Eagles Of Death Metal 'Heart On' – Ocjena 9/10
(Downtown / Aquarius Records, 2008.)
Treći album energičnog rock dvojca Jessea Hughesa i Josha Hommea ne samo da je diskografski vrhunac njihove suradnje, već je i ozbiljni kandidat za rock album tekuće godine. 'Heart On' je duboki upliv u rock zvuk s kraja 60ih i početka 70ih. Orlovi su uspjeli na mješavini zvuka The Rolling Stonesa, The Stoogesa, Led Zeppelina i Creama iznjedriti snažan i kompaktan album s jakim retro štihom, ne samo u sviračkom i aranžmanskom smislu, već i u produkcijskom.
U nekim pjesmama ('Wanna Be In L.A.', '(I Used To Couldn't Dance) Tight Pants' i 'High Voltage) 'suha' lo fi produkcija genijalno naglašava spoj Zeppelinske ritam sekcije, iskričavih električnih gitara koje kao da su direktno preuzete s 'Wheels Of Fire' Creama i Hughesovog vokala prepunog Jaggerovih manirizama. Album ne nudi ništa spektakularno novo, ali plijeni svojom iskrenošću i odanosti, ne samo zvuku, već rocku kao životnoj filozofiji.
Hughes je zvijezda novog-starog kova. Novog, jer su prava rijetkost u današnje vrijeme postali likovi u kaubojskim čizmama koji ne skidaju Raybanice ni po noći i veličaju dobar provod i lake žene. A starog jer je upravo u njemu sadržana esencija tog stereotipa što jest i kako se ponaša rocker. Rock EODM-a neopterećen je zadiranjem u duboke životno egzistencijalističke probleme umjetnika (no to ne povlači automatski tvrdnju da se tekstovi na 'Heart On' isuviše banalni) i stoga je zabavan.
Najveća privlačnost i šarm leži u tome što se radi o albumu koji su napravila dva obožavatelja u čast svojim idolima iz mladosti i onome kako su ih oni doživljavali i zamišljali. A obzirom kako je glazba odavno roba kroz koju se kalkuliraju neke sasvim druge stvari u glazbenom biznisu, 'Heart On' spada u u red onih purističkih vrijednosti koje nude ono nešto zbog čega se ljudi i zaljubljuju u rock. Srce u koje je priključen gitarski kabl na naslovnici zorno dočarava tu religijsku odanost ideju koju žive Hughes i Homme.
Ako se uzme u obzir da za par dana Eagles Of Death Metal nastupaju u Zagrebu, lako je zaključiti kako će se opet raditi o koncertu o kojem će se dugo pričati, kao što je to bio slučaj prije dvije godine nakon nastupa u Tvornici.
The Prodigy 'Invaders Must Die', Ocjena: 7/10
(Take Me To The Hospital / Dancing Bear, 2009.)
Peti studijski album eksplozivnog rave punk trija, ujedno je i prvi izdan pod vlastitom etiketom Take Me To The Hospital. 'Mozak operacije' Liam Howlett odlučio je prekinuti suradnju s velikim diskografskim imenima, što i nije toliko loša ideja obzirom da je The Prodigy do sada prodao oko 17 milijuna nosača zvuka.
'Invaders Must Die' po svojoj kvaliteti nije daleko od legendarnih 'The Fat Of The Land' i 'Music For The Jilted Generation', ali ne posjeduje udarne singlove poput 'Smack My Bitch Up', 'Firestarter', ili 'Poison' koji bi mogli postići status planetarnih hitova. Osjeti se da su aduti na koje se ovaj put igralo uvodna 'Invaders Must Die', zatim 'Thunder' i 'Take Me To The Hospital' (koja je mutirana kombinacija pjesama 'Out Of Space' i 'Firestarter'), ali nekako najviše potencijala imaju divlji industrial 'Run With The Wolves' i 'Warrior's Dance' u koju je usempliran vokal Bridgett Grace iz pjesme 'Take Me Away'.
Iako je Prodigy prošao kulminaciju slave, 'Invaders Must Die' ne odaje takav dojam, jer Liam Howlett itekako dobro zna svoj posao. Album je jako dobar crossover karakterističnog Prodigy punk plesnog izričaja i industrial rocka. Omjer žestine i fluidnosti je najbolja karakteristika koji jednako brzo ulazi u uho i istovremeno prilično snažno udara u želudac. No ne osjeća se više poriv za eksperimentiranjem i istraživanjem novih terena.
The Prodigy je unutar okvira koje je odredio prethodnih godina. Za razliku od, uvijek za eksperimente otvorenih, The Chemical Brothersa s kojima su jedno vrijeme Howlett, Flint i Maxim bili rame uz rame, The Prodigy ovim albumom dokazuju kako ih to više ne privlači previše, što nužno i ne mora biti loše, jer se drže onoga što najbolje znaju. Obožavatelji s 'Invader Must Die' neće biti razočarani.
Rihanna 'Good Girl Gone Bad – The Remixes & Reloaded' – Ocjena: 6/10
(Def Jam / Aquarius Records, 2008.)
Marketinški gledano nema boljeg trenutka da se remiksevi Rinahhinog trećeg albuma 'Good Girl Gone Bad' nađu u CD shopovima. Naravno zahvaljujući medijskoj pompi koju je izazvalo brutalno premlaćivanje pjevačice od strane Chrisa Browna. No tvrditi da je sve pomno iscenirano, je nešto što bi samo mogla tvrditi osoba koja je sišla s uma. Gledano pak s glazbene strane rezultat i nije baš sjajan, jer originalni 'Good Girl Gone Bad' ipak nudi više uzbuđenja nego remiks verzija namijenjena 'potrošnji' na plesnim podijima.
