Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kritičarski dvojac Dnevnik.hr-a uhvatio se u koštac s diskografskim dostignućima posljednje dekade.


Ustvari previše mozganja nije ni bilo potrebno, domaći i inozemni favoriti od 2000. godine naovamo više-manje su kristalno jasni, a poneke dvojbe uglavnom su se odnosile na nijansiranje završnog izgleda ove top ljestvice najboljih albuma koji su objavljeni u zadnjih deset godina. Pred vama je prva i rezervna postava bendova i njihovih izdanja koji su obilježili proteklu dekadu, ali i ostavili dragocjeno naslijeđe generacijama glazbenika čije će vrijeme tek doći.

THE WHITE STRIPES 'Elephant' (2003) i 'White Blood Cells' (2001)

Vezani članci Vrhovni sud, ilustracija Državno sudbeno vijeće pokrenulo postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda Slika nije dostupna Evo koji je hrvatski otok izabran među TOP 10 otoka u Europi!

Glazbeni guru prvog desetljeća 21 stoljeća svakako je Jack White. Njegov rad ne izlazi iz fokusa i publike i kritičara, bez obzira radilo se o grupama The White Stripes, The Raconteurs, najnovijoj The Dead Weather, ili njegovom producentskom radu. Nakon pola stoljeća rocka upravo je on najzaslužniji što su se dvoje glazbenika počeli računati kao punokrvni rock bend, a do tada je bilo uvriježeno kako je trio najmanja forma koja može bez problema izaći na binu i nastupiti. Isti taj bend, odnosno Meg White i Jack White, izdao je 2003. svoj četvrti po redu studijski album 'Elephant' koji je po prodaji zasjeo na prvo mjesto u većini evropskih zemalja, iako je u matičnom SAD-u bio na 6. mjestu.

No album je ubrzo postao krucijalan za svjetsku scenu, a primjerice pjesmu 'Seven Nation Army', je do sada vjerojatno jedna od najobrađivanijih pjesama od strane drugih autora, među koje spadaju čak i Fat Boy Slim i Backstreet Boys. Pored toga početkom novog tisućljeća glazbena industrija je bila u priličnim problemima zbog pada prodaje nosača zvuka i zaigralo se na kartu povratka rocka zbog poznate vernosti rock publike svojim idolima.

Iako se najviše nada polagalo u The Strokes i Black Rebel Motorcycle Club, ispalo je da je The White Stripes prvi izdao album nakon kojeg je bilo jasno da se na sceni događa nešto uistinu značajno i da se ne radi o prvoaprilskoj šali (obzirom da je album izašao 1. travnja). Ono što su mnogi kritičari okarakterizirali kao materijal koji je puno brutalniji od 'Šaljivog' prethodnika 'White Blood Cells', sniman je na 'antiknoj' opremi za snimanje koje je trajalo svega dva tjedna, a 'Elephant' je dobio Grammyja 2004. za najbolji alternativni album, dok je 'Seven Nation Army' proglašena za najbolju rock pjesmu. Zbog svega toga je album 'White Blood Cells' nezasluženo pao u sjenu. The White Stripes je nakon 'Elephanta' objavio još dva albuma, ali niti jedan nije dostignuo magičnost prethodnika. 'Elephant' se do sada pokazao otpornim na starenje, a sa sadašnje točke gledišta to je nezaobilazno glazbeno štivo koje je itekako obilježilo početak tisućljeća, a mi toplo preporučamo i White Blood Cells' kao čvrstu prethodnicu.

AMY WINEHOUSE 'Back To Black' (2006) 

Kad je izdala svoj prvijenac 'Frank', ljudi iz njene diskografske kuće se nisu libili i javno se požaliti kako ne znaju koju marketinšku strategiju primijeniti i u koju ladicu strpati pjevačicu koja zvuči i pjeva poput diva jazza Elle Fitzgerald, Dine Washington i Nine Simone, no nije crnkinja, dok je po ponašanju najbliža problematičnom W. Axl Roseu, a kasnije se ispostavilo da može u sebe strpati i droge kao Pete Doherty (s kojim se kasnije, gle čuda, i sprijateljila).

