Na greškama se uči. Organizatori koncerta Johnnyja Wintera shvatili su da je njegov lanjski nastup u zagrebačkom klubu Boogaloou bio opasan po život, pa je ovoga puta također raspodan koncert bio kudikamo sigurnije mjesto za život. Fanovi legendarnog blues gitarista nisu se tiskali poput srdela i imalu su dovoljno zraka, što je uživanje u muziciranju preiskusnog Wintera ovoga puta učinilo mogućim.
Pročitajte i ovo
Na svojoj lanjskoj grešci naučio je ponešto i ovaj novinar, koji se u Boogaloou pojavio točno u devet, budući da je sad već znao da Johnny Winter mora biti rano u krevetu, a njegovo iscrpljeno tijelo ne može podnijeti više od sat vremena sviranja. No, kao da je i Johnny htio meni izaći u susret, pa je, poučen prošlogodišnjim iskustvom, sinoćnji koncert započeo pola sata kasnije od lanjskog.
Budući da su se sve parametri konačno savršeno poklopili, uživanje u distorziranom bluesu Johnnyja Wintera i njegovog uigranog pratećeg benda, moglo je neometano započeti. Starog albino gitaristu bole noge, kukovi mu baš ne funkcioniraju poput njemačkog stroja, a i leđa mu trnu, no s prstima, ručnim zglobovima i ljubavi prema muzici problema nema. Neumorni svjetski putnik i legendarni promicatelj bluesa, koji je dijelio pozornicu s mnoštvom znamenitih pokojnika, svirao je, pjevao i solirao kao da mu je dvadeseta.
Iz bluesa u rock and roll i nazad, Winter je u jednosatnom nastupu pokazao da njegova vizija bluesa nije spora, tugaljiva i meditativna, već je riječ o nečemu sasvim suprotnom - bučnom i 'nabrijanom' zvuku od kojeg cijele noći zuji u ušima. Johnny Winter nipošto nije slavno ime koje prodaje ulaznice i statira na pozornici. Unatoč lošoj tjelesnoj formi, on je i dalje autoritativan lider benda, kojemu leđa štite provjerena imena poput gitariste Paula Nelsona, basiste Scotta Spraya i iznimnog bubnjara Vita Liuzzija.
>> Johnny Winter preživio pakao Boogalooa
Da je riječ o iskrenom i kvalitetnom nastupu, shvatila je i zagrebačka publika, podarivši Johnnyju i prijateljima jednoglasnu naklonost i spontane višestruke ovacije. Ritam nepatvorenog bluesa nije nešto što možemo čuti svakog dana, stoga su ovakvi koncerti, na kojima sklopite oči i prepuštate se moćnim vibracijama, nešto dragocjeno.
Johnny Winter se oko jedanaest sati, uz pomoć svog osoblja, teško hodajući povukao s pozornice, ostavivši nas da se pitamo: 'Nije ovo valjda zadnji put da ga vidimo?'
