RECENZIJE: AC/DC, Glen Campbell, Postolar Tripper i Kopito

AC/DC 'Black Ice' - Ocjena: 8/10
(Sony BMG / Menart, 2008.)

Pročitajte i ovo Glazbene recenzije Kings of Leon, Morso i Little Pigeon's ForHill Blues RECENZIJE: Kršćanski metal Underoatha, engleska avantura Pere Lovšina i 'pristojan' rock The Trewsa

Konkretni i žestoki gitarski rifovi, frenetični vokal i ritam sekcija oslonjena na bazične elemente koji udaraju na prvu - jedna je od jednostavnijih definicija rocka, ali je paradoksalno za većinu bendova, što je ta formula teško ostvariva. AC/DC se od svojih početaka nametnuo kao svojevrsna mjerna jedinica dobre doze rocka, uvijek podsjećajući na to da iako vrijeme neumoljivo teče, potreba ljudi za pjesmama koje će odmah promijeniti raspoloženje i ubrzati kolanje krvi nikad neće prestati.

Što se tiče stila, prije će se pomaknuti planine, nego što će AC/DC promijeniti zvuk, ili pristup glazbi. Angus Young je jednom prilikom rekao da nikad nije filozofirao oko sviranja i da mu nije problem razlučiti što je već u startu dobra podloga za konstrukciju pjesme: 'Ako ja koji sviram neki rif ili temu ne osjećam ništa, onda se od toga ne radi pjesma.' A s godinama je već naučio svoju publiku da po pitanju glazbe ne osjeća ništa ispod amplitude koja bi se u nekim drugim mjerilima mogla usporediti sa šumskim požarom. Stoga je suludo i pomišljati da bi petnaesti po redu studijski album 'Black Ice', mogao donijeti neke neočekivane pomake u zvuku ili količini isporuče energije.

Da se to i dogodilo uglavnom ne bi bilo protumačeno kao neka zrelost koja traži odmak od prošlosti, već kao gubitak snage i nemogućnost ostvarenja stare formule koja traži glazbenike u odličnoj tjelesnoj kondiciji, ako ništa bar kad je o pjevaču riječ. No i tu je frontmen Brian Johnson čudo koje se treba zasebno izučavati, pored vječito naelektriziranog Angusa. Johnson je početkom ovog mjeseca napunio 61 godinu, a vrišti i reži kao da mu je bar trideset manje.

Uvodnom 'Rock 'N Roll Train' se doslovce zagrijavao za ono što je ponudio kasnije primjerice u 'Big Jack', 'Anything Goes' ili 'She Likes Rock 'N Roll'. Jednostavno na cijelom albumu ne postoji silazna putanja jačine njegovog glasa po kojoj bi se moglo posumnjati da ovaj pjevač koji od 1980. ne mijenja svoj izgled dobroćudnog kamiondžije, može ostati bez daha, ili da mu je neki visoki ton nedostižan.

Iako se radi o klasičnom AC/DC uratku, 'Black Ice' ipak u sebi ima nekih sitnih stilskih promjena, ili bolje hommagea nekim bendovima u kojima su Youngovi, Johnson, Williams i Rudd u svojim počecima gledali uzore. Tako uvodni rif pjesme 'Skies On Fire' zvuči kao da je posuđen s albuma 'Houses Of The Holly', a onaj s 'Stormy May Day' s 'Physical Grafitti' Led Zeppelina, dok 'Anything Goes' posjeduje jaku crtu Nazaretha, benda koji je slabo poznat mlađoj publici, a čiji pjevač Dan McCafferty je doslovce utabao stazu za vrišteći i prljavi pjevački stil koji su nakon njega mnogi slijedili.

Od pjesma koje se posebno izdvajaju nameće se 'Rock 'N Roll Dream', kompleksna balada iz koje na refrenu izvire moćan rif kojim Angus suvereno i sa vremenskom zadrškom para utrobu slušatelja. U konkurenciji za novu energičnu himnu tekuće sezone su 'Rock 'N Roll Train', 'Spoilin' For A Fight' i 'Black Ice', ali nije isključeno da će ih biti i više u opticaju s ovog izuzetno poletnog albuma.