To je samo plus za Jay-Z-ija kao jednog od glavnih tvoraca originala koji su prilično neinventivno trančirali DJ-i poput Seamusa Hajia, Paula Emanuela, Jody den Broeder, Tonyja Morana, Warrena Riggsa, Soul Seekerza i drugih. Također je bilo za očekivati da će sa pojaviti i dvije verzije najvećeg hita 'Umbrella', ali kvalitetna razrada i naogradnja planetarnog hita nije polučila jednako snažne rezultate.
Od svih pjesama najviše se ističe 'Shut Up And Drive', ali to je vjerojatno posljedica skandala s Chrisom Brownom. Nekako taj refen nakon cijele te situacije iz Rihanninih usta djeluje suviše životno i uvjerljivo, skoro kao posljednja rečenica koju je izgovorila prije nego je odabranik njezinog srca dobio izljev bijesa i nasrnuo na nju dok je sjedio za volanom. Ali to je samo imaginacija autora ovih redaka.
Problem s 'Good Girl Gone Bad – Remixes & Reloaded' je što su DJ-i Rihannine pjesme miksali u retro disco electro pop maniri. Time su strpane u banalno jeftino ozračje, što u ovom trenutku Rihanninoj karijeri i nije baš neophodno poglavlje.
Tok Tok Tok 'She And He' - Ocjena: 8/10
(Universal / Aquarius Records, 2008.)
Europski pop soul jazz dvojac, točnije multiinstrumentalist Morten Klein i pjevačica Tokunbo Akinro su albumom 'She And He' zaokružili deset godina diskografskog djelovanja. Tok Tok Tok je i dalje sve ono što se podrazumjeva pod pojmom inteligentnog popa, ili bolje; istovremeno kvalitetna i uhu ugodna glazba, koja po svom karakteru zadovoljava široke slojeve slušatelja. Sanjivi poput Morcheebe, ali s naglašenim čvrstim ritmom pogodnim i za plesne podije i istovremeno 'naoružani' s dovoljno soul balada u kojima se međusobno poigravaju i nadovezuju uglavnom Kleinov saksofon i Akinrova ženstvena vokalna interpretacija, čini ovaj dvojac iznimno zanimljivim.
Još jedna karakteristika kod Tok Tok Toka posebno dolazi do izražaja, a to je njihova nepretenciozna jednostavnost, koja je oslobođena tipične pop star arogancije (iako bi po onome što prezentiraju mogli s razlogom biti umišljeni). I Morten Klein i Tokunbo Akinro su i dalje svježi i doslovce istraživački raspoloženi za stilove, zvukove i konstrukciju izričaja u kojem s lakoćom plastično oblikuju melodije. Nema dvojbe da je njihov glavni fokus glazba i ljubav prema istoj, što bi ujedno i trebala biti jedina ispravna formula za svakoga tko sebe imalo smatra i naziva glazbenikom.
Iako se radi o europskim glazbenicima, zvuk Tok Tok Toka je američki i inficiran crnom glazbom koja ima instrumentalnu podlogu, dakle starim funkom, soulom, popom i jazzom. 'She And He' je fluidan, zarazan, iskren i opuštajući uradak. U stvari, izraz cool najbolje dočarava o čemu se tu radi. Šteta što Tok Tok Tok do sada još nitko od domaćih promotora nije primijetio, jer oni su garancija za dobru klupsku atmosferu.
Simply Red '25 The Greatest Hits' – Ocjena: 8/10
(Aquarius Records, 2008.)
Mick Hucknall odlučio je nakon 25 godina ugasiti Simply Red, a svi koji imaju želju vidjeti ovaj bend po posljednji put uživo će to imati priliku ovog ljeta. Što se nas tiče, najbliža destinacija je Ljubljana.
Kako i dolikuje završetku karijere, u prodaji se pojavio i dvostruki CD s najboljim hitovima, koji su iskreno govoreći u proteklim desetljećima bili vladari radijskog etera, a to se mora priznati, bez obzira na to kolike simpatije, ili averzije gajili prema vokalu riđokosog karizmatskog pjevača. Obzirom da je u pitanju obilježavanja 25 godina rada, na kompilaciji se nalazi jednako toliko pjesama. Ono što je dobra osobina je da se Hucknall kao alfa i omega benda, odnosno u današnje vrijeme vlasnik projekta Simply Red ravnao po popularnosti singlova, a ne po osobnim hirovima i onome što on možda želi naglasiti da je po njemu bilo najbolje (kao što su to u nekoliko navrata na best of izdanjima do sada učinili Bowie i Morrissey).
Dakle nema posebnog naglaska na posljednji periodu Simply Reda koji baš i nije bio uspješan, ali ruku na srce, Hucknall ima dovoljno hitova da na koncertu izazove željenu količinu emocija kod publike, pa makar one bile i utopljene u nostalgiju (uostalom, nema tog starijeg glazbenika koji ne živi od nostalgije publike). A također mu treba skinuti kapu zbog toga što je smogao snage da prestane prostituirati ime koje na svjetskoj pop sceni odavno nema tu snagu kakvu je imalo u drugoj polovici 80ih i početkom 90ih godina minulog stoljeća. Nostalgičari naprijed, ostali stoj!
Prijašnje recenzije: U2, Fon Biskich i Waveform