Amy Winehouse je od početka svoje pjevačke karijere bila u onoj skupini neprilagođenih koje, ili čeka ekspresni zvjezdani status, ili zaborav. U listopadu 2006. ulaznica u prvu glazbenu ligu bio je drugi njen album 'Back To Black'. Album je objedinio jazz, soul i reggae na poseban vintage način za koji su zaslužni producenti Mark Ronson i Salaam Remi, dok je Amy uspjela od deset pjesama iznjedriti šest mega hitova. Kao autorica tekstova uspjela je klasične glazbene forme učiniti atraktivnima tekstovima u kojima se nije libila uličnog jezika i svih životnih i emotivnih situacija i dvojbi u kojima se nalazila. Čarolija albuma 'Back To Black' leži u njegovoj nevjerojatnoj komunikativnosti i životnosti.

Amy winehouse je na njemu sebe dala na pladnju kao osobu, a da se ne govori da je iza svega još i iznimni prirodni pjevački talent. Kad se takve dvije stvari stope u jedno, doslovce nastaje dar-mar. Velika Britanija bila je pokorena u rekordnom roku, a album je čak osam puta imao platinastu tiražu. A onda je Amy otputovala u Ameriku na nekoliko promo svirki i postala zvijezda prije nego je avion s njom sletio u London. U protekle dvije godine, Amy nije sišla s naslovnica, isprva zbog glazbe, a potom zbog skandala. I na tom polju je do koljena potukla svu konkurenciju. Amy je doslovce vragu pobjegla iz torbe. No ima toliko jaku karizmu da je još uvijek miljenica publike, koja i dalje strpljivo čeka njen treći studijski album. A što tek reći o vojsci pjevačica koje su zapjevale jazz i zainteresirale se za taj glazbeni pravac? Ničega od toga ne bi bilo da se nije pojavio 'Back To Black'.

THE STROKES 'Is This It' (2001)

Njujoška rock petorka koju je tada predvodio dvadeset trogodišnji Julian Casablancas bila je u trenutku izdavanja svog prvijenca 'Is This It' grupa koja je jedva došla do ugovora, zbog retro rock stavova koji te 2001. nisu bili nimalo u modi. Produkcijski gledano album se činio kao greškom izbačeni poluproizvod na tržište, nešto što je nekim slučajem izbjeglo produkcijsku peglu. No ubrzo je ispalo da se radi o nebrušenom dijamantu iz kojeg zrači nepatvorena mladalačka energija zapakirana u rock ruho, a jedan NME je išao toliko daleko da je 'This Is It' već tada proglasio albumom desetljeća.

The Strokes su u maksimalno kratkom roku proglašeni spasiteljima rocka, tako da je njihov prvi odlazak na europsku mini turneju bio rasprodan. Hitovi 'Last Nite', 'Hard To Explain' i 'Someday', izborili su se za pristojnu zastupljenost u eteru, u pop konkurenciji. 'This Is It' je prethodnica velike rock eksplozije koja se dogodila na sceni tijekom desetljeća na odlasku. Znak da je došla nova generacija koja je električnu gitaru našla puno privlačnijom od plesa uz elektroniku na 128 udaraca u minuti. The Strokes su još izdali dva albuma, ali 'This Is It' nisu nadmašili, dapače pali su u zaborav, no iza njih je ostalo 36 minuta i 28 sekundi materijala vrijednog sjećanja.
 

KINGS OF LEON 'Aha Shake Heartbreak' (2004) / 'Only By The Night' (2008)

