Treći studijski album londonskih buntovnika, četveročlanog benda The Clash, objavljen je u Velikoj Britaniji 14. prosinca 1979., a u ostatku svijeta izašao je tijekom siječnja 1980. Do tog trenutka The Clash je već uživao kultni status među britanskim punkerima, no atmosfera prije nastanka ove krucijalne punk ploče i nije bila tako idilična. Naime, clashovcima se prigovarao da su izdali ideale potpisavši ugovor s velikom diskografskom kućom (CBS, kasnije Epic), a na teret im se stavljalo i da su se odmakli od 'pravog' punk zvuka.
Pročitajte i ovo
Ovo potonje nije bilo bez osnove, budući da je grupa na 'London Calling' tipičnu troakordnu punk poetiku obogatila ska, pop, soul, rockabilly i reggae obrascima, dok je tematika pjesama ostala na 'liniji' - nezaposlenost, rasni konflikti, droga i (ne)odgovornost političara i dalje su se nalazili na udaru The Clasha. 'London Calling' visoko kotira na većini top ljestvica najboljih rock albuma svih vremena, a u konkurenciji dvostrukih albuma za prvo mjesto na listi najboljih vodi mrtvu utrku s duplom pločom The Rolling Stonea 'Exile on Main Street' iz 1972. godine.
'London Calling' se do danas prodao u preko dva milijuna primjeraka, a te 1980. prodavao se po cijeni jednostrukog albuma. Bio je to samo još jedan dokaz socijalne osjetljivosti članova benda, koji su dozvoljavali fanovima da besplatno ulaze na koncerte, a nerijetko su na turnejama primali obožavatelje i u svoje hotelske sobe ako nisu imali gdje spavati.
Dva najuspješnija singla s albuma bili su naslovna punk himna 'London Calling' (djelomično inspirirana kvarom na nuklearnoj elektrani u Pennsylvaniji) te 'Train in Vain', pjesma koja je visoko kotirala na američkim top ljestvicama. No, s vremenom se kao jedan od glavnih aduta albuma iskristalizirala 'The Guns of Brixton', prva pjesma koju je napisao i djelomice otpjevao bas-gitarist Paul Simonon.
'London Calling', uradak proizašao iz mahnite kreativnosti vokala i ritam-gitariste Joea Strummera (preminuo 22. prosinca 2002.), basiste Paula Simonona, gitariste Micka Jonesa i bubnjara Nickyja 'Toppera' Headona, opisan je kao 'toplo, bijesno, promišljeno, uvjerljivo, melodično i žestoko' remek-djelo. Danas se smatra najutjecajnijim rock albumom u povijesti, koji je 2007. godine uvršteno u Grammy Hall of Fame kao kulturološko dostignuće od povijesne važnosti.
Omot albuma 'London Calling' posebna je priča. Fotografiju Paula Simonona kako razbija gitaru snimila je na koncertu u New Yorku Pennie Smith, koja nije htjela da se njezina slika objavi jer je smatrala da je previše mutna. Na inzistiranje Joea Strummera fotografija je stavljena na glavni cover ploče, a finalni dizajn omota djelo je Raya Lowryja i predstavlja odavanje počasti debitantskom albumu Elvisa Presleyja. Godine 2002. Q magazin proglasio je fotografiju Pennie Smith najboljom rock fotografijom svih vremena, a Lowryjevo idejno rješenje zauzelo je deveto mjesto na vječnoj listi najboljih omota ikad.
