U ekskluzivnom intervjuu pjevačica se osvrnula na probleme koje je svojevremeno imala s britanskim tiskom.
Biti poznat i izbjeći uplitanje medija u privatnost i intimu je teško, jer bi morao živjeti izoliranim načinom života, što je nemoguće.
Gabrielle je multi-platinasta britanska glazbenica ovjenčana i BRIT Awardom za najbolju britansku pjevačicu. Oni malo stariji sjećaju je se po hitovima 'Dreams', 'Rise' i 'Out Of Reach' kojima je početkom novog milenija palila i žarila top ljestvicama. Vezani članci
Pjevačica po prvi put dolazi u Hrvatsku, točniju u zagrebački klub Aquarius gdje će 26. listopada održati koncert. Povodom toga, pjevačica je ekskluzivno za Dnevnik.hr progovorila o svojem životu, karijeri, ali i ne tako davnoj prošlosti kad je bila na meti britanskih tabloida.
Uskoro ćete održati prvi koncertu u Hrvatskoj. Jeste li ikada bili u našoj zemlji?
Gabrielle: Svojevremeno sam se vozila tim dijelom Europe, tako da vjerujem da sam bila. Imala sam tada vozača i bila u ugodnom društvu, pa ne mogu reći da sam previše pažnje obraćala na to gdje se nalazim. No znam kroz što je prošla vaša zemlja u bližoj povijesti. Stoga se veselim što ću nastupiti u vašem glavnom gradu.
U travnju ove godine ste najavili ulazak u studio. Jeste li kojim slučajem završili album?
Gabrielle: O, nipošto (smijeh)! Ja sam osoba koja voli dugo raditi na glazbi, a pored toga sam sklona i eksperimentiranju. Album je u svojoj ranoj fazi nastajanja. Nije čak ni da se sklapaju dijelovi, već se prikupljaju ideje i pomalo stvara njegovo tkivo. Čak ne znam ni u kojem smjeru ću krenuti po pitanju stila. To ne znači da sam neodlučna, već je to normalni proces rada kod mene. Ne može se glazba prisiliti da dođe. Svaki dio mora proći svoju etapu kako bi sjeo na pravo mjesto.
Prije dvije godine ste bili specijalni gost Alu Greenu tijekom njegove turneje po Velikoj Britaniji, hoćete li ga pozvati da vam gostuje na budućem albumu?
Gabrielle: Bilo bi uistinu genijalno kad bi on pristao na tako nešto. Al Green je jedan uistinu fenomenalan čovjek, ne samo kao glazbenik, iako mislim da mu je i na tom polju danas rijetko tko ravan. Proveli smo uistinu nezaboravne koncertne trenutka kad je bio na turneji. On doslovce živi soul i funk, jednako kao i njegov bend. Iskreno već sam se naježila na pomisao da njih imam na albumu. No kao što sam rekla, još uvijek je prerano raditi te vrste slagalica, ali ste mi dali nešto o čemu mogu razmišljati.
Vaš posljednji album 'Always' iz 2007. godine se nije dugo zadržao na top ljestvicama u Velikoj Britaniji iako je po izlasku zasjeo na 11. mjesto. Tom prilikom ste izjavili da ako ljudi ne vole neku vašu pjesmu, da ćete napraviti novu koja će im se sviđati. Je li za glazbenika važno imati takav stav i pogled na glazbu?
Gabrielle: Priznajem da sam bila ljuta kad sam tako nešto izjavila (smijeh). Stvari su naravno potpuno drukčije u realnosti. Izuzetno je teško stvoriti, ili pronaći nešto što ljudi vole. Više sam sklona vjerovanju da je u puno situacija sreća presudni faktor. Nemoguće je snimiti jednu pjesmu, a kamo li album i a priori tvrditi da je to nešto što će postati hit i što će se svidjeti ljudima. S druge strane pjevačima je od presudne važnosti imati hit, bez obzira što neki od njih tvrdili. Kroz hitove nas ljudi prepoznaju i od toga se ne može pobjeći. Svi mi bi htjeli imati hitove, ali ponavljam to je jako teško postići. U tome i jest draž glazbe.
Krajem devedesetih godina ste postali žrtva tabloida, zahvaljujući tome što ste posjetili u zatvoru oca vašeg tek rođenog djeteta, a tada je bilo skandalozno za pop zvijezdu da ode u posjet nekome tko je osuđen zbog ubojstva. Kako općenito gledate na današnju situaciju kad je glad za privatnim životom celebrityja narasla do neslućenih razmjera?
