Akon 'Freedom' – Ocjena 6/10
(Konvict Muzik / Universal / Aquarius Records, 2008.)
Kanye West '808's & Heartbreak' – Ocjena 6/10
(Roc-A-Fella / Island Def Jam / Aquarius Records, 2008.)
Akon i Kanye West, dvije hip hop R&B zvijezde odlučile su eksperimentirati sa vlastitim zvukom i stilom. Koliko god bilo pohvalno što su se odvažili na tako nešto, toliko je problematično što im ta vrsta iskoraka nije uspješna, iako su krenuli u potpuno dijametralnim smjerovima.
Akon se zatekao u retro elektropop zvuku iz osamdesetih, dok je Kanye West odlučio postati crni Peter Gabriel. Akonov, treći po redu, album 'Freedom' je prvi njegov uradak koji nema Parental Advisory oznaku, po čemu se da zaključiti kako je ovaj izuzetno nadareni pjevač odlučio unaprijed raščistiti sve barijere do vrhova top lista. To mu nije pošlo za rukom, jer je 'Freedom' ujedno njegov najgori album u karijeri, koji nije ni do koljena prethodnom 'Konvicted'. Da kojim slučajem nema glas iz kojeg kao da progovara Crni kontinet, predvidljivi pop brojevi bili bi prava katastrofa, međutim uspio je napraviti 'čudo' i ipak iznjedriti nekoliko solidnih singlova poput uvodne 'Right Now (Na Na Na), 'Beautiful' i 'Keep You Much Longer'.
Čak ni gostovanje zvučnih imena Young Jeezyja, Lil Waynea, T-Paina i Wyclef Jeana nisu pridonijeli boljoj kvaliteti. Cijeli album je rađen da zvuči, pitko, poletno i britko, s puno naglaska na retro synth zvuk. To i nije toliko loša ideja, ali je u izvedbi izgubljen Akonov šarm, posebno po pitanju vokala utopljenog u različite efekte koji su samo nagrdili njegovu prirodnu kristalnu čistoću. Uistinu šteta.
Identičnu grešku s digitalnim vokalizerom učinio je i Kanye West na '808's & Heartbreak'. Doslovce ga je upotrijebio u skoro svakoj pjesmi. Na prvo slušanje takav odmak, kao i činjenica što skoro uopće ne repa čini se zanimljivim. Hermetični minimalizam uvodne šest i pol minuta duge 'Say You Will' posjeduje mantričku privlačnost, ali sa svakim slušanjem sve više blijedi, pogotovo zbog dugačkog odjavnog dijela u kojem se ne događa apsolutno ništa. 'Say You Will' nije iznimka, već nažalost prethodnica uglavnom depresivnog materijala koji je West radio u trenutku svojih najvećih emotivnih kriza.
Smrt majke i raskid dugogodišnje ljubavne veze, ostavili su duboku brazdu u pjevačevu radu. No, umjesto da je iz toga crpio snagu i inspiraciju, očito je kako su ga te stvari dotukle. '808's & Heartbreak' je u potpunosti materijal kojim se liječio, ali zaboravio je da nije svaka umjetnikova bol automatski i umjetničko djelo. Naslovnica albuma ovaj put na najbolji način i bez ikakve dvosmislenosti točno ukazuje da je Westovo srce ispuhano. U svakom slučaju loša sezona za Akona i Westa, što je i publika osjetila, jer niti jedan, ni drugi nisu dobro prošli na tržištu.
Lucinda Williams 'Little Honey' – Ocjena: 7/10
(Lost Highway / Aquarius Records, 2008.)
Nakon albuma 'West' iz 2007. godine bilo jasno kako će ga ženska američka country /blues /rock ikona teško nadmašiti. Naime 'West' je bio album života Lucinde Williams, pravi nocturno američkog country zvuka, ili možda točnije americane. Isti album je glazbenica radila nakon smrti majke, a za razliku od prethodno spomenutog Kanye Westa, ona je uspjela svoju tugu pretočiti u genijalan album.
'Little Honey' ne posjeduje tu potmulu snagu, iako je naoko glasniji i žešći. Radi se o solidnom uratku oslonjenom na klasičnu američku heartland mješavinu bluesa, countryja i rocka. Najveći šarm leži u tome što je sve snimljeno uživo i bez previše poliranja. Zvuk (pogotovo električne gitare) je sirov i moćan, čuju se šumovi pojačala i šuškanje činela. Lucinda se pronašla negdje između Patti Smith, Led Zeppelina, B.B. Kinga i Willieja Nelsona (to možda jedino ne vrijedi za psychobilly izlet u obliku ‘Honey Bee’).
Iako 'Real Love' odlično otvara album, raspoloženje za isti pada, jer Lucinda ulazi u predvidljivo klišejiziranje, pogotovo kad je blues u pitanju. A kombinacija bluesa i country balada otupljuje rockerski početak, za što je odlični pokazatelj da osvježenje dolazi tek na kraju s 'It's a Long Way to the Top’, obradom jednog od prvih singlova grupe AC/DC. ‘It’s a Long Way to the Top’, pored toga što ju je Lucinda s bendom uistinu dobro obradila, na način da pjesma leži i ima uvjerljivost, je istovremeno negativni pokazatelj za ostatak autorskog materijala, koji u mnogočemu zaostaje za njom.
Kao što je navedeno na početku recenzije , 'Little Honey' nije razočaravajući, ali niti ne nudi neko posebno zadovoljstvo, kao što je to bilo s prethodnikom 'West', koji je i dalje ostaje broj jedan preporuka za sve one koji bi se htjeli upoznati s opusom Lucinde Williams.
Moby 'Last Night: Remixed', Ocjena: 7/10
(Mute / Dallas Records, 2008.)
Zlatno doba Mobyjeve karijere je odavno prošlo. Najviše zbog toga što je ovaj DJ uporno godinama insistirao na vlastitom pjevanju, što je bilo igranje na krivu kartu, (ali tko može egocentričnoj zvijezdi nešto objasniti?), jer Mobyja je više brinulo to što mora dijeliti autorska prava za svaki vokal neke crne pjevačice koji je koristio u svojim pjesmama. No, i tiraže su skliznule nakon legendarnog albuma 'Play', pa je DJ malo-pomalo ipak počeo veću pažnju obraćati na svoju primarnu djelatnost, nego na paradiranje s gitarom po bini i pjevanje.
S prošlogodišnjim albumom 'Last Night' je i krenuo u tom smjeru. No i 'Last Night' je prilično opterećen Mobyjevim inteletualnim poigravanjima, nego što je orjentiran na pružanje potpunog ugođaja na plesnim podijima. Iz te perspektive 'Last Night: Remixed' je puno izdašnije izdanje od originala. Recentni DJ-i, među njima The Shapeshifters, Freemasons, Spencer & Hill, Seamus Haji i Tocadisco uspješno su i nadahnuto iskoristili Mobyjev album kao sirovinu i složili pristojni plesni koktel.
Neki su pak poput Tocadisca pronašli veću inspiraciju u drugim DJ-ima, negu u Mobyju. Tako da 'Live For Tomorrow' više podsjeća na Chemical Brothers, nego na rad njujorškog glazbenika, dok su Spencer & Hill u 'Disco Lies' boljom ritam podlogom napravili daleko uzbudljiviji singl od originala, dapače pravi dancefloor hit. Mobyjev doprinos remiksu je što se pobrinuo za raspored pjesama i što ih je uživo međusobno umiksao i spojio, a ruku na srce kao da je više uživao u tome, nego kad je snimao 'Last Night'.
Prijašnje recenzije: Darko Rundek, A zar je to važno, Connect
