Pioniri power metal pravca, finski Stratovarius i njemački Helloween, sinoć su, u sklopu zajedničke turneje, zastali u zagrebačkom Boogaloou. I jedni i drugi došli su s novim albumima, i mada je svima jasno da nakon više od 25 godina karijere nisu u zenitu kreativnosti i popularnosti, u Zagrebu ih je dočekao pristojan broj vjernih sljedbenika.
Stratovariusov trinaesti album 'Elysum' još je vruć, objavljen je prije desetak dana, a zagrebačka publika najbolje je reagirala na 'Darkest Hours', pjesmu koja otvara ploču. No, dugokosi Finci predvođeni vokalom Timom Kotipeltom, nisu baš najsretnije 'ušli' u koncert. Prvih pola sata bend je, a poglavito njegov pjevač, djelovao umorno, beživotno i odsutno. Nije da nisu htjeli, nije da se nisu trudili, no 'ono nešto' ipak ih je kočilo. Osjetila je to i publika, koja je bila na njihovoj strani, no mlaki aplauzi pretvorili su se u gromoglasno odobravanje tek u zadnjoj trećini koncerta.
Provjereni hitovi iz devedesetih 'The Kiss of Judas', 'Twilight Symphony', 'Forever' i završna 'Black Diamond' zazvučali su kako treba, a bend je konačno profunkcionirao. Šteta što su baš tad morali otići, no ionako je većina u Boogaloo došla zbog Helloweena, grupe koja je prvacima power metala postala u vrijeme kada taj pojam nije bio ni skovan.
Eh, taj Helloween... Gorepotpisani nikad s njima nije imao previše sreće. Jednom sam poljubio vrata dvorane u Budimpešti, jer je koncert koji sat ranije otkazan, sljedeći sam put na budimpeštanskom Kiss stadionu bio žrtva pljačkaša, a izvješće s koncerta urednik jednog davno uglaslog heavy metal fanzina je bacio u koš za smeće, jer 'tko sam ja da pljucam po Helloweenu'. A pljucati se te '95. jednostavno moralo, budući da sam pun predrasuda otišao pogledati bend kojega su godinu, dvije ranije napustili Hansen i Kiske, udarni gitara-vokal dvojac, recentni albumi donosili su blasfemični pop zvuk, a za novog pjevača je doveden Andi Deris, dotad lider smiješnog sastava Pink Cream 69.
Više od petnaest godina kasnije na koncerte Helloweena više se ne ide s predrasudama, već iz poštovanja i nostalgije za (boljim?) heavy metal vremenima. I bez prevelikih očekivanja. Njihovo remek-djelo iz '88., dvostruki album 'Keeper of the Seven Keys', kojemu se kvalitativno više nikad nakon toga nisu približili, danas čini okosnicu koncertnog repertoara. Zato neću biti previše čangrizav pa prigovarati zbog očito narušenih Derisovih vokalnih sposobnosti, masakriranja najvećih hitova i cirkusantskih sing-a-long prenemaganja.
>> Stratovarius 'Polaris' >> Stratovarius 'Infinite'
Da nije bilo sasvim nepotrebnih Derisovih monologa i silovanja suradnje s publikom, najupečatljiviji trenuci koncerta sasvim bi sigurno bili 'I Want Out' i 'Future World', valjda najprepoznatljivije power metal pjesme na svijetu. Ovako, Helloween je najbolje zazvučao u medleyu posloženom od tri epske metal himne 'Halloween', 'Keeper of the Seven Keys' i 'The King for a 1000 Years'.
Helloween i Stratovarius uglavnom žive od stare slave, na njihovom sinoćnjem koncertu mogli ste se dobro naskakati, pjevati iz sveg glasa i prisjetiti mladosti, no u vječnom sjećanju nastup u Boogaloou ostat će malo kome. Eto, ovoga puta bez pljucanja, samo s dubokim naklonom - bilo je dobro vidjeti ih opet...
P.S.
Prije svih je nastupila švedska melodic death metal skupina Avatar, no s obzirom na to da su s koncertom započeli već nešto iza 20 sati, nisu baš ni mogli očekivati da će ih komotni novinari stići pogledati...
