najbritkije kritike društva, koje su vrijedile nekad, jednako kao i danas. 'U sredini' je tipična punkoidna sirova i energična himna u maniri Exploiteda i G.B.H.-a, dok čak i Belanova 'Osnovna pravila' imaju dašak nostalgičnog bunta.

Waveform 'Waveform', Ocjena: 8/10
(Aquarius Records, 2009.)

Projekt Waveform nastavlja uspješnu splitsku jazz priču, koju su u devedesetima započeli članovi grupe Black Coffee. Waveform je osnovan u rujnu 2007., a njihov istoimeni prvijenac ogledan je primjer onoga što nazivamo fusion jazz.

Od uvodne 'Mr. Hide', preko 'No Way', pa do završne 'Final Cut', vrhunski glazbenici Waveforma vode vas na putovanje, na koje nas je, u svojim jazz fazama, već vodio Vlatko Stefanovski. No to nimalo ne umanjuje autorsku i izvedbenu snagu grupe, kojoj se nedavno pridružio i Ante Jurinović, mladi basist kojega je i legendarni Joe Zawinul pozvao na nekoliko koncerata.

Predvođeni gitaristom Mirom Aldukom i bubnjarem Janom Ivelićem, Waveform je već postao domaća koncertna jazz atrakcija, a promocije albuma tek ih očekuju ovoga proljeća.

Waveform, kojemu se također priključio saksofonist Black Coffeea, Dražen Bogdanović, kao i klavijaturist Ivan Božičević, na svojemu prvijencu nude meditativno iskustvo, kojemu neće odoljeti publika istančanog sluha. Nenametljivost, koherentnost, discipliniranost i inovativnost, osnovne su značajke ovog uzbudljivog jazz projekta, koji neće probiti nakladničke rekorde, no zato će se vrlo lako uvući pod kožu svakome tko mu da šansu u svom CD playeru.

Prijašnje recenzije: Majke, Zoran Predin, Manofon i Supertramp