Ako je i prodao dušu Vragu, dobro je napravio!


Veliki Gary Moore blues je svojedobno opisao na svoj romantičarski način stihovima: 'It's a pain you can live with, it's a woman you can't leave without'. Legendarni Doorsi o bluesu su progovorili kroz stihove svog Jima Morrisona: '...I woke up this morning and I got myself a beer'. Gary Moore je dobrano ostario, Morrison je pokojni, pa se za modernu definiciju bluesa moramo obratiti Ericu Sardinsu, najenergičnijem i zapravo najuvjerljivijem blues/rock izvođaču današnjice, koji je Zagreb u petak posjetio po četvrti puta.

Vezani članci ERIC Mladi kantautor i producent objavio singl "Tell me" s kojim se publici predstavio na ovogodišnjoj Dori Still Corners Optimizam je u zraku, koncerti se polako vraćaju u grad: Britanska glazbena fantazija na jesen stiže u Zagreb!

A gospodin Sardinas, udarajući i grebući svoj električni Dobro ima savjet kako odagnati tugu. Rekli bi Američani, kako odagnati blues: 'Get down to whiskey / When there's trouble all around / Get down to whiskey / When what you need cannot be found / Just leave it all up to whiskey / To wash your troubles down!' Naravno, ne treba vam boca viskija da biste uživali u svirci Erica Sardinasa i pratećeg mu Big Motor Banda, jer ono što nam je priredio prošlog petka u Boogaloo klubu provociralo je tijelo da se mrda u tom 'đavoljem' ritmu, taman da ste u ruci cijelu večer držali bočicu mineralne.

Sardinasov koncert plakati su najavljivali kao 'Best Rock'Blues Show On Earth', što se pokazalo potpuno točnim. Jer onako kako ovaj čupavi gitaristički virtuoz svira blues i rock ne svira više nitko na kugli zemaljskoj. Postoje i veći gitaristi od njega, dakako, ali vrlo vjerojatno nijedan od njih u svoju svirku ne unosi toliko duše i energije! Možda najbliže opisivanju Sardinas showa bio je svojevremeno hrvatski rock kritičar Aleksandar Dragaš: 'Ako je legendarni bluesman Robert Johnson, prema mitološkoj predaji, na raskršću prodao dušu vragu za vještinu sviranja gitare, onda je sasvim moguće da je sam đavo odlučio Johnsonovu dušu udahnuti u tijelo Erica Sardinasa.'

Spomenuta pjesma 'Down to Whiskey' bila je samo prva u nizu vrhunaca gotovo dvosatnog koncerta. Atmosfera je rasla svakom novom numerom, od bikerske 'Find My Heart' do moćnog instrumentala zvanog 'Texola'. Sardinas je posebno zablistao u aukustičnom dijelu seta, gdje se toliko unio u obradu Roberta Johnsona da bi na trenutke zaboravio pjevati na mikrofon. Već je pjevao, više onako, za sebe. Mi smo bili tek sretnici koji smo svjedočili njegovu guštu.

A guštao je i dvojac iz pratećeg Big Motor Banda. Skupa sa Sardinasom na bini ima samo njih troje, a zvuče kao da ih je osmero. Provjereni su to lisci, sa mnoštvo rock'n'bluesa kilometara u nogama, koji se više nemaju potrebe dokazivati, ni sebi ni svijetu. I zbog to je njihova svirka toliko iskrena, puna duše, energije, neke mistične sile koja nas je sve oduševila. Ako je to utjecaj Nečastivoga, kao što su američki puritanci jaukali kada se pojavio blues, a kasnije i rock, neka bude. Bless me Father, for I have sinned...

Sardinas je na bis izašao dva puta, i za sam kraj odsvirao neuništivu 'Roadhouse Blues' grupe the Doors. I ponovo se vraćamo na Doorse i Morrisona, koji na nebu (ili negdje drugdje, ako ćemo baš biti sitničavi) miješa koktele i skupa s Hendrixom gleda Ericove čarolije na stage svaku večer. I bi dobro...

Branko Nađ