Randy Crawford & Joe Sample 'No Regrets' – Ocjena: 8/10
(Pra Records / Universal / Aquarius Records, 2008.)
Nakon iznimno uspješnog zajedničkog albuma 'Feeling Good' iz 2006. godine bilo bi šteta da se kolaboracija iznimnog pijaniste i također iznimne pjevačice nije nastavila. Vibracija koja je nastala još davne 1979. između tadašnje debitantice Randy Crawford i vođe benda Jazz Crusaders (Kasnije Crusaders) i koja je urodila evergrinom 'Street Life', itekako se osjeti i na albumu 'No Regrets'.
Radi se o (uvjetno rečeno) pop albumu koji je kompletno sniman uživo, što nije uobičajeno za današnje glazbene prilike, ali upravo zbog toga posjeduje crtu kompaktnosti i živosti koja ga izdvaja od većine drugih. 'No Regrets' je po melodiznosti i glazbi pop, ali je po pristupu jazz / blues album.
Joe Sample i radi s Randy Crawford zbog toga što se u potpunosti može osloniti na njezin savršeni kristalno čist vokal i duboko emotivnu interpretaciju jer na osnovu toga kroji improvizacije unutar pjesama. Sluša pjevačicu i reagira ovisno na njezinu inspiraciju, a to također jako dobro prenosi na ritam sekciju koju čine Steve Gadd na bubnjevima i Christian McBride na basu (ista postava odsvirala je i album 'Feeling Good').
No ono po čemu 'No Regrets' zaostaje za 'Feeling Good' je odluka glazbenika da s ovim albumom prošire pjesmaricu sa standardima i evergrinima koji garantirano imaju prolaz kod publike, ali je zato u drugom planu eksperimentiranje i igra što je bila odlika prvog albuma.
'Every Day I Have The Blues', otvara priču u blues maniri i istovremeno je hommage Count Basieu, koji je također običavao s tom skladbom započinjati nastupe. Druga 'Today I Sing The Blues' još dublje ulazi u blueserski spleen, ali genijalan zaokret čini treća 'Respect Yourself' pumpajući ritam u maniri pjesme 'Street Life'. Posjeduje urbani groove nakon kojeg se postiže moment iščekivanje sljedećeg iznenađenja. Odlična odskočna daska, samo što nema previše iznenađenja nakon toga.
Klasična jazzy pop balada 'Angel' možda i nije na pravom mjestu, a na isti način odiše i 'Just One Smile', dok između njih kratki swing 'Me Myself And I' slabo vraća onaj osjećaj koji je dala 'Respect Yourself'. Ni pjesma 'No Regrets' po kojoj je nazvan album, a radi se o engleskom prepjevu 'Non, je ne regrette rien’ koju je proslavila neponovljiva Edith Piaf, nekako ne pogađa srž. Možda je problem što je ta šansona prearanžirana u lakoslušljivoj jazz maniri u kojoj Crawford ne postiže borbeni emotivni naboj koji je imala Piaf.
Pored toga album na kojem prevladavaju balade zatvara iznenađujuće optimistična 'Angel Of The Morning' koja kao da je došla iz neke druge priče. Iako je u pitanju album iznimno kvalitetnog ugođaja, nije ponovljena uspješna koncepcijska formula kakvu je ova krema glazbenika postigla na 'Feeling Good'.
Vlatko Stefanovski Trio feat. Jan Akkerman and Damir Imeri 'Thunder From The Blue Sky' – Ocjena: 6/10
(Esoteria Records / Croatia Records, 2008.)
Koncertna suradnja Vlatka Stefanovskog i nizozemskog blues gitariste Jan Akkermana dobila je i svoj diskografski oblik. 'Thunder From The Blue Sky' je album blues standarda na kojem su ova dvojica glazbenika ukrstili gitare, s izuzetkom dvije autorske 'Country' i 'Thunder From The Blue Sky' koje potpisuje Vlatko Stefanovski. Na albumu još gostuje klavijaturist Damir Imeri na Hammond B 3 klavijaturama kako bi blues ugođaj bio potpun.
No pored društva oprobanih i iskusnih glazbenika cjelokupna slika baš i nije reprezentativna. Ono što odmah privlači pažnju u negativnom kontekstu je Vlatkovo hvatanje za pjevački mikrofon, iako pjevanje nije njegov primarni poziv. Njegov tanušni glas ograničenih vokalnih sposobnosti kontrapunkt je sigurnim i praskavim gitarama.
U 'Stormy Monday Blues' još nekako drži vodu, ali potpuno se gubi u 'Rock Me Baby', 'Thrill Is Gone', 'Hoochie Coochie Man', 'You Got To Move' i ostalim pjesme u kojima su visoke pjevačke standarde odavno udarili B. B. King, Willie Dixon, Muddy Waters, pa čak i bijeli vokali poput Micka Jaggera.
Stefanovskom se oduvijek gledalo kroz prste po pitanju pjevanja zbog njegove gitarističke virtuoznosti, ali je i on sam bio toga svjestan pa to nikada nije pretjerano forsirao tijekom karijere koja traje više od trideset godina. No i pored tog silnog iskustva blues standardi su se pokazali kao skliski sapun na koji nije trebao stati upravo zbog činjenice što je uspio udružiti snage s jednim Akkermanom.
Superiorni pristup odrađen je u svemu, osim u pjevanju, što je kardinalna greška. U produkcijskom i instrumentalnom dijelu također ima zamjerki, a to je što je sve previše dotjerano, čisto i prezentno. Blues treba biti nesvršen, prljav, grub, škripav i životan, a nipošto ispeglan.
