Edo Maajka 'Spomen ploča 2002-2009', Ocjena: 9/10
(Menart, 2010)
Edo Maajka konačno je objavio album kakvog je nagovješćivao već godinama. Naizgled, radi se o 'best of' kompilaciji, no 'Spomen ploča' je puno više od prostog zbira hitova. Edo je uzeo stvari sa svoja četiri albuma, okrenuo ih naglavačke, protresao, ugradio u njih 'živi' bend i isporučio funky ploču koja je na poznate hip-hop hitove bacila sasvim novo svjetlo.
Riješivši se svih beatova, ritmova, semplova i dj-iranja, Edo Maajka dokazao je da njegove općepoznate pjesme imaju dovoljno snage da prežive žanrovsku transpormaciju i zablistaju u novom ruhu čak i jače nego prije.
Na 'Spomen ploči' glavnu riječ vode truba, saksofon i trombon, dok nam bubanj, bas i gitara daju smjernice kako će ubuduće zvučati Edini koncerti, ali i novi album koji je u pripremi. CD napunjen retro aranžmanima i uobičajenim Edinim ubojitim i brutalnim rimama, otvara 'Ove godine', koja se brass sekcijom naslanja na 'Ležaj od suza' Josipe Lisac, a u glasnom funky ritmu nastavljaju se i 'Saletova', 'Jebo vladu', 'Jesmo li sami', 'Prži se srce moje', Ona je bomba', ukupno trinaest pjesama koje su Edu zadnjih godina munjevito instalirali na vrh hrvatske urbane scene.
Album nudi i dvije pjesme grupe Trnokop, projekta koji su pokrenuli Edo Maajka i Damir Avdić, a na njihovo prvo dugosvirajuće izdanje još se čeka. 'Fotelja' još jednom prikazuje politički angažranog Edu, a u 'Tata mama', Avdićeva gitara i Edine rime uronile su u istraživanje starog hita Discipline kičme.
Ako se doimalo da je Edo u zadnje vrijeme dragovoljno utihnuo i promatra scenu sa strane, 'Spomen ploča' najavljuje spektakularni povratak jednog drugačijeg, a opet svima tako poznatog Maajke.
Stratovarius 'Infinite', Ocjena: 8/10
(Ear Music, 2010)
Jedan od najuspješnijih finskih power-metal bendova reizdao je možda i najbitniji album u karijeri, 'Infinite' iz 2000. godine. Možda se i ne radi i njihovu ponajboljem izdanju, no nakon njega Stratovarius više nije bila skupina momaka 'koja obećava', već je skupio poveću fanovsku bazu i ustalio se u prvoj ligi skandinavske metal scene.
'Infinite' je ponovno objavljen ponajprije zbog toga što su članovi grupe konačno dobili parnicu protiv bivšeg diskografa Nuclear Blast te su nad vlastitim materijalom ponovno priskrbili sva zakonska i autorska prava.
Ako je njihovom prošlogodišnjem albumu 'Polaris' možda malo nedostajalo uzbudljivosti i inovativnosti, 'Infinite' pokazuje da je Stratovarius znao napraviti power-metal album koji sadrži sve bitne elemente, koje su u taj žanr unijeli njemački velikani osamdesetih. Grandiozne balade, 'poduplane' gitarističke solaže, melodični refreni i visoki vokal Tima Kotipelta, uzdigli su ovaj bend početkom stoljeća iznad hrpe sličnih.
Brzinska 'Hunting High and Low', nešto umjerenija 'A Million Light Years Away' i uzvišena 'Infinity', najupečatljivi su dijelovi ovog desetljeće starog albuma, koje su ponijele svu mističnu 'dubinu' što power-metal scenu i čini toliko privlačnom.
Craig David 'Signed Sealde Delivered', Ocjena: 7/10
(Universal, 2010)
Albumi s obradama provjerenih svjetskih hitova već su odavno out, no britanska pop i r'n'b zvijezda je prelazak u novu izdavačku kuću proslavila upravo jednim takvim projektom. Dragovoljno ili na nagovor novog izdavača, Craig David je posegnuo za ostavštinom izvođača koje je diskografska kuća Motown okupljala još od šezdesetih te su tvorili scenu koju Amerikanci danas smatraju nacionalnim blagom.
Vječna je rasprava o svrsishodnosti snimanja obrada koje po mnogočemu nalikuju originalima i to je najveći prigovor koji se može staviti na ovaj Davidov projekt. Već po prvom tonu jasno da se radi o 'I Heard It Through the Grapevine', 'Mercy Mercy Me' i 'Papa Was a Rolling Stone', no štovateljima dobrih vokala i čiste, mainstream produkcije, to neće nimalo smetati.
Naime, Craig David, nekadašnji prvak britanske undergorund elektro-dance scene, poznate kao UK Garage, svojim uvjerljivim pjevanjem ne baca mrlju na klasične soul i r'n'b skladbe, već ih izvodi suvereno, kao što je to, primjerice, slučaj s Reddingovom '(Sittin' On) The Dock of the Bay'. S druge strane, sve je umotano u raskošne orkestracije i blještavu pop produkciju te podebljano gospelskim pratećim vokalima, što na trenutke može doista ići na živce.
Craig David na album je stavio i jednu vlastitu novu skladbu 'This Could Be Love' i sve bi to bilo okej, da glazbenik ne pati od tako tipičnog celebrity simptoma - samoljublja. Naime, desetak fotografija na omotu albuma, na kojima se David šeretski osmjehuje, jednostavno je nemoguće provariti.
>> Prijašnje recenzije: Elemental, Quasarr i Ivana Kindl