Svijet je za tri brata i jednog rođaka rođaka iz Nashvillea obratio pažnju po izlasku njihova drugog albuma 'Aha Shake Heartbreak'. Istini za volju, nikome nije bilo baš najjasnije zašto je zamagljenja verzija južnjačkog rocka toliko privlačna, no od ljepljivog vokala Anthonyja Caleba Followilla teško se više bilo odvojiti. Uspjeh koji im je donio prošlogodišnji album, Grammyjima ovjenčan 'Only By The Night', za jedne 'hillbillyje', kakvima su ipak mnogi smatrali simpatične Kings of Leon, bio je ravan znanstvenoj fantastici. Ipak, ništa nije bilo nezasluženo - magija dobivena miješavinom post-punka, southern rocka i americane učinili su Kings of Leon 'Credenceima nove generacije', a grupa koja se nazvala po zajedničkom pretku, djedu Leonu, postala je omiljena svim holivudskim celebrityjima. Riješi li se Anthony Caleb navike da publici koja mu se ne svidi poručuje: 'Fuck you!', Kings of Leon mogli bi u narednom desetljeću zasjesti na globalno rock prijestolje. No i tada će ih biti najbolje slušati uz viski u kakvom zadimljenom klubu.

TBF 'Maxon Universal' (2004) i 'Galerija Tutnplok' (2007)

Po pitanju domaće scene, splitskom TBF-u uistinu s razlogom pripada uskoro minulo desetljeće. Od hip hop grupe, TBF je prerastao u punokrvni bend koji razbija stilske granice i kojeg se zahvaljujući tome može samo strpati u ladicu naziva 'urbani zvuk'. A upravo je urbani zvuk nešto što je u Hrvatskoj uvijek u deficitu i od čega se teško živi i u 21. stoljeću. Dapače za to se živi.

Kad se postane svjestan toga, onda je jasno da su konceptualni albumi nešto što naše tržište skoro i da ne poznaje kad su domaći autori u pitanju. I 'Maxon Universal' i 'Galerija Tutnplok' su dva takva remek djela nastala u zenitu stvaralače snage ove grupe. I jedan i drugi su već po izlasku postali albumi godine 2004., odnosno 2007. godine. I na jednom i drugom je nemilosrdni dubinski sken našeg društva. 'Maxon Universal'  je probuđena savjest post ratnog  užasu u koji je naše društvo skliznulo dok je 'Galerija Tutnplok'  dokument koji dokazuje pretvorbu domaćeg homo sapiensa u homo potrošača bez religije, ideala i cilja i koji će po svoj prilici do smaka svijeta svoje najdragocjenije trenutke provoditi u trgovačkim centrima. Pečati vremena. Nešto zbog čega se nipošto nismo smjeli sramiti domaće scene i nešto zbog čega smo bar u jednom malom segmentu dio naprednih i intelektualnih struja našeg planeta.

HLADNO PIVO 'Šamar' (2003) / 'Knjiga žalbe' (2007)

Priča o Hladnom pivu priča je o ostvarenju hrvatskog rokerskog sna, ako nešto takvo uopće postoji. Rijetkost je i u svjetskim razmjerima da grupa, koju se već u devedesetima smatralo perjanicama ovdašnjeg rock zvuka, nakon četiri studijska albuma i petnaest godina karijere snimi svoje najbolje uratke. Ulazak u novo tisućljeće Pivo je proslavilo live albumom 'Istočno od Gajnica', no kreativni vrhunac tek je uslijedio. Oštra kritika društvenih anomalija, prokazivanje vladajućih struktura i 'obične' ljubavne pjesme, na 'Šamaru' i 'Knjizi žalbe' pronašli su pravu mjeru između duhovitosti, cinizma i punkoidne poetike. U međuvremenu se čak nisu ni 'prodali', ali su zato nekoliko puta rasprodali Dom sportova i trijumfirali na Jarunu. 'Pad' Arene očekuje se u narednom desetljeću.

LET 3 'Bombardiranje Srbije i Čačka' (2006)

Vrhunac ludila opscene kreativnosti riječkog Leta 3 dogodio se na njihovom zasad posljednjem studijskom albumu, kojega se iščekivalo punih šest godina. A ono što je 'Bombardiranje' ponudilo bio je nemogući miks trash tragova koje je bivša država ostavila za sobom. 'The Album', kako su mu tepali mediji, ima apsolutno briljantnih, kao i totalno neslušljivih trenutaka, koje u kompletu čine nešto na što uši ovdašnjih konzumenata definitivno nisu bile pripremljene. Bolesno ili genijalno - tu dilemu neka rješavanju glazbeni kritičari budućnosti. Kako bilo, 'Bombardiranje Srbije i Čačka' neslužbeno je proglašeno 'posljednjih yu-rock albumom', a zašto nakon njega Mrle i Prlja nisu osvojili zagrebački Dom sportova samo je njima poznato.