Za zvučnu sliku benda pobrinuli su se Brendan O'Brien i Mike Fraser, dvojica prekaljenih studijskih radnika, koji su pametno zaključili da nema potrebe eksperimentirati sa zvukom grupe. Dapače kao da su se pokušali što više približiti zvuku legendarnog 'Back In Black' albuma. AC/DC su uspješno ponovno založili peći svojih moćnih turbina.

Glen Campbell 'Meet Glen Campbell' - Ocjena: 8/10
(Capitol / EMI / Dallas Records, 2008.)

Country legenda koja je svoje zlatno doba imao tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je doslovce štancao hit za hitom, ne misli se predati i odložiti gitaru. Zanimljivo je da iako iza sebe ima više od 70 albuma i staž od 50 godina u showbusinessu izdaje album pod nazivom 'Upoznajte Glena Campbella' i to kroz set tuđih obrada. Ali kakvih obrada!

Stari country lisac je, između ostalih, u novo ruho zaogrnuo pjesme Travisa, U2-a, Toma Pettyja, Foo Fightersa, Green Daya, Lou Reeda i Johna Lennona. No ne radi se o uglavljivanju rock hitova u tipični country zvuk. Campbell je učinio orkestralnu nadogradnju i posegnuo za efektom zvučnog zida Phila Spectora, ali istovremeno nije izgubio na intimnosti kakva se obično postiže kad pjevač sam sebe prati na akustičnoj gitari.

'Meet Glen Campbell' je tako album smirenog ugođaja i opuštajućeg karaktera. I to posebno opuštajućeg, jer već prvi taktovi uvodne 'Sing' grupe Travis se razlijevaju i ispunjavaju prostor ugodom. Nema te prometne gužve koja vas može izbaciti iz takta, ako u tom trenutku pustite ovaj album. Iako je Frances Healy otpjevao original, Campbellu je pošlo za rukom još bolje izbalansirati 'Sing'.

Nakon toga Pettyjev blok 'Walls' i 'Angel Dream' sjaje istim hedonističkim sjajem unutar kojeg Campbelloov iskusni, kristalno čist i ugodan glas i dalje liječi rane na duši. Zvuči kao da pjeva bez napora, ali ostavlja snažan utisak, kao što je to bio slučaj s Johnnyjem Cashom. Ne trudi se oponašati original, već sve prilagođava sebi, iako skoro nimalo ne odstupa od originalnih aranžmana.

'All I Want Is You' tako zvuči jednako uvjerljivo iz njegovih usta, kao i kad to izvodi Bon Vox, a posebno mu je dobro legla 'Good Riddance (Time Of Your Life)' grupe Green Day.

Stari mačak obradio je pjesme svojih daleko mlađih kolega, ali uz puno poštovanje, bez ikakvih nepotrebnih prekrajanja. Oko sebe je okupio društvo iskusnih glazbenika među kojima su i bubnjar Vinnie Colaiuta, klavijaturist Joseph Manning Jr. i basist Chris Chaney. Pitko, pjevno, raskošno i maestralno urađeno kako ne bi brzo dosadilo, čak i kad sve znate napamet.

Postolar Tripper 'Popravni' - Ocjena: 7/10
(Menart, 2008.)

Zadarski ska, reggae, hip hop osmerac sam sebe je poslao na popravni ispit nakon prvog albuma 'Sve što iman sam ukra'. Činjenica je da su i s prvim albumom i pjesmom 'Tužna priča o selu' osvojili simpatije publike, ali su pravilno zaključili da je drugi album prijeloman za daljnju karijeru, pogotovo u domaćim skučenim tržišnim uvjetima.