Gabrielle: Drago mi je što im ja više nisam na meti. Istina je da sam imala taj ružni period u životu, kad sam se osjećala ranjenom i kad sam na novinare gledala kao na lešinare. No ne mogu optužiti nekoga tko je plaćen za posao koji radi, jer nažalost tržište upravlja svime, pa tako i tim segmentom. Vjerujem da to nije toliko unosno, da se velika većina njih ne bi bavila tim poslom.
Biti poznat i izbjeći uplitanje medija u privatnost i intimu je teško, jer bi morao živjeti izoliranim načinom života, što je nemoguće. Jer biti eksponiran stvara ovisnost, kako kod konzumenata, tako i kod aktera. Jako je teško odvojiti profesionalan život od privatnog u takvim situacijama. Meni je drago što sam ja to uspjela nekako razdvojit. Kad sam na pozornici, onda sam Gabrielle koja je potpuno predana pjevanju i publici, ali kad se reflektori ugase, bježim u privatnost i okruženje ljudi u čijem društvu mi je ugodno.
No iz te krize ste izašli kao pobjednica. Vaš album 'Rise' završio na prvom mjestu top liste, a za nastupni singl ste kao matricu odlučili iskoristiti pjesmu 'Knockin' On Heaven's Door' Bob Dylana. Zašto Dylan? Jeste li oduvijek njegov obožavatelj?
Gabrielle: Moram priznati da je to bila ideja jednog mog jako dobrog prijatelja. On je istu stvar predložio i diskografskoj kući, što se i njima svidjelo. Nisam u to vrijeme bila veliki obožavatelj opusa Boba Dylana, no nakon tog trenutka me jako zaintrigirao. Za Boba mogu reći da je jedan od najvećih glazbenih figura općenito.
Ne govorim to zato jer mi je dopustio da kao sample besplatno iskoristim 'Knockin' On Heaven's Door'. Pogledajte današnju situaciju. Bob Dylan je neprikosnovena zvijezda. Njegova publika se velikim dijelom pomladila, ali ga još više vole i oni koji su ga voljeli tijekom šezdesetih godina. I dan danas je plodan i kvalitetan autor. Kad se spomene njegovo ime i ime Beatlese, sve rasprave o glazbi prestaju. Tu nema nedoumica. Dylanove pjesme su vječne. Ja prva mogu reći da nije bilo pjesme 'Knockin' On Heaven's Door', da ne bi bilo ni moje 'Rise'.
Vratimo se malo vašim glazbenim korijenima. Što je bilo presudno za vašu odluku da postanete pjevačica? Koji autori i glazba su igrali glavnu ulogu u toj odluci?
Gabrielle: U mladosti sam bila okružena uistinu dobrom glazbom. Pop glazba osamdesetih je bila u ekspanziji. Bio je to period kad je Michael Jackson izdavao najbolje albume. No nije tu bio samo on, već mnogi poput Culture Cluba, Madonne, Diane Ross…
Glazba je tada bila ne samo moje prirodno okruženje, već cijele jedne nove generacije. Svi smo pjevali svoje omiljene pjesme. Video spotovi i glazbene televizije su se tek pojavile i bile veliki hit. Nitko mlad tada nije mogao izbjeći glazbu. Za mene je bilo presudno to što sam negdje s trinaest godina skladala i napisala svoju prvu pjesmu. Tada sam osjetila taj poziv. Tada je iz moje nutrine došao glas da ću biti pjevačica. Moja majka je vjerovala kako ću postati plesačica, ali to se nije ostvarilo, iako ona nije uopće razočarana zbog toga (smijeh).
>> Gabrielle dolazi u Zagreb 26. listopada
Pored glazbe ste uključeni u rad humanitarne organizacije AADC Research Trust koja se bavi pomaganjem djeci s nasljednim poremećajima na živčanom sustavu, odnosno onima čije živčane stanice ne dobivaju ispravne podražaje. Što je vaša uloga u organizaciji i kako ste zadovoljni postignutim radom?
Gabrielle: Puno djece pati od tog poremećaja, a radi se djeci u dobi od godinu dana kada se poremećaji obično otkrivaju. U toj rizičnoj dobi je izuzetno teško i roditeljima. Naša organizacija je neprofitna i djelujemo zahvaljujući donacijama. Pored istraživanja bavimo se i skrbništvom djece i pomoći roditeljima.
Moj posao je promotivna djelatnost, obzirom da nisam kvalificirana za medicinski i istraživački rad. Puno djece u svijetu ima probleme s AADC-om (nedostatak aromatske amino-kiselinske dekarboksilaze) i veliki je problem samo širiti glas o tom poremećaju. Mislim da smo do sada puno postigli. No naš angažman je stalan i jako smo kritični prema vlastitom radu, trudimo se da svaki sljedeći uspjeh bude značajniji.