FRANZ FERDINAND 'Franz Ferdinand' (2004) / 'You Could Have It So Much Better' (2005)

Kako postati svjetska senzacija i prodati debitantski album u gotovo četiri milijuna primjeraka, a snimiti CD na kojemu ne postoji ništa inventivno i revolucionarno - to je jednadžba koju je nekim čudom riješila ova škotska grupa i ustalila se na sam vrh europske i svjetske scene. Opći je zaključak da je Franz Ferdinand vratio plesni ritam u rock and roll, no ono što ih je dovelo na ovu top ljestvicu jest činjenica da od jedanaest pjesama s njihova prvijenca nema ni jedne osrednje. Također, Franz Ferdinand uspio je izbjeći i zamku drugog albuma, uspjevši ne samo napraviti jednako dobar CD, već i kvalitativno nadići svoje debitantsko ostvarenje. U povijest hrvatske koncertne scene ući će kao jedna od rijetkih grupa koja je u Zagrebu nastupila u naponu svoje snage. I to dvaput.

SVADBAS 'Jug'  (2000)

Samo da se na početku riješimo dileme. 'Jug' je objavljen 2000. godine, a obzirom da se liste najboljih izdanja desetljeća kreiraju ove godine, uzet ćemo da je početak desetljeća 2000. godina.

Iaka je grupa Svadbas u ovom desetljeću objavila još album 'La la' s kojeg je iznjedren popularni hit 'Treblebass', kad se sve vagne na domaćem art rock nebu album 'Jug' se čini neprevaziđen.

Iako se nije radilo o uratku koji je napravio tržišni uspjeh, 'Jug' je udario temelje jednom drugom glazbenom senzibilitetu kojeg su malo po pomalo stilski prihvatili i domaći bendovi koji su se pojavili kasnije, ali i neki veterani iz devedesetih.

Pored toga s produkcijske strane, 'Jug' predstavlja biser cjelokupne hrvatske diskografije po nizu originalnih i kvalitetno izvedenih audio rješenja koja ovaj album i dalje čine toliko mistično privlačnim.

 

RAMIREZ 'Copy/Paste' (2006)

Zagrebački bend Ramirez poveći je medijski hype postigao izdavanjem istoimenog prvijenca, a pohvalne kritike više su se odnosile na ono što ta grupa može postići, nego što je to u tom trenutku pružala. Pokazalo se da povjerenje bilo opravdano, jer je Ramirez svojim drugim, i dosad najboljim izdanjem 'Copy/Paste', dodirnuo plafon nejake domaće indie/pop-rock scene. Aljoša Šerić, vokal, gitarist i odvjetnik grupe, sasvim zasluženo konkurira za jednog od najpoetičnijih autora na našem glazbenom nebu, za što još uvijek nije 'honoriran' visokim nakladama. No, koliko nam je poznato, već je odavno prestao žaliti što nije rođen negdje u okolici Londona.

 

 

 

Prve rezerve za ulazak u TOP 10:

THE LIBERTINES 'The Libertines' (2004) - Moderna verzija Lennona i McCartneya, Carl Barat i Pete Doherty, na drugom su albumu The Libertinesa 'zarobili' posljednji dobar trenutak zajedničke post-punk magije, a potom su sagorjeli. Prebrzi kraj za grupu kojoj je bilo suđeno da osvoji svijet.

SYSTEM OF A DOWN 'Mezmerize' (2005) / 'Hypnotize' (2005) - Dvostruki album kalifornijskog hardcore metal benda, čiji članovi potječu iz emigrantskih armenskih obitelji, objavljen u dva nastavka u razmaku od šest mjeseci, promijenio je poglede većine na 'omraženi' heavy metal. SOAD su otkrili dobitnu kombinaciju nu-metala, hardcorea, armenske narodne glazbe i netolerancije prema imperijalizmu te su zaposjeli radijski eter i stadione po cijelom svijetu, a nije ih izbjegla ni Grammy nominacija.