Pored toga nema značajnijih aranžmanskih odstupanja od originala, odnosno verzija pjesama koje su već odavno postale opća mjesta bluesa, tako da i po tom pitanju 'Thunder From The Blue Sky' gubi svoje čari. Jedini grom iz vedra neba koji je tu na snazi je pitanje: Nije li se u ovaj projekt ušlo na brzinu i nepromišljeno?
Hakuna Matata 'Free Energy' - Ocjena: 4/10
(Croatia Records, 2008.)
Prije dvije godine Hakuna Matata iznjedrio je i više nego solidni album 'Antigravitacija' koji je odmah s prvom pjesmom 'Plastična suza' uvlačio slušatelja u svijet 'na rubu znanosti'. Ukratko Krešimir Mišak i njegov bend su kvalitetno nadogradili svoj rock izričaj jednom dimenzijom koja i nije baš bila do tada previše iskorištavana na ovim prostorima.
Drugi album 'Free Energy' međutim opasan je korak unatrag u kvartovski milje iz kojeg bendovi uglavnom žele izaći. Onoliko koliko je duet Zoran Predina i Krešimira Mišaka 'Plastična suza' uzdignuo ulazak u 'Antigravitaciju', toliko je 'Utrinski pedigre' prizemljio 'Free Energy' već na samom početku.
Radi se o pjesmi u kojoj se bend bez razloga prizemljuje u neke luzerske sfere. Kao da se žele svidjeti svakoj faci na novozagrebačkom placu koje se spominju u tekstu pjesme. Znanstevno fantastični rock zamijenila je loša ulična poezija u kojoj Hakuna Matata nespretno upućuje kritike sadašnjem vremenu i društvu prizivajući uspomene na neka vremena udruženog rada i životni stil sretne sirotinje koja sjedi u mraku, dok je za budućnost spremna parola 'Svi će ljudi biti braća'.
Problem je što bi se takve teme još i mogle poetski posložiti, ali Hakuna Matati to ne polazi za rukom. Glazbeno gledano njihov rock izričaj nije u namjernoj retro maniri već je zaostao, a time je i dosadan. Mišakov vokal zvuči potpuno nezagrijano, do te mjere da primjerice u pjesmama 'Svi će ljudi biti braća', 'Mrak', i 'Ispod snega' opasno falša. Pjevačke melodije na većini pjesama uopće nisu razrađene. Da bar taj silni amaterizam zvuči šarmantno, moglo bi se prijeći preko većine kikseva, ali nažalost stvari ne stoje tako.
Da je 'Free Energy' kojim slučajem materijal za debi, a ne drugi album, Hakuna Matata bi vjerojatno uzalud obijali vrata domaćih diskografskih kuća. Jednostavno opet se dokazalo pravilo kako snimanje kvalitetnog rock albuma nije nešto što se radi iz hobija. Potrebno je puno više od dobrog zezanja i druženja vikendom s prijateljima u prostoriji za sviranje.
Kutak za vinil: U2 'Under A Blood Red Sky' (Remastered) – Ocjena: 9/10
(Universal / Aquarius Records, (1983.) 2008.)
'Under A Blood Red Sky' prvi je live album grupe U2, izdan nakon studijskog 'War' koji je katapultirao bend u svjetsku orbitu, a bio je prethodnica filma 'Live at Red Rocks: Under a Blood red Sky' koji se pojavio točno godinu dana kasnije, odnosno pred kraj 1984. godine. Radi se o albumu uživo iz kojeg i dan danas pršti energija jedne od najboljih izvedbi pjesama 'Sunday Bloody Sunday', 'New Year's Day' i 'Gloria'.
'Under A Blood Red Sky' reizdan je u vinilnom obliku nekoliko mjeseci nakon prva tri albuma 'Boy', 'October' i 'War', a ono što su svi obožavatelji potajno očekivali bila je proširena verzija albuma koji u originalu sadrži svega osam pjesama, što je za svaki live album uistinu premalo.
Snimljenog materijala iz tog perioda ima, samo treba napomenuti kako je remasterirana verzija istoimenog filma Jimmyja Iovinea iz ove godine 'podebljana' za još pet pjesama (original ih je sadržavao 12). Na osnovi toga je tinjala nada kako bi ponovno objavljeni 'Under A Blood Red Sky' mogao sadržavati dva vinila. No grupi to očigledno nije bila namjera (možda za neku jubilarnu pedesetogodišnjicu - kad 25 godina nije dovoljno okrugla brojka).
Ali prostora za žaljenje uistinu nema. Remasterirani audio itekako igra ulogu na vinilu. Kompletan zvuk je prezentniji, a bas frekvencije su još dublje 'ukopane' nego što je to slučaj s originalnom snimkom. Doslovce se u jednom dahu izredaju 'Gloria', '11 O'Clock Tick Tock', 'I Will Follow', 'Party Girl', 'Sunday' Bloody Sunday', 'The Electric Co.', 'New Year's Day' i '''40''', kao da je u pitanju jedan nastup, a ne tri (Denver, Boston i St. Goarshausen) koji su majstorski uklopljeni jedan u drugi.
Ali nažalost tih 35 minuta trajanja je uistinu najveća mana. Studijski albumi nekako trpe kratkoću, ali live izdanja nude potpuno drukčiji ugođaj, gdje se nakon pola sata slušatelj tek zagrije. No nije isključeno kako U2 nije upravo namjerno igrao na tu karti, jer čarolija 'Under A Blood Red Sky' albuma možda upravo i leži u tome da ga se pusti ponovno.
Prijašnje recenzije: Beyonce, Katy Perry, Snow Patrol i Rising Dream