Uostalom trebalo je dokazati da refren 'Koga? Čega? Janjetine' nije bio puka slučajnost. U međuvremenu se dogodio Otočki val koji je reggae zvuk još više učvrstio u glazbenu ponudu ovog dijela Mediterana. S druge strane splitski ST!llness je uspješno zaplivao u socijalno politički angažirani dub ska rock i glazbena slika juga se drastično promijenila na bolje, bar kad su u pitanju izvođači koji teže epitetu urbani.

Članovi Postolara su tako usvojili gradivo i uzeli od svega pomalo iz tog novog okruženja i definirali vlastiti zvuk. Istina da u cijeloj priči dosta toga miriše na Manu Chao, ali to je samo pohvalno. Postolar Tripper je dokazao da je britki ironični i autoironični humor zaštitni znak grupe, ali s druge strane potpuno je definiran i socijalni angažman koji progovara već u uvodnoj 'Ona za ribara neće' i u 'Brate Brate Gospođo'.

Na svu sreću broj skitova je smanjen na svega dva ('Kolcem priko škine' i 'Plejstejšn dva'), jer je Postolar Tripper dovoljno autorski jak, tako da nema previše potrebe za pomalo grotesknim minijaturama. Iako je za najavni singl izabrana 'Na rubu ponora', koja je odlični energetsko poletni udar i komentar općedruštvene erozije u Manu Chao maniri, Postolari imaju neke daleko bolje adute kojih možda nisu ni svjesni.

Najjači je pjesma 'Pobro', savršeni opis kvartovskog nametljivca i njegovog večernjeg izlaska. Doslovce genijalno pogođen ugođaj i vokalna interpretacija, do te mjere da se javlja želja za još nekom Pobrinom avanturom na albumu.

Drugi adut je 'Disco Taliban', provokativna pjesma, teksta punog sprdnje, ali i nekih neoborivih istina našeg doba i sve to zapakirano u zapaljivi plesni klupski ritam. Uglavnom pjesma koja bi solidno proširila krug slušatelja Postolara Trippera. 'Popravni' je urodio plodom, a Zadar je dobio uistinu kvalitetne urbane glazbene predstavnike.

Kopito 'Teotar Akvarelo' - Ocjena: 6/10
(Aquarius Records, 2008.)

Kopito su se više-manje uspješno predstavili domaćoj publici, kao pravi sljedbenici Otočkog vala debijem 'Riba', odnosno onoga što su započeli Šo!Mazgoon i Gego & Picigin Bend. Ovaj mnogoljudni otočki bend, s privremenom adresom u Zagrebu skrenuo je pažnju na sebe najviše klapskom zezalicom 'Greben', a također i urnebesnim nastupima koji su se obično pretvarali u dobar tulum.

S drugim albumom članovi Kopita odlučili su još više glazbeno obogatiti zvuk i poigrati se s nešto zahtjevnijim aranžmanima, što je automatski za sobom povuklo i kompleksnije tekstove. To ne bi bio problem da je frontmen Pavle Sviličić karizmatičan poput Hvaranina Gege, ili da je rasni pjevač pa viški dijalekt ne bi predstavljao značajniju barijeru.

Ovako umjesto da se Kopito više otvore i drugim krajevima, osjeća se hermetičnost čak i po pitanju težnje ka ciljanom komponiranju singlova. Daleko od toga da je grupa u smislu muziciranja na nižem stupnju na 'Teotar Akvarelo' u odnosu na 'Ribu', dapače osjeti se puno bolja kompaktnost, ali nedostaje dobra doza jednostavnosti i opuštenosti.

Osjeća se poriv dokazivanja glazbenog umijeća, ali na uštrb pjesama, što nikako nije sretno rješenje. Tako pjesme 'Trešeta', 'Muj tovar' i 'Padrone makaki', posjeduju možda i previše promjena unutar aranžmana, dok se za pohvalu 'Barba Pere' i 'Jematva' zbog pogođenog diskretnog mediteranskog ugođaja koji Kopitu inače puno bolje leži.

Pavel sviličić i društvo su se trudili podići sve na viši nivo i dosegnuti nove kvalitetnije gabarite, ali su po putu negdje zalutali u prosječnost.