QUEENS OF THE STONE AGE 'Songs for the Deaf' (2002) - Predvodnici stoner rock scene svojim su trećim albumom, čvstim akordima, reskim solažama i bukom bubnjeva, za koje je zasjeo Dave Grohl, razdrmali planetu. Riffovima nabildane hitove kojima je album obilovao, vokal i lider benda Josh Homme proglasio je 'robot-rockom'. Treba mu vjerovati.

EDO MAAJKA 'Slušaj mater' (2002) / 'No sikiriki' (2004) - Čovjek koji je spasio ovdašnji hip-hop od zaborava, ponukao formiranje nove hrvatske hip-hop scene i jedini naš reper koji je sam samcat napunio veliku dvoranu Doma sportova. I da ne snimi više ništa, Edo će zbog prva dva beskompromisna, britka, promišljena i hrabra albuma, ući u legendu.

PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS 'Drveće i rijeke' (2003) - U nas napadani, osporavani i umnogome neshvaćeni albuma Pipsa, u inozemnim je magazinima pobrao samo najbolje kritike. Dubravko Ivaniš je po prvi i zasad posljednji put ogolio i potpuno 'intimizirao' vlastitu pop pjesmu, a onaj tko je uspio dohvatiti atmosferu albuma zavolio ga je do kraja života.

RADIOHEAD 'In Rainbows' (2007) - Činio se kao pokleknuće pred plimnim valom digitalnog doba. Trenutak kad je gigant koji je ustoličio pojam modernog rocka u devedesetima izašao u internetsku javnost i rekao: 'Daj što daš, a ako nemaš uzmi džabe.' Publika je platila  za veličinu njihova muda i naravno za jedan od najboljih albuma Radioheada uz 'Ok Computer' i Kid A'. Trijumf i u digitalno doba.

THE DEAD WEATHER 'Horehound' (2009) -Sve je počelo u siječnju ove godine kad je Jack White u svoj 'Third Man' studio pozvao Alison Mosshart iz grupe The Kills, zatim Jacka Lawrencea s kojim svira u Raconteursima, i Deana Fertitu iz Queens Of The Stone Age na neobavezni session. Taj session je spontano potrajao dva i pol tjedna, a 'slučajno' okupljena četvorka je prionula na posao kao da im je to nešto posljednje što će u životu raditi. Nepatvoreni rock otkivak, koji šalje jasnu poruku da je rock još uvijek mlad, uzbudljiv i pogodan za eksperimente, ali samo u rukama onih čija srca su otvorena za tu vrstu glazbe.

PEARL JAM 'Backspacer' (2009) - Rock institucija, ili čak možda katedrala rocka po svemu što su do sada napravili, no ovo nije mjesto za dijeljenje pohvala za minuli rad, već lista najboljih audio minuta snimljenih ove godine. Pearl Jam je snimo ‘svega’ 37 minuta. No time su rekli i više nego dovoljno. Opet su dokazali svoju vrhunsku formu, no ovaj put su puno živahniji i dinamičniji. Ima li to veze s političkom situacijom u SAD-u? Naravno. Pearl Jam i američki predsjednici funkcioniraju po zakonu spojenih posuda.

THE MARS VOLTA  'De-Loused In The Comatorium' (2003) - Nekadašnji At The Drive-In uzeo je istovremeno stereoide i speed. Rezultat svega je kao da je slušalj transcedentno stavljen u mozak psihičkog bolesnika, koji govori samo sebi razumljiv jezik. Gitarist Omar Rodríguez-López i pjevač Cedric Bixler-Zavala su pojam prog rocka uveli u jedno sasvim novo poglavlje.

GREEN DAY 'American Idiot' (2004) - Usred Busheve ere punk rock trio visoko je uzdignuo srednji prst i izjavio kako ne misli biti dio glupe Amerike. Najbolji punk rock album desetljeća opet je Green Day ispalio u zvjezdanu orbitu, a snimljena je i prva punkerska opera u povijesti.